Vedrana RudanSrbija i Hrvatska postale su civilizirane zemlje. Tadić, psiholog i bivši košarkaš i Josipović, pravnik i muzičar, ni malo ne liče na svoje krvoločne prethodnike, luđaka, zločinca i lopova Miloševića i frustriranog Titovog generala Tuđmana. Njega se, iz današnje perspektive, teško može nazvati lopovom.

Šeću tako Tadić i Josipović Knez Mihajlovom a na našoj televiziji prolaznici opisuju koliko su sretni što je Josipović među njima. Hrvatska televizija...Sve se mijenja osim nje. Tamo isti ljudi dvadeset godina zbore samo ono što treba reći. Živio Tuđman! Dolje Tuđman! Srbe na vrbe! Srbe sa vrba! Urlaj što ti gazda kaže.

Urla televizija, urlamo mi. Sve smo zaboravili. Gorjeli su hrvatski gradovi, izbjeglice bauljale od nemila do nedraga, a Nizozemci stavili nož u Mladićeve ruke i rekli, kolji brate, to su muslimani. Što se u međuvremenu dogodilo?

Tuđman je umro, na grob mu jednom godišnje ode omanja ekipa, minutu drži ruku na prsima, pogleda u kameru Hrvatske televizije pa krene sa posla izbaciti još nekoliko tisuća ljudi.

Milošević je umro neosuđen, sve što je zaradio na leševima svojih i naših ostalo je njegovoj opakoj udovici koja sa sinom uživa u Moskvi. Mladić, najveći bolesnik na prostorima bivše Jugoslavije, okrutni zločinac u svjetskim razmjerima šeće slobodan. Nitko ne zna gdje je.

Zašto Veliki Brat zažmiri samo kad je on u prolazu? Pušimo to kao i sve ostalo. Sjećam se, dok se rušio Vukovar, dok je Krajina bila njihova, dok su padali zvončići na Zagreb a bombe na Zadar, dok su naši dečki ostajali bez ruku, nogu i života, dok su majke sa sitnom dječicom bježale iz zapaljenog Dubrovnika, dok su starci tužne dane provodili u tijesnim hotelskim sobama, daleko od svojih njiva i livada, s koliko smo nade, svi mi, čekali budućnost u kojoj će nam se ukazati Sloboda.

Rekli su nam da su četnici naši neprijatelji i da nikad, nikad i nikad ne smijemo zaboraviti ono što nam se dešava. Danas Hrvatskom hara mir. Tadić i Josipović grle se na Knez Mihajlovoj što je okej, nisu dečki okrvavili ruke. Tadić je u svoje ime položio vijenac tamo gdje su Holanđani pobili one muslimane. Josipović se smiješi stalno i svakome. Dva muškarca inkarnacija su najčišće tolerancije.

Tko se još sjeća Miloševićevog urlanja ili histeričnih ispada pokojnog Titovog generala? Sve baš sve je pokrio šaš i trava. Jesmo li sretni danas kad i nas i njih vode visokoobrazovani muškarci od kojih se jedan, u slobodno vrijeme igra loptom, a drugi svira klavir? Naravno, to je poruka svijetu, u Regiji više ne žive divljaci. Svi smo zakopali ratne sjekire, jedni kao žrtve drugi kao agresori, mir, brate, mir. Nema više neprijatelja.

Jednom mjesečno ulazim u Privrednu banku Zagreb sretna što taj mjesec mogu platiti ratu stambenog kredita obračunatu u švicarcima. Idući mjesec ta će rata biti viša, idući još viša, pa još viša i tako sve dok ne odustanem. Onda će mi banka uzeti stan i staviti ga na bubanj.

Uvečer mi u Dnevniku nitko neće reći da je Privredna banka moj neprijatelj, da bih trebala skočiti na noge junačke i krenuti u rat. A pred samo dvadeset godina zvali su me u rat protiv četnika? Postoji li razlika među neprijateljima? Postoji. Povijest je pokazala da su četnici uništivi.

Što vam želim povjeriti? Osoba sam koja se često, preciznije rečeno, vrlo često, s nostalgijom sjeća godina kad je Hrvatska gorjela. Blažena vremena.

rudan.info