Objavljeno u Nacionalu br. 767, 2010-07-27

Autor: Robert Bajruši

Interviw

Drago Štambuk - liječnik s pjesničkom i diplomatskom karijerom

Hrvatski veleposlanik u Japanu govori o jačanju kulturnih spona između te dvije zemlje, prijateljstvu s članovima japanske carske obitelji i svjetske književne elite te se prisjeća susreta s Majkom Terezijom i Dalai-lamom

Diplomat Drago Štambuk jedan je od najaktivnijih hrvatskih ambasadora, a u posljednjih pet godina koliko je u Tokiju,
broj japanskih turista u
Hrvatskoj narastao je 16 putaDiplomat Drago Štambuk jedan je od najaktivnijih hrvatskih ambasadora, a u posljednjih pet godina koliko je u Tokiju, broj japanskih turista u Hrvatskoj narastao je 16 puta“Mislim kako nisam ja izabrao diplomatsku službu, nego je diplomacija izabrala mene. Volio sam posao liječnika i radio u odličnoj klinici u Londonu, ali početkom devedesetih je postalo očito da će doći do rata, i jednostavno sam shvatio kako moram pokušati pomoći svojoj zemlji”, prisjeća se liječnik i pjesnik Drago Štambuk, kako je prije dvadeset godina napustio medicinu i ušao u hrvatsku diplomaciju. Od tada je bio izaslanik u Velikoj Britaniji, te veleposlanik u Indiji i Egiptu, a od 2005. je ambasador Republike Hrvatske u Japanu.


U Ministarstvu vanjskih poslova Štambuka opisuju kao jednog od vodećih diplomata, koji često gostuje u japanskim medijima, druži se s članovima carske obitelji i tamošnjim političarima, a otkako je Tokiju, broj japanskih turista koji posjećuju Hrvatsku narastao je 16 puta. Štambukova biografija prilično je zanimljva. Rodio se 1950. u Selcima na Braču, a sredinom sedamdesetih u Zagrebu je završio studij medicine. Kasnije je otišao u London i bavio se proučavanjem AIDS-a. U tom razdoblju upoznao je brojne poznate osobe poput princeze Diane, Margaret Thatcher, književnice Doris Lessing i Raymonda Carvera i njegove žene Tess Gallagher. “Većina poznatih osoba privatno su vrlo normalni i druženja s njima su izuzetno ugodna”, pojašnjava Drago Štambuk. Iako je od 1983. kada je preselio u London, uglavnom živio u inzemstvu, Štambuk svako ljeto dovodi pisce u rodno Selce. Ove je godine pozvao i japanskog pisca i svojeg dobrog prijatelja Harukija Murakamija, što bi, u neku ruku, također trebalo popularizirati Hrvatsku u Japanu. Za vrijeme prošlotjednog posjeta Zagrebu, Drago Štambuk je za Nacional pričao o Japanu, carici Michiko, druženjima s poznatim osobama i zašto je prihvatio poziv Franje Tuđmana da pristupi hrvatskoj diplomaciji.

NACIONAL: Koliko običan Japanac zna o Hrvatskoj?

- Znaju sve više i sve su zainteresiraniji za našu zemlju, pa je Hrvatska trenutačno jedna od najpopularnijih turističkih destinacija u Japanu. Tijekom 2005. posjetilo ju je 10 tisuća Japanaca, a prošle godine, unatoč pandemiji gripe i ekonomskoj recesiji, taj se broj popeo na 165 tisuća. Najpoznatiji Hrvat u Japanu je Mirko Filipović „Cro Cop“ za kojeg zna 70 posto Japanaca. Posljednjih smo godina Hrvatsku snažno predstavljali i popularizirali brojnim dokumentarnim filmovima o prirodnim ljepotama i baštini naše zemlje, te o načinu življenja u njoj. Često navodim kako je hrvatska ljepota vrlo bliska japanskom pojmu razumijevanja čiste i božanske prirode. U šintoizmu priroda je jedna vrsta božanskog iskaza, pa je ljepota Hrvatske ono što Japanci u svojoj predaji nazivaju „kami“, odnosno, božanski duh. Japan je zemlja koja je duboko podijeljena između moderniteta i tradicije i taj se raskorak razabire na svakom koraku. Ako ste u Kyotu osjetit ćete tradicionalni Japan, odete li u Tokio vidjet ćete megapolis i doživjeti kozmopolitsku, arhitektonsku metropolu svijeta.

NACIONAL: O vama se u diplomatskim krugovima govori kao o jednom od najaktivnijih veleposlanika, o čemu svjedoče i vaši brojni kontakti, od druženja s novinarima do posjeta japanskoj carskoj obitelji?

- Stigavši u Japan shvatio sam da se u gospodarskom smislu ne može odjednom postići velike pomake, no uočio sam i potencijal za značajnu suradnju, i počeo tražiti načine za njeno jačanje. Geostrateška pozicija Hrvatske i njena bogomdana ljepota bili su mi najjači aduti u promidžbi moje zemlje. Krenuo sam u intenzivno lobiranje i Hrvatska je za nekoliko godina došla na japanski gospodarski ekran, počeli su je konačno percipirati. Vjerujem da će uskoro biti više japanskih investicija, a već bi ih i bilo, da svijet nije zadesila ovako teška gospodarska kriza koja usporuje i obeshrabruje investiranje.

NACIONAL: Što za vas znači biti dobar ambasador?

- Za mene je dobar ambasador onaj koji samoprijegorno i bez ostatka izgara za svoju zemlju i slijedi različite putove promicanja njenih vitalnih interesa. Među inim počeo sam posjećivati odjele za nove destinacije japanskih turističkih agencija. Hrvatska je za Japan, načelno, bila nova zemlja i nova destinacija jer znali su tek za Jugoslaviju. Nakon što sam inicirao brojne novinske promidžbene tekstove o Hrvatskoj, popraćene mojim napisima o hrvatskim ljepotama, percepcija se počela mijenjati. U Hrvatskoj očito ima nečeg što odgovara Japancima, posebno naša čista priroda i kristalna bistrina mora i riječno-jezerskih voda. Njih more ne zanima na europski način i ne dolaze na nj da bi se osunčali na plažama i takav koncept odmora njima je kulturološki potpuno stran. U Hrvatskoj ima mnogo sadržaja, kojih ni sami nismo svjesni, a mogli bismo ih i trebali obraditi i ponuditi osmišljene japanskim turistima, samo treba znati kako ih približiti. Dao sam mnoge intervjue japanskim medijima jer držim korisnim, osobito za uvjetno nove zemlje poput Hrvatske, medijsko izlaganje veleposlanika, naravno onda kada isti ima načina i znanja u predstavljanju svoje zemlje.

NACIONAL: Jeste li naučili japanski?

- Prošao sam tridesetak lekcija da shvatim kako japanski funkcionira kao jezik jer Japanci razumijevaju gledanjem, a ne samo doslovnim čitanjem. Nisu jaki u verbalnoj komunikaciji, no zaprepašćujuće su snažni u neverbalnoj komunikaciji. Kada sam proglašen doživotnim počasnim članom japanskoga PEN-a, svoju sam poeziju čitao na hrvatskom, a kada sam završio, prilazili su mi nazočni i govorili „Nismo razumjeli što govorite, ali smo razumjeli vaše osjećaje“.

NACIONAL: Kako biste opisali japansku carsku obitelj?

S MAJKOM TEREZOM
Drago Štambuk od 1995. do 1998. bio je hrvatski ambasador u Indiji, gdje se zbližio s Majkom TerezomS MAJKOM TEREZOM Drago Štambuk od 1995. do 1998. bio je hrvatski ambasador u Indiji, gdje se zbližio s Majkom Terezom- Car Akihito, uz to što je vladar i simbol jedinstva zemlje, prvi je pjesnik i svećenik carstva. Potresno je kako preko poezije komunicira sa svojim podanicima, a svakog 1. siječnja, u mraku prije zore, odlazi u šinto hram u krugu carske palače gdje uz prastari obred i rituale, moli prema sve četiri strane svijeta za dobrobit Japana i zdravlje podanika. Svi članovi carske obitelji iznimno su educirani, car je ihtiolog, a svatko od njih svira neko glazbalo. Carica Michiko zna mnogo o književnosti i dok sam boravio u palači na ručku, impresioniralo me njeno poznavanje svjetske poezije. Posebice poznaje i voli irskog nobelovca Seamusa Heaneyja. U razgovoru sam se referirao na jedan fragment iz pjesme „Clearances“ (Čišćenja) u kojoj pjesnik, pišući o razgovoru sa svojom majkom koja guli krumpir pripremajući ručak, rabi priprosti jezik koji će njegova ljubljena, neobrazovana majka moći razumjeti. Kao odgovor na moj komentar carica mi je poslala pjesmu iz koje je razvidno duboko i istinsko razumijevanje teme našega razgovora, kao i odnosa majke i sina.

NACIONAL: Je li istina da ovog ljeta na Brač namjeravate dovesti međunarodno poznatog japanskog pisca Harukija Murakamija?

- Prijatelj sam s Tess Gallagher i Raymondom Carverom. Murakami je veliki obožavatelj Carvera, te prijatelj s Tess koju je posjetio u Port Angelesu kada je oboljela od raka dojke. Tess mi je pričala kako je nakon Carverove smrti, Murakami zamolio da mu za uspomenu pošalje nešto što je pripadalo njenom suprugu. Poslala mu je Carverove cipele, kao da je htjela poručiti „Ako Raymonda toliko cijeniš, onda uđi u njegove cipele“. Tess je spojila mene i Harukija; postali smo prijatelji i često se u Tokiju sastanemo uz hrvatsko vino, osim onda kada je u stvaralačkoj sekluziji. Murakami je dobar i pronicljiv pisac, koji ove dane sa suprugom Yoko putuje u Norvešku gdje će provesti veći dio ljeta. Haruki obožava otoke i kazao mi kako će nastojati posjetitineki od hrvatskih otoka, a kao zagrijani maratonac posebno bi volio kod nas istrčati maraton. Nedavno je završio prijevod na japanski Carverovih „Početnika“ (Beginners), ali prvotne, originalne i neskraćene varijante. Haruki Murakami tvrdi da Carverove protovarijante sadrže puno veću količinu poezije i humanosti, nego njegova skraćena djela koja je urednik iskasapio prije objavljivanja.

NACIONAL: Kada ste upoznali Raymonda Carvera i Tess Gallagher?

- Negdje 1984. na jednom primanju kod Doris Lessing u Londonu. Doris je dobro kuhala i voljela organizirati prijeme, i na jednom takvom domjenku, između mene i Tess rodilo se iskreno i duboko prijateljstvo. Carver je bio zatvoren, pomalo autističan čovjek, a imao je običaj govoriti kako je Tess poput kolibrića jer je brza, prpošna i topla kao osoba. Carver je bio teški alkoholičar i tek je uz Tess pronašao mir, ostavivši se alkoholnih pića. Sjećam se kako sam mu rekao „Raymond ti si jednu ovisnost zamijenio s drugom; sad si se umjesto uz alkohol vezao uz Tess“. Trezvenost je Carveru donijela i stvaralačku sabranost, te konačno književnu prihvaćenost. Tess i Raymond bili su mi bliski zbog svoje ljudske topline i snažnog prianjanja uz pravednost, ma štogod ona značila. Kada je Carver umro, Tess je došla u London i zamolila me da preuzmem njegov prsten. Bilo mi je čudno, čak neugodno, ali uzeo sam ga jer, u protivnom, bilo mi je jasno da ću je odbijanjem povrijediti. Bio je to težak prsten i nakon nekoliko mjeseci nošenja skinuo sam ga s prsta i stavio u ladicu. U proljeće iduće godine nazvala me Tess i vrlo obzirno pitala što je s prstenom. S dosta oklijevanja zamolila me da joj ga vratim, nakon što sam priznao da mi je težak i da ga više ne nosim; sjećam se kako sam ga pažljivo zamotao da se ne bi izgubio na putu do Port Angelesa.

NACIONAL: Zašto ste 1983. napustili Hrvatsku i otišli živjeti u London?

- Dobio sam stipendiju Wellcomeove fundacije i otišao kod profesorice Sheile Sherlock, u londonsku The Royal Free Hospital, koja je tada bila najbolji medicinski centar za bolesti jetre. Prije sam radio na Rebru gdje sam specijalizirao internu medicinu, a poslije subspecijalizirao gastroenterologiju i hepatologiju. Otprilike u vrijeme kada sam počeo raditi u Londonu, pojavio se i AIDS, tako da sam se uskoro počeo baviti i zaraznim bolestima. Čak sam i skovao hrvatski naziv za AIDS, kopnica, budući da je moje iskustvo s oboljelima bilo da kopne poput snijega u svega nekoliko tjedana. Bio sam prvi autor u jednom od najznačajnijih svjetskih pokusa s lijekom AZT-om u Kobler centru koji je otvorila princeza Diana, jednom od prvih eksluzivnih medicinskih centara za kopnicu na svijetu. Jedan od mojih značajnijih tadašnjih projekata bio je i projekt s polipetidom HGP-30, potencijalnom vakcinom protiv side. Da je bilo malo sreće mogao je taj polipeptid postati cjepivom protiv AIDS-a. U kliničkom pokusu koji sam vodio s prof. Goldsteenom s washingtonskog sveučilišta, autorom spomenute vakcine, zaključio sam kako se radi o imunogeno snažnom i klinički sigurnom cjepivu. Njegovu zaštitnu moć valjalo je prosuditi u životnim situacijama, ali to nije bilo nimalo jednostavno. Afrička subsahara bila je i još uvijek je polje testiranja ovoga polipeptida i njegova proučavanja.

NACIONAL: Onda je započeo rat u Hrvatskoj i vi ste na poziv Franje Tuđmana odlučili napustiti medicinu i posvetiti se diplomaciji. Kada ste upoznali prvog hrvatskog predsjednika?

SUSRETI U INDIJI I
VELIKOJ BRITANIJI
Sredinom 90-ih, dok je bio ambasador u Indiji, Štambuk se sprijateljio i s Dalai-lamomSUSRETI U INDIJI I VELIKOJ BRITANIJI Sredinom 90-ih, dok je bio ambasador u Indiji, Štambuk se sprijateljio i s Dalai-lamom- Liječnici su često u prilici kontaktirati s političarima, tako da sam u Londonu upoznao premijerku Margaret Thatcher, bivšeg lidera Laburističke stranke Michaela Foota, brojne zastupnike, a družio sam se i s povjesničarima Marcom Almondom, Normanom Stoneom,Noelom Malcolmom, Marcusom Tannerom i Brendonom Simmsom. Da će doći do rata postalo mi je jasno kada sam dobio Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti; telefonirao sam u Foreign Office i zatražio sastanak s nekim tko pokriva Jugoslaviju. Sastanak je dogovoren u Red Lion’s pubu, izvan službenoga prostora; upitao sam sugovornika - predstavivši se kao liječnik koji se zalaže za preventivnu medicinu - može li se britanska politika postaviti preventivno i spriječiti rat u bivšoj državi. Odgovor nije bio zadovoljavajući. Onda je Tuđman odlučio doći u London, a neki londonski Hrvati preporučili su njegovim ljudima da mi se jave. Okrenuo sam nekoliko telefonskih brojeva i pomogao dogovoriti Tuđmanu sastanke s Margaret Thatcher, Michaelom Footom i Edwardom Heathom. Kada se Tuđman opraštao u hotelu Savoy, nakon što mi je zahvalio na pomoći - predložio je da se profesionalno angažiram u hrvatskoj diplomaciji. Međutim, kako sam u to vrijeme imao mnogo medicinskoga posla, uljudno sam odbio njegovu ponudu, ne isključujući privatni angažman. Ali njegovi su me ljudi neprestance zvali, pa sam poslije nekoliko tjedana shvatio da nemam izbora. Znao bih reći kako ja nisam izabrao diplomatski posao već je taj posao izabrao mene.

NACIONAL: Kako je bilo braniti pogrešnu hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini?

- Margaret Thatcher je trebala doći u Hrvatsku, radio sam zdušno na organizaciji njenog dolaska, ali je odustala kada su počele borbe s muslimanima. Bila je to pljuska i meni, a ispravljena je tek 1998. kada je gospođa Thatcher napokon došla u Zagreb, nakon što sam joj u Londonu predao predsjednikov poziv za koji sam se osobno izborio kod Tuđmana, kako bi primila počasni doktorat na Sveučilištu u Zagrebu. Osobno sam bio potresen slikama pougljenenih tijela civila u Ahmićima na BBCju. Mogu se braniti pozicije svoje zemlje, ali kada se dogode neljudski događaji, morate se zapitati ima li smisla baviti se ovim poslom. Dan kada je priča o Ahmićima ispunila eter bio je jedan od najtežih u mojem životu. Navečer sam gostovao na BBCju u emisiji “Newsnight”, a vodio ju je Peter Snow kojega zovu dežurni rotvajler. Odmah na početku Snow mi se unio u lice i trijumfalno zaključio “Dakle, sada su Hrvati i Srbi isti”. Moja reakcija bila je neplanirana i posve ljudska. Triputa sam ponovio “Stid me je biti ovdje, i tko god da je načinio ovaj zločin ima odgovarati za nj”. A onda sam nastavio: “Ali i vi koji predstavljate svijet trebali biste osjećati stid jer niste reagirali kada su razarani Vukovar i Dubrovnik”. Vijest o Ahmićima trajala je polovicu večernjih vijesti. Kada je emisija završila, Snow mi je pružio ruku i rekao kako sam obavio izvrstan posao za svoju zemlju. Za suradnike u studiju bila je to nečuvena i neviđena gesta, inače agresivnoga voditelja. Idućeg dana nekolicina Hrvata iz Britanije kritizirala me je što nisam zanijekao hrvatsku krivnju, iako ona i nije bila jasna od prve; trebali ste lagati kao i Karadžić, rekoše mi. Međutim, bilo je i lijepih reakcija. Nazvala me Tess Blackstone, čuvena profesorica Birbeck koledža, koja se mjesecima nije htjela odazvati na moje pozive za sastankom, kazavši kako ju je dirnuo moj ljudski i pošteni nastup na BBC-ju. Pozvala me na ručak i otad smo bili u čestom kontaktu. Kasnije je u Blairovoj vladi postala ministricom obrazovanja i bila na drugim važnim položajima.

NACIONAL: Kao veleposlanik u Indiji postali ste bliski s Majkom Terezijom. Što vas je povezalo?

- Prvi susret koji sam želio ostvariti u Indiji nakon predaje vjerodajnica indijskom predsjedniku, bio je onaj s Majkom Terezijom. Za sestre iz njezina reda donio sam hrvatsku kavu i čokoladu. Majka Terezija upitala me kako je njen Zagreb iz kojega je otišla kao 18-godišnja djevojka. Ubrzo smo se susreli i predložio sam joj hrvatsku diplomatsku putovnicu, i ona je na moje iznenađenje, pristala bez puno razmišljanja. Nažalost iz Zagreba je stigla putovnica s greškom jer su krivo napisali njeno prezime kao Bojaxtiu, a ne Bojaxhiu, tako da je Majka morala nanovo aplicirati za našu diplomatsku putovnicu. Konačno ju je i dobila, a poništenu putovnicu odlučio sam zadržati za sebe. Kada je umrla, na prijedlog njezine zamjenice, sestre Frederike, bio sam jedini od javnosnika koji je trebao na pogrebu održati govor, stoga što sam joj , kako je kazala, bio kao sin. Druženje s ovom velikom, a tjelesno sitnom ženom držim jednom od najosobitijih dionica svojegaživota. Jedno vrijeme pokušavao sam posredovati za nju i njene sestre prema kineskoj strani kako bi red mogao ući u Kinu, ali na žalost bez uspjeha. Biti u privatnom dijelu Majčina pogreba, uz sestre i svećenika, jedan od nekoliko svjetovnih lica i rukama je svojim polagati u grob, iskustvo je koje se ni s čim ne može nadomjestiti.

NACIONAL: Otkad poznajete Dalai-lamu?

- Upoznali smo se u Indiji 1995. i od tada smo prijatelji. Mnogo smo se puta sreli i vodili duge, poticajne razgovore. Naši privatni sastanci, od kojih posljednja tri u Japanu, nemaju službenu dimenziju i uvijek od njega otiđem ozaren, ispunjen nadom i voljom za trajnim zalaganjem na putu općeg dobra. U svijetu koji se sve više smanjuje, želimo li kao čovječanstvo preživjeti, morat ćemo naučiti davati i primati ljubav, i neizostavno proširiti svoja uzbunjena srca.

NACIONAL: Izuzetno ste vezani za otok Brač gdje ste rođeni i proveli djetinjstvo. Kakvo je porijeklo vaše obitelji?

- Moj predak mistro Antonio Standelpergher detto Stambucco stigao je na Brač 1710. iz Praga, a preko Venecije, čiji je bio zarobljenik, na galiji Vendramin. Kako je bio vrsni graditelj, svojim je radom i podizanjem raznih zdanja otkupio svoju slobodu. U Selcima na Braču oženio se Hrvaticom, s njom izrodio 13 sinova. Samo prvi i 13. nastavili su obiteljsku lozu koja je otvarala kamenolome i razvila glasovitu kamenoklesarsku industriju na otoku Braču. Na starim razglednicama ispod slike naše obiteljske palače, dovršene 1869., piše “Palazzo Stambucco”. Moj otac, načelnik Općine Selca na Braču ispred HSS-a, u Selcima koja su talijanski okupatori 9. kolovoza 1943. spalili u znak odmazde zbog jedne partizanske akcije mještana, na glavnom je trgu dočekao stotinu crnokošuljaša i pokušao ih spriječiti u paljenju mjesta, ali na žalost bez uspjeha. Ljude je na vrijeme evakuirao, njega su zatvorili, a Selca su gorjela tri dana i tri noći. Bio je to zastrašujući i veličanstveni požar svjedoči pjesnikinja Tatjana Radovanović koja ga je promatrala iz Gdinja s otoka Hvara. Tada je izgorjela i Palača Štambuk; iako još uvijek neobnovljena ruševina pod zaštitom je zbog vrsnoće obrade njena kamena i osobita po tzv. slipoj fugi, gdje kamen ljubi kamen, bez imalo veziva između. Meni je strašno što dan-danas u Selcima na Braču postoji pedeset ruševina koje još uvijek nisu obnovljene.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika