NOGOMET I POLITIKA FC Sheriff osnovan je 1997. kako bi se europska javnost upozorila na političku situaciju u Transdnjestarskoj republiciU srijedu 4. kolovoza u uzvratnoj utakmici trećeg pretkola Lige prvaka na stadionu u Maksimiru protiv zagrebačkog Dinama igrat će jedna od najneobičnijih europskih nogometnih momčadi - FC Sherrif iz Tiraspola, koji se natječe u prvoj nogometnoj ligi Moldove, iako vlasnici tog kluba ne priznaju državu Moldovu, a u momčadi Sherrifa gotovo i nema moldovskih igrača. Nogometni klub Sherrif osnovan je 1997., ali ne iz sportskih, nego i iz političkih razloga, da nastupima u europskim natjecanjima skreće pozornost na jednu bizarnu političku situaciju na europskom istoku, na jedan tzv. zamrznuti konflikt, te da jednom odmetnutom teritoriju, gdje se prije 18 godina i krvavo ratovalo, pomogne da stekne međunarodno priznanje, što će se teško dogoditi. Grad Tiraspol, gdje Sherrif igra na lijepom novoizgrađenom stadionu, glavni je grad tog odmetnutog teritorija, samoproglašene Transdnjestarske republike. On nikako ne može dobiti međunarodno priznanje jer se tomu protivi Moldova, budući da je ta tobožnja republika iznikla na teritoriju nad kojim Moldova ima suverenitet. Sve je to posljedica burne povijesti i nesređenih prilika u kojima se početkom 90-ih raspadao Sovjetski Savez.

O MOLDOVI, JEDNOJ OD najsiromašnijih europskih zemalja, malo se zna, a još manje o tom odmetnutom području. Moldova je nastala 1991. raspadom Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika na dotadašnjih 15 federalnih jedinica, pa su tako nastali Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Armenija, Gruzija, Kazahstan itd. Jedna od tih sovjetskih republika bila je i Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika, na čijem je teritoriju nastala današnja Moldova (ruski: Moldavija), država s 4 milijuna stanovnika, stisnuta između Rumunjske i Ukrajine. Oko 70 posto stanovnika su Moldovci, koji govore rumunjski jezik i za koje mnogi tvrde da su zapravo Rumunji, 11 posto su Ukrajinci, devet posto Rusi, a preostalih deset posto čine druge narodnosti. No Ukrajinci i Rusi koncentrirani su uglavnom samo na istočnoj obali velike rijeke Dnjestar, koja teče kroz Moldovu, na uskom području između Dnjestra i ukrajinske granice. Upravo se to područje odmetnulo i tu je nastala ta Transdnjestarska (ili Pridnjestarska) republika.

NACIONALNE ASPIRACIJE Većina od 500.000 stanovnika Transdnjestarske republike ne osjeća nikakvu povezanost s Moldovom, nego se nada da će biti pripojeni Ukrajini ili čak postati ruska enklavaKAO I U MNOGIM DRUGIM zemljama istočne Europe, ono što se posljednjih 20-ak godina događalo uvelike je posljedica kompliciranih povijesnih okolnosti, u kojima su se mijenjali gospodari i granice na području današnje Moldove. Veći dio, zapadno od rijeke Dnjestar, bio je nekoć poznat kao Besarabija, kojom je stoljećima vladala Turska Carevina. No polako je jačalo Rusko Carstvo, koje se počelo širiti sa sjevera prema Crnom moru, pa su se između Rusa i Turaka vodili brojni ratovi, uglavnom pobjednički za Rusiju, koja se tako proširila sve do rijeke Dnjestar. Nakon još jednog poraza 1812. Turci su Besarabiju, gdje su živjeli ljudi rumunjske narodnosti, bili prisiljeni prepustiti tada vrlo ekspanzivnoj Rusiji, koja je njome vladala sve do 1918. Potkraj I. svjetskog rata novostvoreni, ali još vojnički slab SSSR pod pritiskom zapadnih sila 1918. morao je područje Besarabije predati Rumunjskoj, no na istočnoj obali Dnjestra, na dotadašnjem području Ukrajine, osnovao je Autonomnu Saveznu Sovjetsku Republiku Moldaviju, nazvavši je po povijesnoj rumunjskoj kneževini.

SSSR JE ČEKAO 22 GODINE da ostvari tu aspiraciju. Tajnim sovjetskonjemačkim sporazumom potpisanim u Moskvi u kolovozu 1940. između ministara vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa i Vjačeslava Molotova SSSR je, među ostalim, dobio i pravo da pripoji Besarabiju, što je 1940. i učinio: fiktivnu ASSR Moldaviju proširio je i na dotadašnju Besarabiju. Ta je sovjetska republika, sastavljena od Besarabije, gdje žive mahom Rumunji, i nekadašnje male izmišljene ASSR Moldavije, gdje su živjeli mahom Ukrajinci i Rusi, postojala sve do raspada SSSR-a 1991. kad je proglasila neovisnost. Tada je nastala nova europska država Moldova. To je bilo prihvaćeno u zapadnim dijelovima zemlje, u historijskoj Besarabiji zapadno od Dnjestra, gdje pretežno žive Rumunji, gdje je ogroman broj stanovnika čak mislio da je to tek prvi korak prema ponovnom spajanju tog područja s matičnom Rumunjskom. No Rusi i Ukrajinci, koji su zbog nekadašnje sovjetske političke kombinacije dospjeli u sastav sovjetske Moldavije, bili su ogorčeni što su sada ostali u neovisnoj Moldovi. Oni nisu htjeli ostati u sastavu Moldove, to više što se nagađalo da će Moldova ionako samo kratko biti neovisna država i da će se pripojiti Rumunjskoj. Zatražili su da se odcijepe od Moldove, te da se priključe ili Ukrajini ili da čak postanu ruska enklava, a da granica bude na Dnjestru. Kako dogovora nije bilo, Rusi i Ukrajinci na lijevoj, istočnoj strani Dnjestra pobunili su se i proglasili odcjepljenje. Iako ih ima samo 500.000 i žive na vrlo uskom području nepogodnom za obranu, moldovska ih vojska nije mogla svladati jer su imali moćnog saveznika.

SUKOB DUG 20 GODINA Ruski predsjednik Dmitrij Medvjedev i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov sastali su se u ožujku 2009. s tadašnjim moldovskim predsjednikom Vladimirom Voronjinom i Igorom Smirnovom u Moskvi da razriješe politički sukobNAIME, U DOBA SSSR-a na tom području istočno od Dnjestra sovjetsko vodstvo 60-ih je godina stacioniralo moćnu sovjetsku vojnu postrojbu. Tada su se počeli kvariti odnosni između SSSR-a i svojeglavog rumunjskog komunističkog diktatora Nicolaea Ceausescua, pa je SSSR na tom području želio imati jednu moćnu armiju spremnu da intervenira u Rumunjskoj ako bude trebalo. Tako je stvorena 14. sovjetska armija. Kad se raspao SSSR i kad je stvorena neovisna Moldova, 14. armija s desetak tisuća vojnika i modernom tehnikom ostala je ondje. Ruska vlada tvrdila je da je ne može evakuirati jer nema gdje u Rusiji smjestiti tolike vojnike i tehniku. Rat između moldovske vojske i pobunjenika počeo je u ožujku 1992. i trajao do srpnja te godine. Bilo je više krvavih okršaja i oko dvije tisuće žrtava na svakoj strani, ali zahvaljujući zaštiti 14. ruske armije, kojom je tada zapovijedao ruski general Aleksandar Lebed, kasniji ruski predsjednički kandidat, a koja se umiješala u neke okršaje, Rusi i Ukrajinci u istočnom transdnjestarskom području odbili su moldovske napade. Tako je rođena Transdnjestarska (ruski: Pridnjestarska) republika, koja se održala sve do danas, ali nepriznata od međunarodne zajednice. Nije ju priznala ni jedna članica Ujedinjenih naroda, čak ni Rusija, koja tom području daje značajnu političku i vojnu podršku u sučeljavanju s Moldovom. Iako ovi historijski podaci jasno pokazuju da je današnja Moldova umjetno sklepana zemlja, europske institucije i međunarodna zajednica u cjelini odlučno zagovaraju nepovredivost njenog teritorijalnog integriteta držeći se pravila da granice federalnih jedinica postaju granice neovisnih država i da su te granice nepromjenjive. Posljednjih godina većina sudionika moldovske krize pomirila se s tim stavom pa su napetosti znatno splasnule, ali se odnosi nisu razvili. Tako je stvoren taj tzv. zamrznuti konflikt i ova nepriznata teritorijalna tvorevina, koja ima sasvim neobičan život. Tijekom burnih događanja početkom 90-ih među ljudima koji su predvodili borbu za transdnjestarsku samostalnost najviše se istaknuo danas 68-godišnji inženjer Igor Smirnov, rodom s Kamčatke, s krajnjeg ruskog Dalekog istoka. Radio je u raznim tvornicama i energetskim objektima diljem bivšeg SSSRa, dulje je boravio i u Ukrajini, gdje je i partijski napredovao, a 1987. je dobio direktorsko mjesto u tvornici električnih uređaja u Tiraspolu, gradu sa 150.000 stamovnika u Transdnjestriji. Iako došljak, kad se raspao SSSR i kad je nastala neovisna Moldova, on je stao na čelo tamošnjih Rusa i Ukrajinaca u borbi za autonomiju. Bio je u tome najrječitiji i najenergičniji, pa je izabran za prvog predsjednika Transdnjestarske republike i to ostao do danas.

VODEĆI LJUDI TRANSDNJESTARSKE republike isprva su zagovarali socijalistički politički i ekonomski sustav, no u drugoj polovini 90-ih Smirnov je počeo mijenjati ekonomski kurs i uvoditi divlji kapitalizam. Cjelokupna je privreda hitno privatizirana, a najviše su se okoristili sam Smirnov i njegovi suradnici, a posebno njegovi sinovi. Ne samo da su preuzeli kontrolu nad privrednim kapacitetima, nego su počeli stvarati i nove. Tako je 1997. osnovana nova kompanija Sherrif, koja je brzo počela preuzimati najunosnije poslove. Jedan od vodećih ljudi te tvrtke bio je Oleg Smirnov, sin Igora Smirnova. Sheriff je postao glavni operater mobitela u Transdnjestriji, zatim se bavio distribucijom goriva i maloprodajom. Vlasnik je lokalne televizije, velike izdavačke kuća, zastupnik poznatih svjetskih proizvođača automobila, npr. Mercedesa, bavi se i turizmom. Posebno je uspješan u trgovini uvoznom robom, jer je dobio vrlo povoljne uvjete poslovanja, koje mu je osigurao šef carine Vladimir Smirnov, drugi predsjednikov sin, navodno kao nagradu za to što je kompanija napravila brojne usluge državi. Kompanija Sherrif 1997. je osnovala i svoj nogometni klub i 2002. mu sagradila lijep stadion s 14.000 mjesta. Smirnov je s klubom imao velikih ambicija, ali se pojavio jedan problem. Klub nije imao s kim igrati, jer je u Transdnjestriji postojao još samo jedan klub vrijedan spomena, FC Tiraspol. Iako su njihovi mečevi privlačili dosta gledatelja, nisu ta dva kluba mogla stalno igrati zajedno.

A SHERRIF NIJE MOGAO IGRATI međunarodne utakmice jer pridnjestrovski nogometni savez nije bio član Fife. Zato je Smirnov, iako odbija bilo kakve kontakte s Moldovom, posebno bilo što čime bi pokazao da Transdnjestrija na bilo koji način priznaje Moldovu, u vezi s nogometom napravio iznimku. Dogovorio se s moldovskim nogometnim savezom da ta dva najbolja transdnjestarska kluba počnu nastupati u moldovskoj prvoj ligi, što su u Moldovi prihvatili, upravo kao znak da Smirnov ipak u jednom segmentu priznaje Moldovu. Potrošio je ogroman novac za skupe nogometaše iz cijelog svijeta i od 2000. FC Sherrif dominira moldovskim nogometom: deset puta zaredom je prvak, svaki put uvjerljivo, a sedam puta je osvojio i nogometni kup. Velika je ambicija bila da FC Sherrif nešto postigne i u europskim natjecanjima i tako proširi glas o Transdnjestriji diljem Europe, ali u tome nije imao uspjeha. Najdalje je dosad dospio do drugog kola prednatjecanja za Ligu prvaka, baš kao i sada u sučeljavanju sa zagrebačkim Dinamom.