Renato BaretićNisam baš neki stručnjak za financije i te stvari, ali mi se čini da je želja Ljubljanske banke, ili kako se već danas zove (znam, naravno, kako se zove, ali rado bih, da prostite, ostao u granicama neutuživosti), da joj se otvori mogućnost slobodnog poslovanja na teritoriju Republike Hrvatske jedna od najidiotskijih poslovnih ambicija za koje sam ikad čuo. A čuo sam zbilja za kojekakve.

S ČIM I S KIM ONI RAČUNAJU? Koliki je broj novih štediša na čije se povjerenje u svojim fizibiliti studijama i poslovnim projekcijama oslanjaju? Koliko niskim kamatama ti tobožnji Ljubljančani kane privući hrvatske poduzetnike koji vape za povoljnijim kreditima? Halo, fantje, Zemlja kliče! Pa u Hrvatskoj je Ljubljanska banka opustošila skoro više džepova i osobnih računa nego cijela pretvorba i privatizacija! I sad su se dečki poželjeli vratiti na to tržište, bez ijednog vraćenog eura, kamate da i ne spominjemo!

Svatko normalan na njihovu mjestu hrvatskog bi se novčarskog tržišta klonio i više nego vrag tamjana, jer tu za Ljubljansku banku naprosto nema prijateljskog poslovnog okruženja: osamnaest godina izbjegavanja povrata novca otetog ogromnom broju građana, to zbilja nije nimalo pozitivna referenca za kompaniju. Na čemu oni misle zarađivati u zemlji s oko 130 tisuća opečenih njihovim ranijim poslovanjem? S čijim povjerenjem računaju?! Hrvati, doduše, prema svim pokazateljima ne spadaju baš u nacije koje bi se mogle podičiti kolektivnom inteligencijom, ali opet, ne vjerujem ni da su toliko blentavi da bi se opet dali opržiti na istoj vatri. Osim toga, kad bismo i bili toliko glupi, mi naprosto - nemamo više novca. Ono malo krvi što smo imali, povjerili smo u međuvremenu nekim drugim šišmišima, pijavicama i komarcima, a polako i shvaćamo da smo se zadužili debelo iznad svojih mogućnosti (govorim o građanima, ne o državi, ona još ne shvaća) pa nam nikakav novi kredit, ma ni u paklu narkotika, više ne pada na pamet... Što je onda u glavama ljubljansko-bankarskih stratega, kakav to (nama laicima) nedokučivi plan, zbog kojega su - rekoše nedavno - spremni čak i na novu blokadu hrvatskih pregovora s Bruxellesom ako im ne dopustimo poslovanje na ovdašnjem tržištu novca? Tako nedokučiv, a tako jednostavan da će ga, nakon 18 godina, biti tako lako riješiti za samo tri mjeseca?

PREMIJERKA KOSOR U SUBOTU je na Bohinju od Polančeca preuzela prijelaznu zastavicu trofeja “PričeST” (godišnja nagrada Pričigina, splitskog festivala pričanja priča) kazavši novinarima: “Trag ovoga pravca voda je duboka i mi...”, khm, pardon, krivo sam citirao, ovako je rekla: “Po istom ključu nastavit ćemo raditi na tragu ovoga pravca koji smo dogovorili”. To je, dakle, ono što je hrvatska premijerka, nakon sastanka sa svojim slovenskim libling-kolegom uz Bohinj, vodu duboku, željela poručiti nasamarenim hrvatskim štedišama slovenske banke: da će po ključu nastaviti raditi na tragu dogovorenoga pravca. Drugim riječima, da će posvetiti više pažnje raznim problemima. Odnosno, plan realizacije prilagoditi ritmu kooperativne diferencijacije merituma od balasta. Otvoreno govoreći, dakle, masa će, gibajući se u istom smjeru i sukladno međusobnom dogovoru po zadanom ključu, dobiti brzinu na kvadrat. Znači, kad doista prodremo do same biti onoga što je premijerka zapravo htjela reći: ona i Pahor će, shvaćate li napokon - po istom ključu nastaviti raditi na tragu dogovorenoga pravca. Heureka! Onaj Račan, sa svojim znamenitim “odlučnim možda”, za četiri godine nije uspio domisliti tako jednostavno rješenje za kakvo je Kosorovoj, gle, bilo dostatno tek godinu dana! Plus još samo tri mjeseca da se stvari operacionaliziraju i dovedu do končne rešitve, ili tako nečega.

NO DOBRO, VRATIMO SE KLJUČU u kojem smo od početka krenuli tragom dogovorenog pravca: čak i kad bi sve potkraj listopada skončalo idealno, kad bi svi hrvatski štediše dobili čvrsta jamstva da će im davno otete uštede, i to s kamatama, biti vraćene do Božića, najkasnije pravoslavnog, što bi to promijenilo u općehrvatskoj percepciji Ljubljanske banke, odnosno njezine nasljednice i njenog novog vlasnika? Što bi bio taj tajnoviti, krucijalni detalj koji bi hrvatske građane bez krzmanja, kao da se nikad nikome ništa loše nije dogodilo, naveo da pohrle prema njezinim ovdašnjim poslovnicama, i to ne zato da gnjevno porazbijaju izloge i šaltere, nego stoga da tu oroče svoje preostale kune ili zatraže revolving karticu, ili potpišu nenamjenski kredit pod posebno povoljnim uvjetima? Jednom riječju - ništa. Ne postoji ama baš nijedan racionalni razlog niti ijedno pozitivno iskustvo kojim bi itko punoljetan u Hrvatskoj mogao pred mužem ili ženom, majkom ili ocem te ostalom tugujućom rodbinom, pravdati takvu svoju nakanu. Puhanje na hladno, kad je riječ o Ljubljanskoj banci, ma kako se danas zvala, Hrvatima je igrom nezgodnih slučajeva postalo nacionalni sport, baš kao što je i Slovencima, ne znam, biatlon.

PA IPAK, kako sada stvari stoje, obje strane voljne su tragati za kompromisom na tragu ključa u pravcu, ili kako je to već naša premijerka izvoljela definirati. Drugim riječima - hrvatski štediše nikad od Slovenaca neće dobiti svoje davno povjerene novce, Slovenci nikad neće obnoviti tu svoju banku nigdje u Hrvatskoj, ali europska forma bit će zadovoljena (jer i Ljubljanu stišću iz Bruxellesa i Washingtona, jasno, ne jednako jako, ali ipak stišću) i na rješenju problema još će godinama “raditi” divizije birokrata sa svih strana, baš kao i na našim europski “riješenim” problemima oko granice. Sve je to skupa, shvatili ste već vjerojatno i sami, samo lutkarski igrokaz radi zadovoljavanja pristupno- pregovaračke forme, ali to ipak ne znači da ne trebamo svi skupa iskreno i glasno zaviknuti “Hvala, Borute!” te, još iskrenije i glasnije: “Ne daj se, Roha!”.