Objavljeno u Nacionalu br. 769, 2010-08-10

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

I policija se morala izjasniti za Tuđmana

U opisu hrvatskih ciklusa moglo bi se - slikovito i neprecizno – zaključiti da se Sanader svojedobno primaknuo korupciji i odmaknuo od Tuđmana, dok se gospođa Kosor odmiče od korupcije i primiče Tuđmanu. Prilično je otužno što se taj egocentrični grandomanski lik opet pokušava promovirati u mjeru svih stvari u hrvatskoj povijesti

Srećko JurdanaSrećko JurdanaU potrazi za rješenjem državnoga financijskog problema, Vlada zakonom izjednačava muškarce i žene po uvjetima odlaska u mirovinu. Time će se, među ostalim, pravedno raspodijeliti teret penzija brojnih lažnih prvoboraca na sve građane i građanke koji imaju peh da u Hrvatskoj žive od konkretnoga rada, a ne od prodaje ratnih memorabilija. Princip života od spomeničke rente ima i svoju duhovnu stranu, koja se ideološki svake godine osvježava proslavama Oluje. Kako vrijeme odmiče, one sve manje sliče na dostojanstveni nacionalni trenutak sjećanja na dane kad se stvarala država, a sve više na ubrzani kolektivni kurs iz nacionalnoga pravovjerja.


EKSTREMISTIČKA KONTRAKULTURA

Režim se trudi da preko rituala i retorike istakne svoju tankoćutnu povezanost s nacionalističkom desnicom, no populaciju koja se permanentno duhovno hrani ratom ti napori ne potiču na odustajanje od zasebnoga isticanja svoga svjetonazora. Usporedo sa službenim kninskim, u povodu Oluje organizirano je i neslužbeno okupljanje u obližnjem selu Čavoglave, poznatom po ratnom turbofolku, kojim su nazočni htjeli poručiti publici i historiji da su oficijelne slavljeničke geste za njih nacionalno premekane. Njima je potrebno nešto mnogo žešće da bi se politički ispravno obilježila Oluja: “Jure i Boban”, crna ikonografija, Perković-Thompsonov patos i “U” na čelu. Spomenute Čavoglave odabrane su - zbog vokalnoga nadahnuća iz devedesetih - kao izolirani lokalitet ili rezervat na kojem se ekstremistička kontrakultura može upražnjavati nesputano i izvan fokusa šire javnosti. Tamo se ne očekuju ni predsjednik, ni premijerka, ni barba Luka, ni bilo kakve ugledne figure iz establishmenta, koje bi radikalistički ugođaj mogao kompromitirati. Od “službenih lica” pojavljuju se samo predstavnici crkve, oni “s ponosom”, koji se idejno ne razlikuju od svih drugih sudionika te egzemplarne narodne priredbe. Lokalitet Čavoglave definitivno se na taj način promovirao kao pozornica za hrvatski filoustaški rave-party. Turistički rečeno, to mu ne će povećati broj inozemnih noćenja, no ideja je utemeljena na domaćim dolascima, i oni su opravdali očekivanja organizatora. Modernih obožavatelja arhaičnih radikalističkih poruka skupilo se u više nego dovoljnom broju da zasluže status društvenoga fenomena. Filoustaškome plemenu radost druženja poremetila je, međutim, mala ekipa HTV-a, koju su u svome zabranu dočekali s nepatvorenom urođeničkom ksenofobijom. “Ja nisam fašist, ja sam domoljuuuub!”, derao se reporterima u kameru uzrujani fetišist u crnom, s brojnim nosiocima ustaških kapa i amblema u scenskoj pozadini. U tom kontradiktornom ispadu mogao se prepoznati dramski problem trenutka. Sudionici su željeli ikonografsko okupljanje s fašistoidnom tematikom bez intervencija vanjskoga svijeta, koji je uvijek konsterniran njihovim ponašanjem i prijeti im zakonom, a nazočnost televizije poremetila je njihov osjećaj sigurnosti u toj jednoumnoj izolaciji. Htjeli su svoju privatnu totemističku seansu, i odjednom shvatili da ona postaje vijest. Na tom mjestu počeo se razvijati konflikt rudimentarne svijesti s televizijskom tehnologijom, zaključiti će fenomenolozi. Na plemenskom lokalitetu Čavoglave potvrdilo se na impresivan način da iza Perkovića-Thompsona i njegovih nastupa isključivo stoje kolektivne ustaške afilijacije. Sve ono što se zbiva na tim priredbama pripada u prvome redu području policijskoga djelovanja. Za pozitivno djelovanje u predočenome miljeu policija, međutim, nije bila pretjerano raspoložena. Trebalo im je sat-dva da reportere HTV-a evakuiraju iz neprijateljskoga okružja, i na pamet im nije padalo da se upuštaju u nekakve rasprave s njihovim zastrašivačima, javnim glorifikatorima ustaštva. Šef nadležne policijske uprave branio je na televiziji krajnje pasivno ponašanje svoje službe tvrdnjom da se radilo o procjeni kako bi intervencija dovela do sukoba većih razmjera, i kako je policija zaključila da je zbog općeg mira najbolje ne poduzimati ništa. Kad se bojiš akcije, zavijaj s vukovima - to čine uvijek. U tretiranju izgrednika u Čavoglavama bili su čak toliko benevolentni da su u službenome izvješću propustili spomenuti da su nekakvi izgredi uopće počinjeni. Napad na reportere i ustaška ikonografija pojavili su se u policijskom vokabularu tek kad je o njima počela opširno raspravljati generalna javnost. Da su izgredi spomenuti u izvješću, autore bi s pravom netko mogao upitati zašto nisu ništa poduzeli, i oportunije je u tom smislu praviti se blesav. Kenjkavo ponašanje policije odjeknulo je u javnosti koliko i sam incident, i ona je post festum počela s identifikacijama i prijavama, što ne umanjuje opću skepsu prema njezinoj stvarnoj volji da uđe u konfrontaciju s protagonistima filoustaških izgreda. Vlast se boji da bi joj energično reagiranje na te izgrede moglo definitivno oduzeti simpatije kod desničarske populacije, a policija se tradicionalno ponaša u skladu s pulsom vlasti, i ne pada joj na pamet da istrčava pred ideološko rudo. Na području službenih procjena društvenih opasnosti stanje je takvo da će policija danas smjelo pomesti grupu nenasilnih urbanih prosvjednika u Varšavskoj ulici, ali zato će se na otvorenim fašističkim skupovima ponašati kao da je nema.

RASKORAK SLOVA I DUHA ZAKONA

Slijedeći liniju “vraćanja korijenima” koju je nametnula Jadranka Kosor, i ministar policije Karamarko upustio se na zadnjim obilježavanjima datuma u suvremenu apsolutizaciju prošlosti, ističući u svome govoru kako “imamo Hrvatsku zahvaljujući vizionarstvu i odlučnosti prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana”. Premda “nepolitička”, i policija se - kako vidimo - ponekad mora egzaktno politički izjasniti. Može se malo kontemplirati na temu ministrove znakovite poruke. Tuđman je, među ostalim, bio i autor ideje o političkoj rehabilitaciji ustaštva, progurane u formi “povijesnoga pomirenja partizana i ustaša”. Policija koja je po zadatku nadahnuta dotičnim gospodinom Tuđmanom, teško će ustaške ikonografe na djelu psihološki doživljavati kao državnu opasnost koja zahtijeva njezinu bezuvjetnu intervenciju. Kad je u Hrvatskoj o bliskim povijesnim motivima riječ, uočava se da je slovo zakona jedno, duh nešto potpuno drugo. Registrirano je već u javnosti da je revitalizacija Tuđmanova lika i djela bila vodeći politički motiv zadnje proslave Oluje i kolateralnih datuma, motiv na kojem HDZ pokušava reintegrirati svoje snage i dočekati izbore s poznatim vrelom idejne energije, koju na drugom mjestu ne može pronaći. Zanimljivo je da se tom sirenskom zovu retuđmanizacije na neki način odazvao i Ivo Josipović, koji je Tuđmanu u Kninu također odao specijalno priznanje. Ako se već ciljano budi “Tuđmanova karizma”, i aktualni predsjednik želi od nje uzeti djelić koji mu funkcionalno pripada, odnosno: ne želi kroz izbjegavanje patriotskih klišea proširivati sukob s masom koja mu je na početku govora zviždala. Što se premijerke Kosor tiče, ona je Tuđmanu sastavila ode i panegirike, zaključujući ih - da bi doživljaj modernoga svijeta bio potpun - njegovom legendarnom frazom o “jedinoj i vječnoj Hrvatskoj”.

POVIJESNA MITOLOGIJA

U opisu hrvatskih ciklusa moglo bi se - slikovito i neprecizno – zaključiti da se Sanader svojedobno primaknuo korupciji i odmaknuo od Tuđmana, dok se gospođa Kosor odmiče od korupcije i primiče Tuđmanu. Predočeni opis implicira da je sam Tuđman boravio izvan sfere korupcije, što je, dakako, potpuna neistina. Osobno je bio korumpiran do grla, i proizveo je razgranati kriminalni sustav čijih se razornih posljedica nacija do danas ne može otresti. Prilično je otužno što se taj egocentrični grandomanski lik opet pokušava promovirati u mjeru svih stvari u hrvatskoj povijesti, no radi se o zakonu HDZ-ove kronične retrogradnosti. U duhu Tuđmanove škole vrijednosnu inspiraciju traže u povijesnoj mitologiji, osjećajući da im baš ne leže duhovne pustolovine modernijega tipa. Zadnja proslava Oluje, specijalno nadahnuta Tuđmanom, povod je da se i Tuđmanova ratno- oslobodilačka slika podvrgne maloj analitici. Lider zaslužan za Oluju mogao je državu osloboditi još pet godina ranije. Krajem 1991. godine - prije izdaje Vukovara - imao je razmjerno čistu vojnu situaciju, s hrvatskim snagama u naletu i s prilično dezorganiziranom JNA, blokiranom u vojarnama, koja se još uopće nije stigla do kraja pretvoriti u srpsku vojsku. Da je bio odlučniji, mogao je odmah uzeti ono što mu pripada. Upustio se, međutim, u paralizirajuće pregovore s Carringtonom, Vanceom, Bildtom, Owenom, koji su mu ispod stola davali migove da može s Miloševićem krenuti u bosansku avanturu, i hladno ga ostavili na cjedilu kad ideja nije prošla kod Billa Clintona. Dovukao je u zemlju UNPROFOR i pet godina držao građane u stanju ni rata ni mira, iskorištavajući situaciju za osobno bogaćenje i provedbu pljačkaške pretvorbe. Operaciju Oluja proveo je kad mu je zeleno svjetlo za nju stiglo iz Washingtona, no dopustio je da se u njoj vrše zločini nad civilima, s čime se Washington nije slagao. Hrvatskom se zato počeo baviti Haag, a sve ostalo je povijest jednog mita kojem se danas nastoji usaditi nova praktična primjenjivost.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika