Dragutin Lesar svoj je radni put započeo kao prodavač, a radio je i u ljevaonici u Čakovcu, istovremeno se obrazujući, tako da vrlo dobro zna probleme radnika, iz prve ruke“Uz kvalitetnu kampanju, vjerujem kako možemo osvojiti četiri ili pet zastupničkih mandata na sljedećim parlamentarnim izborima. Problem nije to što u Hrvatskoj postoji bipolarnost, nego što i HDZ i SDP zastupaju neoliberalnu politiku prema radnicima, a to znači da je većini ljudi koji žive od vlastitog rada potpuno svejedno tko će biti na vlasti. Takvu situaciju po svaku cijenu treba prekinuti i to je moj glavni motiv zašto sam u politici”, kaže Dragutin Lesar, saborski zastupnik i predsjednik Hrvatskih laburista, najmlađe političke stranke u Hrvatskoj. Iako se odbija izjasniti ljevičarom, Lesar to nesumnjivo jest.

Potječe iz radničke obitelji, prije ulaska u politiku bio je lider sindikalnog pokreta, a kao zastupnik Hrvatske narodne stranke slovio je kao glavni kritičar HDZ-ove ekonomske politike. Još uvijek odbija govoriti zbog čega je 2008. napustio HNS, i tek usput dodaje “Ja nisam liberal”.

Sudeći po kritikama koje upućuje prema koaliciji SDP-HNS-HSU-IDS, očito planira uzeti dio njihova biračkog tijela. Lesar je radikalniji od ostatka opozicije, o čemu svjedoči i podatak da, za razliku od SDP-a, podržava sindikalne ideje o generalnom štrajku u Hrvatskoj kao načinu obrane radničkih prava. Nedavno istraživanje agencije Ipsos Puls pokazalo je da Lesarovi stavovi imaju sve više sljedbenika i za laburiste bi glasovalo 3 posto birača, što znači da imaju viši rejting od HSLS-a ili HSP-a. Nastavi li se takav trend, postoje šanse da Hrvatski laburisti postanu parlamentarna stranka i možda sudjeluju u budućoj vladi.

NACIONAL: Hrvatski laburisti imaju priliku prijeći izborni prag i postati parlamentarna stranka?

- Do izbora je više od godinu dana i još je rano prognozirati, ali kada smo krajem 2009. razgovarali o osnivanju stranke, glavni razlog je bio taj što u Hrvatskoj ne postoji stranka koja štiti i promiče prava ljudi koji žive od svojeg rada. Zato moramo vjerovati da ti ljudi koji žive od svog rada na idućim izborima odluke neće donositi na ideološkoj osnovi nego da će gledati svoje interese. Ako pridobijemo glasove radno ovisnog stanovništva, vjerujem da imamo šansu biti parlamentarna stranka sa značajnijim brojem mandata. Hrvatski laburisti sigurno neće po svaku cijenu pokušati ući u buduću izvršnu vlast. S desnicom i HDZ-om nećemo ni početi razgovore o suradnji, a koalicija uopće ne dolazi u obzir. Što se tiče drugih stranaka, imamo pregovarački program od nekoliko točaka i na suradnju smo spremni isključivo u slučaju ispunjavanja naših zahtjeva.

NACIONAL: O čemu se radi?

- Da bismo ušli u izvršnu vlast, postavili smo iznimno visoke zahtjeve, i to na temelju principa “uzmi ili ostavi”. Prije svega trebamo promijeniti odnos prema ulasku u EU koji se tretira kao cilj, a ne kao sredstvo. Drugo je zaustavljanje procesa privatizacije preostalog dijela nacionalnog bogatstva koje se još uvijek nalazi u državnom vlasništvu, ponajprije tu mislim na energetski sektor, izvore pitke vode, šumsko i poljoprivredno zemljište te komunalnu i prometnu infrastrukturu. Treće, tražimo neposrednu demokraciju putem referenduma koja se, iako je u Ustavu zapisana, izbjegava u sadašnjoj Hrvatskoj. Četvrta je društvena pravednost koja uključuje ono čega nema u Hrvatskoj, a to je društvena odgovornost vlasnika kapitala, kao i društvena solidarnost. I peto, treba nacionalizirati sve ono što nije plaćeno u privatizaciji. Ne zanimaju me ustavne odredbe o nezastarijevanju gospodarskog kriminala i pretvorbe, nego smatram da je potrebna nova nacionalizacija svega što je oteto.

NACIONAL: Zar da država opet postane vlasnik u poduzećima?

- Da, onih poduzeća koja u privatizaciji nisu pošteno plaćena. S time da država više ne bi upravljala, nego bi postavljala menadžment i nadzirala kako radi. Hrvatska vlast prodaje državne tvrtke zato što je nesposobna nadzirati njihov rad i za tu tezu mogu iznijeti dva primjera. Hrvatski fond za privatizaciju tri godine nije imao nadzorni odbor i Sabor je novi NO imenovao tek nedavno, nakon mojih javnih upozorenja nekoliko dana prije završetka svoje posljednje sjednice. Dakle, HFP koji upravlja portfeljom Mirovinskog fonda pune tri godine nije imao nadzorni odbor. Drugi primjer su Robne rezerve, gdje sam 2006. iz protesta podnio ostavku jer sam uvidio da se krši zakon i da Robne rezerve 6 godina ne podnose godišnja izvješća Saboru. Hrvatski kapitalisti ne boje se nikoga jer su shvatili kako je za njih sasvim svejedno hoće li na vlasti biti HDZ ili SDP. Obje vodeće stranke podjednako štite interese neoliberalnog kapitala, koji je shvatio kako su Hrvatski laburisti jedina stranka u državi koja je u zaštiti onih koji rade spremna upotrijebiti sva sredstva. Zato se nas i boje.

NACIONAL: U opoziciji prevladava mišljenje kako vi i vaša stranka slabite izglede stranaka lijevo liberalne orijentacije?

- Pa što onda? Jačamo svoju poziciju, zar ne? Ne zanimaju nas ideološka svrstavanja jer ona uvijek završavaju raspravom o ustašama i partizanima, a najmanje nas zanima kome ćemo uzeti glasove na idućim izborima. U političkom smislu nam je posve svejedno kamo će nas svrstati jer takve podjele ubijaju bit svake rasprave, a to me ne zanima.

NACIONAL: Godinama ste bili zastupnik HNS-a, a laburisti računaju na glasove koje želi i koalicija SDP-HNS-IDS-HSU.

- Nakon što sam izišao iz HNS-a rekao sam da o njima neću ništa govoriti. Hrvatski laburisti će sigurno samostalno izići na izbore, a kokodak- koalicijom se ne želimo zamarati. Još uvijek ne razmišljamo o broju mandata jer je primarni zadatak formiranje stranačkih ogranaka po gradovima i županijama, i tek nakon što to napravimo počet ćemo razmišljati o izborima.

NACIONAL: Prošle ste godine izjavili kako je Zoran Milanović u nekoliko navrata spasio vladu Ive Sanadera. Stojite još uvijek pri tome?

- I ne samo Sanadera nego i Jadranku Kosor. Svaki put kada se Jadranka Kosor nađe pred zidom ili joj počnu klecati noge, SDP zašuti ili nestane. Među njima postoji očita interakcija i SDP je naglašeno izbjegavao svaku priliku za rušenje HDZ-ovih vlada. U odnosu na prava radnika, društvenu solidarnost i privilegije kapitala, nema razlike između Zorana Milanovića i Jadranke Kosor. Ovdje govorim o politikama koje vode, a ne o njihovim osobnim razlikama.

NACIONAL: Ne predstavljaju li političku demagogiju teze o zločestim kapitalistima i, nasuprot njima, dobrim i obespravljenim radnicima?

Dragutin Lesar sa sindikalnim čelnicima Ozrenom Matijaševićem i Krešimirom Severom čiju borbu za radnička prava podržava- Možda biste bili u pravu ako bismo banalizirali stvari, ali dovoljno je otići na lice mjesta i vidjeti kakva je situacija u praksi. Postoje slučajevi kada se radnicama plaća od tisuću kuna daje u kuvertama uz opasku da su prljave kurve i kako se češće trebaju prati, a da država sa svojim nadzornim mehanizmima ne reagira. U Hrvatskoj 150.000 ljudi radi na crno, 87.000 radi a ne prima plaću, kao što postoji nekoliko milijardi kuna nenaplaćenih doprinosa na plaće. Više od 85 posto radnika ima ugovor na određeno. Radni sporovi traju od 5 do 8 godina, a inspekcijski nadzor gotovo da i ne postoji. Još i ovo: dr. sc. Slavko Kulić nedavno je javno rekao da po njegovim istraživanjima, kojima je bilo obuhvaćeno oko 7 posto poslodavaca s oko 700 tisuća zaposlenih, na jednu kunu plaće kapitalisti u Hrvatskoj ostvaruju 1 kunu i 16 lipa ekstra profita. To su službene činjenice o hrvatskom kapitalizmu, koji se razlikuje od kapitalizma u Švedskoj, Francuskoj ili Danskoj. U tamošnjim zemljama postoji naglašena društvena odgovornost vlasnika kapitala, a davanje otkaza radniku nije isključivo njegov problem nego cjelokupne zajednice.

NACIONAL: Po svemu sudeći, Sanader vam nije bio blizak. Zašto ste jednom prilikom izjavili da biste ga ošamarili, ali niste uspjeli?

- Zato što je na otvorenom satu u Saboru rekao da lažem. Postavio sam pitanje o postupanju policije prema jednoj silovanoj maloljetnici, uslijedila je polemika tijekom koje mi je Sanader dovikivao da lažem. Premijer si ne može dopustiti dovikivati zastupnicima da lažu.

NACIONAL: On je u međuvremenu odstupio, a izgleda kako i u HDZ-u smatraju da postoje indicije koje ga povezuju s pojedinim kriminalnim aferama. Što danas mislite o Sanaderu?

- Koliko vidim, kriv je ispao Polančec, a ne Sanader, i koliko znam protiv Sanadera se ne vodi ni jedna istraga. Što se tiče mojeg mišljenja o Ivi Sanaderu, javno sam ga iznio stotinu puta i svima je dobro poznato, a otišao je kao pizda.

NACIONAL: Relativno malo ljudi zna da ste prije nego što ste postali sindikalni lider, a onda i političar, bili običan radnik i prodavač cipela u Šimeckom. Kako je to izgledalo?

- Počeo sam kao prodavač u Automaterijalu i tamo izučio trgovački zanat. Prodavao sam traktore, automobile i motore, a nakon toga sam počeo prodavati cipele, međutim, nije mi odgovaralo dvokratno radno vrijeme jer sam želio nastaviti školovanje. Tražio sam posao u jutarnjoj smjeni, kako bih se poslije podne mogao školovati. Našao sam posao u Čakovcu u tamošnjoj ljevaonici i svakodnevno radio od 6 do 14, a onda bio u školi do pola osam navečer.

NACIONAL: Koliko je teško raditi u ljevaonici?

- Strašno teško, iako sam ja radio u skladištu. Na mene je u kasnijem životu u velikoj mjeri utjecalo iskustvo koje sam stekao radeći u Ljevaonici Čakovec. Trebali biste vidjeti kako ti radnici izgledaju poslije osam sati u ljevaonici na ogromnim temperaturama, kada završe posve su crni, osim dva bijela kruga oko očiju. Nisam bio ljevač, ali bilo je dovoljno ostati unutra pet minuta i van biste izišli kao crnac.

NACIONAL: Kako se kao nekadašnji radnik osjećate znajući da hrvatski radnici političare uglavnom smatraju lopovima?

- Ni u jednom zanatu svi ljudi nisu isti, od novinara do policajaca i političara. Želim što poštenije i odgovornije raditi posao kojim se bavim, a ljudi će to ili prepoznati ili neće. Jednim dijelom ovisimo o prezentaciji u medijima, međutim nema garancije da će vaša vjerodostojnost biti prepoznata. Ima slučajeva da vas pokopaju na sitnici.

NACIONAL: Koji je najteži posao koji ste radili?

- Najteže mi je bilo kada sam 1991. preuzeo Savez samostalnih sindikata Hrvatske. SSSH je praktički bankrotirao, a počeo je rat i nikoga nije zanimao sindikalni pokret nego kako preživjeti i sačuvati sebe i svoju obitelj. Sjećam se slike iz Karlovca pod opsadom, dok sam na jednoj strani raspravljao s radnicima, po drugoj su padale granate. SSSH je jedini europski sindikat koji je stvoren u ratu i koji je preživio rat. Ništa lakše nije bilo ni kada smo 1992. od vlade Hrvoja Šarinića zahtijevali kolektivni ugovor i raspravu o Zakonu o radu. Kasnije sam pregovarao i s Franjom Gregurićem, Nikicom Valentićem i Zlatkom Matešom, ali nikada neću zabraviti kada smo u srpnju 1992. potpisivali prvi Opći kolektivni ugovor za gospodarstvo u suvremenoj Republici Hrvatskoj. Josipa Jurasa, kasnijeg ministra rada, najviše je mučio naziv opći kolektivni ugovor jer mu se činilo da to vuče na kolektivizacija, i zanimalo ga je možemo li to nazvati nekako drugačije. Jedna moja kolegica je rekla: “A da to nazovemo Svekolika udružbena pogodba”, a on je odahnuo i rekao: “Odlično, može”. Bila su to vremena u kojima je sumnjiv bio i termin kolektivni ugovor, ali izborili smo se, kao i za odredbu o produženoj primjeni pravnih pravila iz kolektivnih ugovora u Zakonu o radu koji sada pokušava izbrisati Jadranka Kosor. To je jedini osigurač od poslodavaca, a mi smo ga izborili u dramatičnim pregovorima s Vladom u svibnju 1995.

NACIONAL: U to ste vrijeme blisko surađivali s Milanom Krivokućom, sindikalistom čije ubojice nikada nisu otkrivene.

Dragutin Lesar i čelnici Hrvatskih laburista, stranke koja traži nacionalizaciju svih državnih poduzeća koja u privatizaciji nisu plaćena- Zvali smo ga Krivi, i zajedno sa mnom, Josipom Pavićem, Ivanom Miletićem i Vesnom Dejanović bio je član petorke koja je u najkriznijoj situaciji preuzela SSSH. Milan Krivokuća je ubijen isključivo zbog angažmana u sindikalnom pokretu, a kasnije su do mene dolazile različite informacije o naručiteljima i izvršiteljima atentata. Na žalost nikada do kraja nisam uspio provjeriti koji od tih tragova vodi prema istini.

NACIONAL: Sumnjalo se da je ubijen jer je smetao kao Srbin u sindikalnom pokretu?

- Mislim da to nije bio razlog jer je u vrhu sindikata bilo i drugih osoba srpske nacionalnosti. Ne vjerujem da je to bio motiv, i rekao bih da odgovor leži u hrvatskoj obavještajnoj zajednici. NACIONAL: Jesu li vama prijetili? - Bilo je užasno negdje do sredine 1994., a onda su pritisci počeli popuštati. Bilo je svega i svačega, a spasila su me dva razgovora, s kardinalom Franjom Kuharićem i dolazak u Zagreb Emilija Gabaglia, glavnog tajnika Europske konfederacije sindikata. Presudna je bila uloga pokojnog Kuharića.

NACIONAL: Zbog čega ste napustili sindikalni pokret i ušli u politiku?

- Kad sam se povukao s položaja predsjednika SSSH, jedno vrijeme praktički nisam bio nigdje. Taj vakuum je trajao otprilike jednu godinu i tek tada sam se politički angažirao, i to u opozicijski HNS, a ne u vladajući HDZ. Ušao sam u HNS jer je tada bio narodna stranka.