Srećko JurdanaVrhovnom sudu trebala su gotovo dva mjeseca da objavi svoju presudu Branimiru Glavašu i osječkome ratnome društvu za likvidacije, što potvrđuje spoznaju da su slučaj tretirali s iznimnom političkom osjetljivošću, gotovo dozom straha. Svemu što je povezano s Glavašem država pristupa krajnje oprezno i u rukavicama. U samim presudama nema ničega senzacionalnog, ni posebno ili dodatno uznemirujućeg za hrvatske nacionalne duhove, no sud ih je ipak - iz razloga koje je teško egzaktno objasniti - dulje vrijeme skrivao od javnosti, stvarajući time nove, tinjajuće dramske tenzije oko fenomena. Kako god bilo, gospodinu Glavašu i njegovu klubu smanjene su kazne za dvadesetak posto, što može ukazivati na želju suda da se nekako konformira s hrvatskim ratnim lobijem i demonstrira mu svoje “dobre namjere”.

REŽIMSKO POKROVITELJSTVO NAD ZLOČINIMA Samoga Glavaša taj ustupak ne zadovoljava. Računao je na oslobađajuću presudu, na temelju kakvih argumenata - to zna samo on. Najavljuje da će se žaliti Ustavnom sudu, s velikim izgledima da mu žalba uopće ne uđe u proceduru, pa nakon toga međunarodnom sudu za ljudska prava i tako dalje. Jasno je da sebe doživljava kao političkoga osuđenika kojeg je na sud izveo Ivo Sanader zbog Europske unije i osobne vendette, i da je s vremenom doista počeo vjerovati kako je sve ono za što ga okrivljuju naprosto državna mistifikacija. Iluzionizam je Glavašev specifičan problem. Na drugoj strani, u postupcima protiv Glavaša, protiv Mirka Norca i svih drugih koji su na hrvatskoj strani okrivljeni za ratne zločine, realno je sporna upravo primjetna tendencija pravosuđa da sa scene potpuno potisne političku dimenziju grijeha. Sve ono što je izvodio u Osijeku za vrijeme rata Glavaš je izvodio u ime države i režima koji ga je postavio na položaj i računao na njegove specijalne usluge. O tome na prethodnome suđenju nije bilo ni riječi, a nema je dakako ni u aktualnoj završnoj presudi najviše instance, iako bi se glavni društveni ili historijski smisao cijelog procesa mogao s dobrim razlozima sublimirati upravo u razotkrivanju tog režimskog pokroviteljstva nad zločinačkim ponašanjem pojedinih visokopozicioniranih branitelja. Osim s pojedincima koji su počinili zločine, pravosuđe bi se do određene mjere trebalo baviti i sustavom koji im je to omogućavao. Za Glavaševo ponašanje u Osijeku znao je cijeli tadašnji establishment, koji nije učinio apsolutno ništa da ga zaustavi u inkriminiranim aktivnostima. Ista je stvar i sa zločinima na nekim drugim mjestima. Krivi su oni koji su ih počinili, dakako, ali i oni na visokim položajima koji su mirno promatrali što se zbiva. U kontekstu razvikane “individualizacije krivnje” - svetoga pisma modernih državnih abolicionista - potpuno se eskivira uloga političkoga aparata u osiguravanju uvjeta za zločinačko ponašanje pojedinaca, i stvaranju psihološke klime u kojoj se takvo ponašanje tretiralo čak kao poželjno. S pedagoško-terapeutskoga aspekta problema prilično je nevažno je li Glavaš fasovao* deset ili osam godina, u usporedbi s činjenicom da je nastupao kao izabranik sustava koji je od države dobio “license to kill”. Veza između njega i države na procesu je, međutim, potisnuta u deseti plan. Bio je jedan od pionira HDZ-a i Tuđmanov namjesnik za istočnu Slavoniju čija je omiljenost u centrali lavirala u skladu s oscilacijama njegove lojalnosti vođi. U trenucima kad je u doživljaju osobnoga liderstva odlazio predaleko, disciplinirali su ga i vraćali u hijerarhijski niz, čemu se uvijek spremno prilagođavao, znajući da mu sudbina - karijera i novac - ovise o sposobnosti podvrgavanja partijskim kriterijima moći. Nikada ga, međutim, nisu prozivali zbog zločina nad građanima Osijeka. Tuđman, njegovi adlatusi, njegove tajne službe i cijeli aparat sigurnosti znali su da u Osijeku na brutalne načine ubijaju Srbe samo zbog njihovoga etničkoga identiteta, i Hrvate poput Josipa Reihl-Kira zbog pokušaja da s pobunjenim Srbima pregovaraju, ali Glavašu nitko nije stavljao ni moralne ni političke primjedbe na teroristički način upravljanja gradom u ratnim uvjetima. Šaputali su oko Tuđmana i pasivno gledali kako ljudi nestaju, povučeni idejom o indiskriminirajućoj etničko-političkoj retorziji kao legitimnome sredstvu reagiranja države i nacije na agresiju. U slobodnome razvoju kapilarnoga terora u Osijeku suptilniji promatrači mogli bi prepoznati protosupstancu Tuđmanove ideologije o kroatizaciji državnoga teritorija nakon završetka rata. Bili lojalni ili ne, Srbi će se prisilno disolvirati na postotak koji je Tuđmanu psihološki prihvatljiv. Sve ono što su Glavaš i njegovi ljudi radili u Osijeku, bilo je ne samo proizvod “ratnoga kaosa” - kako se to utilitarno voli tumačiti - nego i oblik realizacije jedne ultranacionalističke fantazije zamišljene na drugom mjestu. Likvidacije građana koji su ostali dijeliti sudbinu svih ljudi u Osijeku ne mogu se ni na koji način svrstati u legitimne braniteljske aktivnosti; isto vrijedi i za Gospić i Sisak. Gospodin Glavaš voli nastupati u pozi hrvatske braniteljske ikone zaslužne za spas Osijeka, iako grad izbjegavanje okupacije početkom devedesetih može zahvaliti prije svega pozadinskim političkim dogovorima uz sudjelovanje međunarodnih faktora, koji su srbiziranu JNA spriječili da tenkovima ode dalje od Sarvaša (a u zapadnoj Slavoniji dalje od Novog Grabovca, na istočnom ulazu u Novsku). Ubijanje osječkih Srba bilo je za ratnu sudbinu Osijeka potpuno irelevantno, kao što je iznimno relevantno za etičku poziciju ljudi koji su u ratu upravljali gradom.

HIPOKRITSKA INSCENACIJA Izbjegavanje bilo kakvoga političkoga proširenja konteksta u kojem su se izvodili navedeni zločini, proces Glavašu i društvu predstavlja kao ograničen i sadržajno vrlo nepotpun. I nakon presude Vrhovnoga suda ostao je dojam da su bitni elementi eliminirani iz slučaja. Pravosuđe je Glavašu pristupilo kao ratnom lunatiku koji je djelovao izvan sustava, iako je čovjek radio ono što je sustav od njega htio, odnosno ono na čemu mu je sustav potajno aplaudirao. Cijeli taj proces može se zato tretirati kao hipokritska inscenacija: ljudi koji su Glavašu omogućili da bude to što je bio, ostali su izvan drame. Sud se ustručavao od njihovoga involviranja u situaciju, strahujući da bi kontekst time postao preširok i preopasan za aktualnu vlast. Uz takve hendikepe, procesi za ratne zločine u Hrvatskoj usputne su predstave i pokušaji zadovoljavanja tražene forme u maksimalno limitiranoj mjeri, bez velikih katarzičnih efekata. Upravo zbog odluke da se politički kontekst ne proširuje, na suđenju Glavašu svojedobno je bez posebnih intervencija usvojeno i cinično svjedočenje Vladimira Šeksa, koji je izjavio da ni o čemu nije imao pojma, iako je s Glavašem tada zapovijedao gradom u tandemu. Pritom je i krivnju za zločine pokušao uvijeno prebaciti na srpsku “petu kolonu”. Sve je to - uz zgražanje javnosti - prolazilo na sudu bez službenih primjedbi, a danas kulminira nagodbenjačkom završnicom u kojoj je Vrhovni sud potvrdio krivnju optuženih za teške zločine, i honorirao ih smanjenjem kazni. Za taj bizaran postupak nema nikakvoga logičkoga opravdanja. Glavaš je na svoj način u pravu kad u polemici sa sudom izjavljuje da je zaslužio težu kaznu od dosuđene, a ne blažu, ako je dokazano da je zločinac.

BJESOMUČNA PRODAJA NEVINOSTI Ni Glavaševo ponašanje tijekom i nakon postupka ne opravdava smanjenje kazne. Opstruirao je rad suda na sve moguće načine, agresivno i bez argumenata poricao vjerodostojnost optužbe (kao da su žrtve same zavezanih usta skakale u Dravu ili gutale sumpornu kiselinu), i na kraju uoči izricanja presude pobjegao u drugu državu računajući da će ondje dobiti trajni imunitet. U normalnom svijetu nije uobičajeno da takve konfliktne ekshibicije sudovi nagrađuju smanjenjem kazni, no prema Glavašu se postupalo kao da zaslužuje specijalnu pohvalu za uzorno vladanje. Ima mnogo toga što je iznimno neuobičajeno u hrvatskom pravnom pristupu slučaju Glavaš. Spomenuti bijeg u BiH omogućio mu je isti politički sustav koji je odredio i tematske okvire za njegovo suđenje. Osuđujući Glavaša kao izoliranu ratnu pojavu, čiji grijesi ne proizvode reperkusije za režim koji ga je stvorio, htjeli su ga - metodom Bosne - ujedno i ukloniti s hrvatske scene na kojoj je stvarao buku. Situacija se, međutim, mijenja pod utjecajem europskih civilizacijskih pravila. Potpisani su neki novi regionalni sporazumi, nakon pravomoćne presude Glavaša će možda vratiti u Hrvatsku, i ovdje će on - u zatvoru ili izvan njega - nastaviti sa svojom bjesomučnom prodajom nevinosti, agitacijom koja u Slavoniji dobiva određenu potporu među masama i utječe na hrvatski političko-kulturni prostor. Bilo bi - iz civilizacijskih i političko-psiholoških razloga - iznimno poželjno da su procesi ratnim zločincima iskorišteni i kao oblik demistifikacije režima koji je te zločince stvorio, no država je upravo to po svaku cijenu htjela izbjeći. Odgovaralo joj je da procesi Glavašu i drugima ne budu ništa više od simbolističkih igrokaza, maksimalno ograničenih po političkome efektu, iz kojih će desničarski ratni pokret moći iščitati skrivenu institucionalnu naklonost prema optuženicima.