Zoran FerićMiroslav Radman proučava bakterije kako bi stvorio eliksir mladosti i produljio ljudski vijek. Tom se cilju nedavno približio kad su Anita Kriško i on otkrili zašto bakterija Deinococcus radiodurans, koju od milja zovu i Conan među bakterijama, može preživjeti u najekstremnijim uvjetima. Spomenuti Conan ima neki koktel molekula koji štiti proteine, što možda i ljudskim stanicama daje neke šanse. Jaques Attali je u svom bestseleru "Kratka povijest budućnosti" pisao i o vremenu koje će u budućnosti postati deficitarna roba: "Uvidjet će se da je vrijeme jedina istinski rijetka realnost: nitko ga ne može proizvesti, nitko ne može prodati vrijeme kojim raspolaže, niti ga itko može gomilati.

DAKAKO, NASTOJAT ĆE SE proizvesti dodatnim produljenjem ljudskog vijeka. Izazov će biti prosječan vijek od stotinu i dvadeset godina te radni tjedan od dvadeset i pet sati.“ Lice, organe, tijelo, svijest i um, sve smo to naučili mijenjati, štoviše, računamo s tim promjenama u svom životu, jedino je vrijeme koje nam je na raspolaganju za taj život produljeno neznatno. Kupiti nekoliko desetljeća ljudskoga vremena strašan je kapital u koji vrijedi uložiti. Silni će novci biti uloženi upravo u produženje života kao najveće dogovorene vrijednosti. Ali na svijetu već sada vlada prilična gužva. Onoga momenta kad se ljudski vijek produlji bit će potrebno drastičnije se i ozbiljnije posvetiti kontroli rađanja. Postoje, dakako, zemlje koje imaju značajnu tradiciju na tom području i razvijeni Zapad morat će se ugledati, među ostalim, i na neka njihova iskustva. To su u prvom redu Indija i Kina, koje oduvijek imaju značajan suficit ljudi i još značajniji deficit hrane i lijekova. Indira Gandhi proslavila se, među ostalim, masovnim prisilnim sterilizacijama. Strašne slike iz Rushdiejeva romana "Djeca ponoći" i danas nas upozoravaju na taj problem. Možemo li zamisliti vojsku koja oklopnim vozilima opkoljava pojedine četvrti Praga, Pariza ili Lisabona i goni stanovništvo na prisilnu sterilizaciju u goleme ordinacije instalirane na kamionima? Teško. Međutim, neke manje drastične mjere s istim učinkom već nam se lakše mogu ugnijezditi u svijesti: recimo, enormno velik porez na dijete viška. Valja pravno regulirati tko ima, a tko nema pravo na potomstvo. Najraširenije i najmasovnije pravo u povijesti čovječanstva odjednom će doći u pitanje upravo u zemljama koje se najsnažnije deklarativno zalažu za ljudska prava. U prošlosti su i robovi (na koje se nikakva prava nisu odnosila i koji uopće nisu imali ljudski status) imali pravo na reprodukciju. Štoviše, bila je poželjna jer je donosila novu vrijednost, nove robove. Naime, sve dok su ljudi percipirani kao vrijednost, a ne kao smetnja, pravo na rađanje bilo je distribuirano svima bez razlike. Međutim, kad je sazrela svijest o tome da je čovjek ipak teret, kao što je sazrela u Indiji i Kini u proteklim desetljećima, pristupilo se drastičnijoj kontroli. I dok su se Kina i Indija mučile s povećanim brojem ljudskih jedinki, Zapad se mučio s njihovim smanjenim brojem pa je imao suprotnu kampanju: kampanju za više djece. Dječji doplatak, porodni dopust, smanjenje poreza, sve su to elementi populacijske politike koji su jednim dijelom prisutni i kod nas jer je i Hrvatska zemlja koja demografski odumire.

KAKAV, DAKLE, KRITERIJ izabrati kao podlogu za zakone? U situaciji u kojoj se pravo na rađanje ne distribuira svima, ti kriteriji moraju biti jedinstveni, pravedni i, što je poželjno za čovječanstvo, razvojni. To bi značilo da se za imanje djeteta treba ishoditi nekakva dozvola, poput one građevinske. Što će, dakle, biti kriterij? Najmanja visina, boja očiju, zajednički kvocijent inteligencije roditelja, naobrazba, genetski status, stupanj socijalizacije? Hoćemo li moći takvom kontrolom suzbiti lošu genetiku? I, uostalom, hoće li se rađanje potpuno odvojiti od seksa pa će postojati nešto slično farmama ljudi? Ako se pak u nuždi prihvati i indijski model, sterilizacija, to će biti prilično praktično, ali onda smo stvarno na skliskom terenu. Hoće li Zapad samo sedamdeset godina poslije Nürnberga činiti ono za što je sudio nacističkim zločincima? Povijest je ionako puna totalnih i totalitarnih obrata, pa ni ovo ne bi bilo iznenađujuće. Ako pak prihvatimo kineski model, u jednom segmentu nešto humaniji, osudit ćemo prihvatljive parove, one koji zadovolje kriterij, na jedno dijete, ili u vrlo specifičnim prilikama na dvoje djece, dok će ostali biti genetske slijepe ulice. A kako spriječiti sivu demografiju? Danas u mnogim zemljama u kojima je abortus zabranjen imamo tajne ordinacije za prekide trudnoće. Hoće li nam budućnost donijeti tajna rodilišta?

KATOLIČKOJ CRKVI neprihvatljiv je i prezervativ kao sredstvo sprečavanja trudnoće, kao i ostali oblici kontracepcije. Kako će se Crkva usuglasiti s državnim zakonima koji sprečavaju rađanje svim sredstvima: kontrolom, kontracepcijom, sterilizacijom, pa i abortusom ako treba? Hoće li pozvati vjernike na građanski neposluh i tako ugroziti dio svojih prihoda, ili će se određene doktrine ipak promijeniti? I kako, uostalom, i mimo Crkve, dokinuti jedno od najstarijih i najznačajnijih prava čovjeka? U ime života i preživljavanja bit ćemo prisiljeni na kresanje osnovnoga ljudskog prava, onog na rađanje i reprodukciju. Hoće li se u tom slučaju sterilizacija obavljati već na maloj djeci, kao što se danas operiraju mandule ili ide na cijepljenje. Oko šeste godine, prije škole, curice i dječaci će ići na steriliziranje. Ono što nas, međutim, može spasiti od tog pravosudno-moralističkoga kaosa jest samo neka nova i prilično učinkovita bolest. U krajnjoj liniji, i ona se može proizvesti.