Knežev dvor Kontratenor Max Emanuel Cenčić nastupio je potkraj srpnja u atriju Kneževa dvora u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara uz pratnju švicarskog ansambla I BarocchistiMax Emanuel Cenčić (34), nekadašnji solist slavnih Bečkih dječaka, a danas jedan od najtraženijih kontratenora, specijaliziran za baroknu glazbu, nastupa već 28 godina i toliko je zauzet gostovanjima širom svijeta da je za vrijeme boravka u Dubrovniku radi nedavnog koncerta u atriju Kneževa dvora jedva stigao razgledati grad. Nastupio je uz pratnju švicarskog ansambla I Barocchisti izvodeći arije iz Händelove opere “Agripina” te Albinonijeva i Vivaldijeva djela, a zatim se uputio na koncerte u Francusku, Švicarsku i Sloveniju.

Iako je rođen u Zagrebu i još ga je 2003. cijenjeni časopis Opernwelt nakon uloge Nerona u Monteverdijevoj operi “Krunidba Popeje” u operi u Baselu proglasio najboljim mladim pjevačem godine, u Hrvatskoj nije nastupio od djetinjstva. O njegovim uspjesima tu se ponovo počelo govoriti nakon lanjskog nastupa na Samoborskim glazbenim večerima, a u idućoj sezoni napokon će nastupiti i u Zagrebu u sklopu ciklusa “Lisinski subotom”, također uz I Barocchiste i dirigenta Diega Fasolisa. Cenčić je rođen u Zagrebu u obitelji operne pjevačice Silvije Peurčar i dirigenta Maksimilijana Cenčića, a prvi je put nastupio sa šest godina, nakon čega su ga mediji proglasili “čudom od djeteta”.

Školovanje je nastavio u inozemstvu, a ubrzo mu se i cijela obitelj preselila u Beč. Njegova karijera razvijala se u tri faze: isprva je bio dječački sopran, zatim je nakon mutiranja postao muški sopran, a danas je kontratenor. Kad je nakon odlaska iz Bečkih dječaka počeo smostalnu karijeru, uslijedili su nastupi u Beču, a zatim i u najvećim opernim kućama i koncertnim dvoranama svijeta, od Bečke državne opere do Carnegie Halla u New Yorku. Dosad je snimio 20-ak albuma i surađivao s nekima od najvećih redatelja i dirigenata svijeta specijaliziranih za baroknu glazbu, a kritičari ga hvale da ga odlikuju “zapanjujuća interpretacija, superiorna tehnika, velik glasovni opseg, bujan temperament i repertoarna svestranost”. Jer, osim što pjeva barokne uloge pisane za kastrate, izvodi i Rossinijeve arije, koje je, kažu, uspio preoteti mezzosopranskim primadonama.

NACIONAL: U Hrvatskoj ste nastupili samo dvaput - lani u Samoboru i ovog ljeta u Dubrovniku, no još niste imali koncert u Zagrebu. Nitko vas nije zvao u Zagreb, ili Hrvatska oskudijeva baroknim repertoarom koji pjevate?

- O meni se dosad nije puno znalo u Hrvatskoj, a informacije o mojim koncertima u svijetu šire se tek otkad je Zlatko Mađer, urednik na Obiteljskom radiju, počeo govoriti o mojim nastupima. Ne znam zašto su me tek lani prvi put pozvali da nastupim u Hrvatskoj. Jedan od razloga svakako je oskudica barokne glazbe u Hrvatskoj, jer jedan ili dva ansambla tog tipa te Dvigrad festival ili Varaždinske barokne opere ne mogu stvarati tržište barokne glazbe. No svjestan sam da je u Hrvatskoj budžet za glazbu jako malen i da se ne možemo uspoređivati s glazbenim velesilama koje imaju stotinu puta veće budžete od hrvatskog. Vjerujem da je i to razlog zašto u Hrvatskoj dominira klasičniji operni repertaor.

NACIONAL: Rođeni ste u Zagrebu i tu ste proveli djetinjstvo. Koliko često dolazite u Zagreb i je li vam žao što vas zagrebačka publika nije imala priliku čuti?

- Moja se obitelj početkom Domovinskog rata preselila u Beč, zajedno s mojom sestrom Lanom, jer se situacija zakomplicirala. U Zagrebu smo sve prodali 1999. i otad nisam dolazio. Bilo bi mi draže da me hrvatska publika bolje poznaje kao umjetnika, a manje kao lik iz žute štampe. O meni se puno pisalo, no malo je onih koji su čuli kako pjevam.

NACIONAL: Kakve ste dojmove ponijeli s nastupa u Kneževu dvoru u Dubrovniku?

- Vrlo lijepe. Bilo je jako vruće, ali publika je koncentrirano slušala. Na koncert je došla i grupa od 40 Austrijanaca, koji su specijalnim aranžmanom doputovali iz Beča u Dubrovnik radi mog nastupa. Bilo je i drugih stranaca. Na žalost, nisam imao puno vremena za razgledavanje grada. Drugog jutra mi je dirigent Ivan Repušić pokazao najvažnije znamenitosti, no istog poslijepodneva morao sam odletjeti natrag u Beč.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti svojih početaka i otkriti nam tko je prvi uočio vaš pjevački talent? Tko je na vas najviše utjecao - roditelji ili nastavnici?

- U bivšoj Jugoslaviji profesori u školi bili su noćna mora i oni nisu presudno utjecali na mene. Do treće godine živio sam s djedom i bakom i stalno slušao svoju tetu opernu pjevačicu kako vježba pjevanje. Zatim je i moja majka počela pjevati pa sam slušao i nju. Kako mi je bilo dosadno, i ja sam počeo pjevati zajedno s njom. Nisam volio ići u vrtić, jer su me ondje tjerali na poslijepodnevno spavanje, što mi se nije sviđalo, pa sam bio kod kuće. Moji roditelji nisu znali što bi sa mnom i počeli su me voditi u Hrvatsko narodno kazalište, gdje je moj otac bio dirigent. Tu sam gledao sve opere i pratio sve probe. Bio sam pravi mali “fantom opere”. Tako se i u meni rodila želja da zapjevam na pozornici.

NACIONAL: Prvi nastup imali ste već sa šest godina. Kako se to dogodilo?

- Majka je pjevala u Komediji pod ravnateljstvom Vlade Štefančića i jednom me povela sa sobom u kazalište. Štefančić je tada pripremao Zajčevu opretu "Gospoje i husari". Iako sam imao tek šest godina, rekao sam mu da bih htio kod njega imati audiciju. On me iznenađeno pogledao, ali je na kraju pristao rekavši: “Zašto ne?” Iako se kazalište već zatvaralo, ponovo su upalili svjetla i na pozornicu dovukli klavir, a ja sam rekao tati, koji se slučjano tamo našao, da me prati. Otpjevao sam nešto iz mjuzikla “Moje pjesme, moji snovi”, a zatim i kolorature Mozartove “Kraljice noći”. Štefančić se iznenadio kako sam s lakoćom otpjevao te kolorature i rekao da moram nastupiti u televizijskoj emisiji koju su pripremali. Kad je emisija napokon snimljena i emitirana, bio sam sretan i ponosan na svoj prvi nastup.

NACIONAL: Kako ste postali član Bečkih dječaka i koliko vam je život i rad u tom svjetski poznatom zboru pomogao u karijeri, a koliko vam je oduzeo od djetinjstva?

- Život se ne može gledati kroz idealističke naočale. Sve što vam se događa u životu nešto vam oduzme, ali vam zauzvrat nešto i da. U to vrijeme u bivšoj Jugoslaviji nije bilo glazbenih škola za mlađu djecu, pogotovo za dječake, u kojoj bi se učilo zborno pjevanje. Postojao je zbor Zvjezdice, no to je bilo za curice. Uz to, imao sam problema u Osnovnoj školi Izidor Kršnjavi zbog izostanaka. Svaki put kad bih trebao negdje nastupati, primjerice, već sam kao sedmogodišnjak otišao na prvu turneju po Španjolskoj i izostao mjesec dana s nastave, u školi su radili skandale, a to je u meni izazivalo stres. Zato su moji roditelji pokušali pronaći školu u kojoj ću moći istodobno stjecati formalno obrazovanje i razvijati svoj talent. Pokušali su me upisati u neke poznate zborove u Italiji i Njemačkoj, koji funkcioniraju kao internati, no ondje me nisu me htjeli primiti ukoliko se i moji roditelje ne presele. No oni nisu namjeravali napustiti Zagreb. Zatim sam na preporuku starog austrijskog profesora Josefa Wolfanga Zieglera, nekadašnjeg dirigenta Bečkih dječaka, koji me čuo na festivalu u Rogaškoj Slatini, otišao na audiciju u Beč. Odluku su donijeli tek nakon šest mjeseci: dopustili su mi upis na godinu dana, jer su htjeli vidjeti hoću li uspjeti naučiti njemački i svladati gradivo. Uspio sam i napokon su me primili.

NACIONAL: Je li točno, kako se pisalo, da ste svoju obitelj uzdržavali pjevajući u Bečkim dječacima?

Na koncertu mu Dubrovniku bila je i grupa od 40 Austrijanaca, koji su u sklopu specijalnog aranžmana doputovali iz Beča radi njegova nastupa- Ne, u Bečkim dječacima imate besplatno školovanje i idete na turneje, ali ne dobivate novac. No imate podršku, primjerice, kad se ispostavilo da s jugoslavenskom putovnicom ne mogu ići na turneju na Tajvan, odmah su me prebacili u grupu koja je išla u Japan, jer ta zemlja nije pravila probleme u vezi s ulaskom pjevača iz komunističkih zemalja. Austrijanci su mi već nakon godinu dana nabavili austrijsku putovnicu pa sam mogao nesmetano putovati na sve turneje Bečkih dječaka.

NACIONAL: Gdje ste nastavili školovanje nakon odlaska iz Bečkih dječaka? Kako ste dobivali prve angažmane?

- Nakon toga sam nastavio školovanje u Downsideu, jednoj od najstarijih benediktinskih katoličkih škola u Engleskoj, koja je poznata po muzici i svom zboru. Zatim sam studirao u SAD-u na Sveučilištu Michigan. Samostalnu karijeru počeo sam 1992. i nastupio u nekoliko opernih produkcija, primjerice u Gluckovu “Orfeju” u Beču i u Handelovoj "Kserkso"", a zatim sam počeo snimati i albume.

NACIONAL: Vaša je pjevačka karijera imala neobičan put: bili ste dječački sopran, nakon mutiranja muški sopran, a sad ste kontratenor. Je li vam majka pomogla posebnim pjevačkim tehnikama?

- Svaki profesor može utjecati na svog učenika četiri, pet godina, ali nakon toga učenik mora pronaći vlastiti put. To je nužno za razvoj svakog pjevača. S majkom sam surađivao relativno dugo stjecajem okolnosti, naprosto zato što mi je majka. Ona je pjevala kao operna pjevačica u Komediji, ali nikada se nije profesionalno bavila pjevanjem, a bavi se i pedagogijom. Moj otac je dirigent, radio je u zagrebačkoj Operi u HNK, a danas je u Bečkoj državnoj operi, tako da sam u obitelji stekao muzičku kulturu. Na početku mog bavljenja pjevanjem moja majka je imala ključan utjecaj, no kasnije su na moje formiranje utjecali i drugi profesori, primjerice, George Shirley sa Sveučilišta Michigan, stari profesor Cornelius Smith, pa Carol Byers i drugi.

NACIONAL: Kakve mogućnosti ima kontratenor na današnjoj svjetskoj sceni? Pitam to zato što su te uloge prije pjevali kastrati, zatim žene, a danas, čini se, ima sve više kontratenora.

- Zadnjih 15 godina ima sve više mogućnosti za kontratenore na svjetskoj sceni, ali najviše se izvode dvije barokne opere - Händelov “Julije Cezar u Egiptu” i Monteverdijeva “Krunidba Popeje”. U “Cezaru” mogu pjevati uloge Cezara, Ptolemeja ili Seksta, koje sam izvodio nekoliko puta u raznim produkcijama, primjerice, u Operi Lausanne te u Teatro Carlo Felice u Genovi. U “Krunidbi Popeje” pjevao sam Nerona u operi u Baselu, te Otona u Bordeauxu, u svibnju i u Teatro Real u Madridu. Postoje i velike neovisne produkcije koje promoviraju nepoznate barokne opere. U Bruxellesu sam radio Cavallijevu operu “Kalisto”, a sad ću raditi Vivaldijeva “Bijesnog Orlanda” u Nici i u Nancyju.

NACIONAL: Je li nastup u Monteverdijevoj operi “Krunidba Popeje” u Baselu, kad vas je časopis Opernwelt proglasio najboljim mladim pjevačem 2003., bio prijelomna točka u vašoj karijeri?

- U karijeri pjevača ne postoji prijelomni koncert ili nastup. Svaki koncert je jako važan jer se nikad ne zna na kojem će koncertu sjediti neki važan redatelj ili dirigent. Događalo mi se da sam nastupao u nekoj maloj crkvici, no tamo se zatekao netko tko se pokazao ključnim za moju karijeru. Uvijek mi je bilo najvažnije da ja budem zadovoljan svojim nastupom, bez obzira na to pjevam li u kadi, skromnoj crkvici ili na sceni Metropolitana. Mislim da me takav pristup doveo tu gdje jesam. Za umjetnika je najvažnije da je sretan i da ne juri za kompenzacijama koje bi godile njegovu egu i liječile kompleks manje vrijednosti. Ja nisam iskompleksiran, živim u sadašnjem trenutku i svjestan sam prolaznosti života - danas sam poznat, a sutra više nitko za mene neće znati. Ove sam godine dobio poziv da u rujnu pjevam u Covent Gardenu, ali odbio sam tu ponudu zbog uloge Nerona u “Krunidbi Popeje” u Bilbau, kojeg režira zanimljiv redatelj Emilio Sagi što mi je zanimljivije nego pjevati u Covent Gardenu.

NACIONAL: No ipak ste nastupali u brojnim prestižnim dvoranama svijeta, od Carnegie Halla u New Yorku, preko Barbican Centrea u Londonu do Tokija?

- Nastupao sam u mnogim važnim dvoranama i opernim kućama, primjerice, u Bavarskoj državnoj operi, Bečkoj državnoj operi, Teatro Real u Madridu, Théâtre des Champs-Élysées u Parizu... Teško je sve nabrojiti, no sve je to isto. Ja pjevam već 28 godina i održao sam više od 1500 koncerata. Čovjek prestaje biti impresioniran nastupima u tim prestižnim dvoranama. Sve to postaje manje važno ako niste zadovoljni svojim životom.

NACIONAL: Surađivali ste s brojnim dirigentima, među ostalima i s Riccardom Mutijem na nedavnoj turneji po Japanu. Kako su Japanci doživjeli vaše koncerte?

- Japan je ogromna i vrlo zanimljiva zemlja i tu možete naći stvari koje niste mogli ni zamisliti. Primjerice, oni uvoze specijalitete iz svih zemalja svijeta pa možete kupiti i hrvatsko maslinovo ulje. Japanaca ima 130 milijuna, vrlo su otvoreni i zainteresirani za nove glazbene vrste, a logično je da neki vole klasiku, pa tako i baroknu glazbu, drugi rock, treći mainstream. Moja sestra Lana pjeva alternativni jazz i kad je bila na turneji u Japanu, jako im se svidjela ta vrsta muzike. U Japanu sam već bio prije pet godina kad sam nastupao u velikim dvoranama i uvijek sam bio dobro primljen.

NACIONAL: Kakva je kulturna situacija u Austriji? Je li i Austriju inficirala tzv. red carpet kultura i profaniranje kulture, kao što je slučaj u Hrvatskoj?

- Ne poznajem dovoljno situaciju u Hrvatskoj, ali mislim da profaniranje ne treba nužno biti loše ako je napravljeno na inteligentan način. Nedavno sam nastupio u Ženevi pred 20 tisuća ljudi i, dok sam pjevao Rossinijeve, Donizettijeve i Händelove arije, animirao sam publiku koja je pjevala zajedno sa mnom. Te večeri mnogi su prvi put otkrili ljepotu klasične glazbe. Važno je da umjetnici idu među mase kako bi im otkrili da postoji, osim popa i rocka, i neka druga muzika koja može potaknuti emocije. Što se tiče klasične glazbe, Austrija je centar svijeta. Beč ima nešto što nemaju ni Pariz, London i Berlin zajedno. Bečka nacionalna opera ima 300 predstava godišnje i budžet od 100 milijuna eura. Narodna opera (Volksoper) također ima 300 predstava godišnje pa svakog dana u Beču možete gledati dvije opere. Beč ima još tri operne kuće, a među njima i jednu specijaliziranu za suvremenu glazbu. U Musikvereinu postoje četiri, a u Konzerthalle pet koncertnih dvorana, a svaka prima između 500 i 2000 ljudi i tu se svakog dana održavaju koncerti. U Beču svakog dana oko 30.000 ljudi posjeti neki koncert klasične glazbe. Covent Garden radi godišnje 10-12 produkcija, koliko ih radi i Theater an der Wien, koji ima budžet od 25 milijuna eura, što je za Beč - ništa. U Beču se godišnje troši više od 200 milijuna eura samo za klasičnu glazbu. To je zaista velik novac, toliko ne troši ni Engleska. Beč je jako daleko od profaniranja kulture, naprotiv, cijeli svijet dolazi u Beč da vidi kulturu, koja je veliki turistički magnet ovog grada.

NACIONAL: Kako izgleda vaš radni dan? Koliko vremena provodite na turnejama?

1987 - 1992. bio član i solist slavnih Bečkih dječaka- Deset sam mjeseci na putu, a dva kod kuće. Živim u Badenu, gdje imam kuću, u Beču imam stan, a puno vremena provodim u Parizu i u Švicarskoj. Dnevno pjevam sat do dva, zatim se bavim drugim stvarima, od prikupljanja nota i istraživanja materijala do organizacije raznih projekata u vlastitoj agenciji Parnassus Arts Productions, koju sam osnovao prije osam godina. Agencija predstavlja 40 pjevača i organizira velike projekte. To mi nije teško jer je svaki umjetnik na neki način i poduzetnik. Umjetnik mora sam znati na koji će način sebe predstaviti i prodati.

NACIONAL: Imate li vremena i za neke druge aktivnosti, osim za umjetnost i biznis?

- Biznis je prebrutalna riječ za sofisticirani posao kojim se bavim. To je bolje nazvati kulturnim menadžmentom, za koji je potrebna velika kreativnost. To je zapravo vrsta umjetnosti. U tom poslu morate znati tri-četiri jezika kako biste mogli komunicirati s ljudima iz cijelog svijeta - ja govorim pet jezika: hrvatski, njemački, engleski, francuski i talijanski - i biti komunikativni, a morate i poznavati situaciju u muzičkom svijetu. Volim se družiti sa slikarima koje posjećujem u njihovim ateljeima i onda raspravljamo o umjetnosti. Volim i kuhati. Završio sam i tečaj kuhanja u Austriji. A moja maćeha, koja je iz Slavonije, također mi je pokazala neke specijalitete, tako da u svojoj kuhinji spajam staru bečku kuhinju sa slavonskim jelima. Volim biti kod kuće i imati svoj mir.

NACIONAL: Kako biste opisali sebe kao osobu?

- Živio sam u Americi, Austriji, Engleskoj, Francuskoj, Italiji i drugim zemljama gdje sam dolazio u doticaj s raznim kulturama, ljudima i njihovim običajima. To je za mene bio najveći privilegij. Iz tog iskustva crpim svoje spoznaje i znanje. Shvatio sam da unatoč toj različitosti ipak postoji jedna istina za sve ljude. Dok se vraćam svojim korijenima u Hrvatskoj, mnoge stvari mi postaju jasnije. Uspoređujući zemlju u kojoj sam se rodio s drugim kulturama shvaćam da nije ondje sve tako loše kako se misli.

NACIONAL: Koliko vam je bitan imidž na sceni?

- Volim ležerno odijevanje. Frak više nije obavezna uniforma na koncertnom podiju, iako ga i sam ponekad odjenem. No imati imidž jako je naporno. Ja imam toliko puno posla tako da nemam vremena ni snage da se još bavim i svojim imidžem.

NACIONAL: Poznati ste po sklonosti prema istraživanju. Pripremate li što zanimljivo?

- Pripremio sam četiri program među kojima se ističe novi CD s opernim arijama Johana Adolfa Hassea za Virgin Classics, a završili smo i partituru za operu Leonarda da Vincija, koju ćemo iduće godine snimiti za istu kuću, a 2012. izvest ćemo je u Kölnu, Nancyju, Luxembourgu i Lozani.