Dokumentaristu Robertu Tomiću Zuberu priča Senide Bećirević je dobro poznata jer je i on tražio svoje biološke roditelje te o tome snimio svoj prethodni dokumentaracVeliku pozornost publike, ali i Nagradu za ljudska prava na nedavno održanom Sarajevo Film Festivalu osvojio je dokumentarni film Roberta Tomića Zubera “Mila traži Senidu”. Priča je to o Senidi Bećirović koja je 1992. godine kao 11-mjesečna beba, zajedno s majkom i sestrom, nestala iz kuće u selu Caparde u istočnoj Bosni. Nakon 16 godina pronađena je živa u Srbiji pod imenom Mila Janković i krenula je u potragu za svojom rodbinom i pravim identitetom. Tragom informacije da ju je iz obiteljske kuće spasio srpski vojnik, punih godinu dana Robert Tomić Zuber zajedno s Milom Janković tražio je njenu rodbinu, vojnika koji ju je spasio i informacije o majci i sestri, rekonstruirajući tako njenu sudbinu od zgarišta u istočnoj Bosni do Beograda, što je rezultiralo filmom punim dramatičnih zapleta i šokantnog kraja.

PRIČU O MILI JANKOVIĆ HTVov novinar Robert Tomić Zuber otkrio je nedugo nakon što je dovršio snimanje autobiografskog dokumentarnog filma “Slučajni sin” za koji je dobio cijeli niz nagrada među kojima i Oktavijana na Danima hrvatskog filma 2008. godine. U njemu je opisao vlastitu mučnu potragu za biološkim roditeljima. Njega su kao bebu od godinu dana udomili Francika i Marko Tomić koji su ga u Vodnjanu odgojili s puno ljubavi. Na snimanje autobiografskog filma ponukala ga je nepravda koju je osjetio kad mu nakon smrti majke Francike Tomić nije bilo dopušteno izvaditi njenu smrtovnicu pod objašnjenjem da joj on nije nitko. “Želio sam tim filmom odati priznanje svojim roditeljima koji su zaslužni za mene kakav sam danas. Potraga za biološkom majkom bila je samo posljedica”, kaže danas 35-godišnji autor HTVove humanitarno angažirane rubrike “Misija” koja se do ljeta prikazivala u sklopu mozaične emisije “Hrvatska uživo” a od jeseni će zaživjeti u nedjeljnom večernjem terminu kao samostalna emisija. Iako je, kako kaže, bio uvjeren da mu je “Slučajni sin” samo izlet u dokumentaristiku, nakon što je u siječnju 2009. za HTV i CNN snimio prilog o djevojci za koju se 16 godina mislilo da je mrtva, ideja da o njoj snimi film nametnula se sama od sebe.

“Ta priča, koju je prva vidjela i na nju me upozorila kolegica Lela Knežević, bila je izvor nade. Ona je prvo dijete nakon 16 godina pronađeno živo. Amor Mašović, direktor Instituta za nestale osobe BiH, rekao nam je da su dotad nalazili samo kosti djece”, govori Robert Tomić Zuber. Međutim ono što je počelo kao tračak nade tijekom snimanja se pretvorilo u višeslojnu dramu s elementima kriminalističkog trilera.

NAGRADA ZA LJUDSKA PRAVA Žiri 16. Sarajevo Film Festivala dodijelio je filmu Roberta Tomića Zubera 'Mila traži Senidu' Nagradu za ljudska prava, a film je već pozvan na brojne inozemne festivaleFILM POČINJE SCENOM u kojoj Mila Janković u selu Caparde stoji pred spomenikom ubijenima i nestalima u masakru što su ga 1992. napravili srpski vojnici. Među pedeset imena na spomeniku je njeno ime i imena njenih majke i sestre. Iako nikad nisu pronađeni posmrtni ostaci nijedne od njih tri. “Mila je do 13. godine živjela u Beogradu u obitelji Janković, a onda je došlo do njenih adolescentskih problema s kojima se Jankovići nisu znali nositi i zaključak je bio da bi bilo najbolje da ode u dom. Tako je s 13 godina završila u domu za nezbrinutu djecu u Novom Sadu. Tamo je počela tragati za svojim pravim roditeljima. Ona je znala da nije kći Jankovića, ali nije znala je li Srpkinja, Bošnjakinja ili Hrvatica jer ni oni to nisu znali. Znala je da Mila Janković nije njen pravi identitet i s 14 godina zatražila je pomoć Centra za socijalni rad iz Beograda u potrazi za svojim roditeljima. Oni su pronašli njenog oca i tu Mila saznaje da je ona Senida Bećirović”, objašnjava Robert Tomić Zuber što je prethodilo snimanju filma te nastavlja: “Snimatelj Pero Barić i ja zatekli smo je u rodnom selu Caparde gdje se susrela s ocem. Odlučili smo ostati, pa smo tada našem producentu Nedjeljku Kaveljeviću javili da nastavljamo. Brzo nam je produžio naloge, pa smo Milu iz Capardi pratili u Sarajevo gdje joj je majčina obitelj.”

Zubera je u početku najviše intrigirala priča o sukobu dvaju identiteta: pravoslavnog u kojem je odgajana i muslimanskog kojem pripada biološki. “Ubrzo se naše putovanje pretvorilo u sasvim drugu dramu jer su nam se počeli javljati svjedoci koji su tvrdili da su njene majka i sestra žive. Bilo mi je teško odlučiti što će mi biti glavna priča u filmu jer se paralelno odvijala Milina drama, potraga za majkom i sestrom, sukob identiteta, odnosi s biološkom obitelji, ratni zločini. Samo sam snimao i rekao da ću u montaži odlučiti koja priča će biti glavna. U Sarajevu je prikazana peta verzija filma. Na kraju je to priča o psihologiji jedne mlade djevojke na čija leđa su odjednom pala pitanja tko je počeo rat, tko je ubijao, tko je bio zločinac, tko je spašavao, a imala je samo 17 godina.” Iako Zuber kaže da se nadao sretnom kraju, njega u filmu nema.

“Njen odnos s biološkom obitelji je postajao sve gori, a grand crescendo se događa prilikom njenog susreta s biološkim ocem, koji smo stavili na kraj filma. I to je scena koja je osupnula i šokirala sve koji su vidjeli film”, kaže autor i redatelj filma, pojašnjavajući da ga je, najvjerojatnije zbog odnosa prema vlastitoj prošlosti, uvijek intrigirala osobna sudbina preko koje može ispričati društveni fenomen.

A DA JE U TOME USPIO potvrdio je i žiri sarajevskog filmskog festivala koji je u objašnjenju prilikom dodjele nagrade naveo: “Za bavljenje vrlo kompleksnom pričom o poslijeratnoj Bosni. Labirintom sudbina, laži, horora i herojskih djela, gdje traganje za istinom gubi svoju moć katarze. Za autorovu iskrenu potragu u zbunjujućem i izmučenom svijetu, dodjeljujemo Nagradu za ljudska prava filmu ‘Mila traži Senidu’ Roberta Zubera.” Sam autor priznaje da je nagradu priželjkivao, no nije ju se usudio očekivati zbog iznimno jake konkurencije. “Već samom činjenicom da smo imali svjetsku premijeru na Sarajevo Film Festivalu meni se ostvario san. Tri dana su svi na festivalu pričali o tom filmu a bilo je 220 filmova na programu”, kaže i priznaje da ga osobito raduje veliki interes međunarodne publike za film. “Gotovo polovina dvorane su bili stranci, i to ljudi iz filmskog svijeta”, dodaje Zuber, stoga i ne začuđuje to što je film već pozvan na brojne inozemne festivale.

FILM “MILA TRAŽI SENIDU” rezultat je ulaganja čak šest koproducenata: osim HTV-a, Maxima Filma i Propeler Filma iz Hrvatske tu su iz Srbije BašČelik, Pro.ba iz BiH te Emotion film iz Slovenije. “Filma ne bi bilo da u prvom trenutku netko na HTV-u, i u informativnom i dokumentarnom programu, nije imao nosa i sluha da me pusti da ludujem po istočnoj Bosni, Sarajevu i Beogradu. Bez HTV-a ne bih ni našao mogućnost da koristim sve ono što ta kuća nudi. Sad to zvuči kao da svatko svog konja hvali, ali s obzirom na glas koji me bije u javnosti kad je riječ o HTV-u, ja to mogu reći. Druga lijepa stvar koja se dogodila dok sam bio na terenu bili su koproducenti. Oni su svi s dušom ušli u projekt, svjesni da financijski ulažu u vjetar.” K tome, nitko nije mogao biti siguran da se Mila Janković neće predomisliti i odustati od snimanja. S njom nisu imali potpisan nikakav ugovor. “Papir kod nje ne bi ništa značio jer je bila maloljetna. Ona nas je mogla godinu dana zavlačiti i s 18 godina reći - ja sam bila maloljetna, odustajem. I to smo svi mi znali. Jedino sam mogao pokušati graditi odnos povjerenja. Mi smo se u međuvremenu sprijateljili, ja sam je pokušao savjetovati gdje sam znao i umio. U jednom trenutku sam joj čak bio i skrbnik. Beogradski Centar za socijalnu skrb mi je dao skrb nad njom zbog putovanja. I toga me je bilo jako strah. Svi smo bili svjesni da ćemo izgubiti i vrijeme i novac ako ona odustane, ako se ne složi s filmom.” No Roberta Tomića Zubera jednako je plašilo da se sam previše ne involvira u priču, da ne izgubi objektivnost te da Milu pogrešno ne savjetuje, a što su se više bližili kraju filma, situacija je bila sve kompliciranija ali i opasnija.

SENIDA BEĆIROVIĆ u posjetu rodbini u Sarajevu s kojom, unatoč sukobima, danas živiNAKON DIRLJIVIH susreta s rodbinom, prvim starateljima, socijalnim radnicima, počinje se raspetljavati klupko laži. Mila, odnosno Senida, polako otkriva da su joj svi pomalo lagali, da su neki članovi obitelji za nju znali godinama, te da vrlo vjerojatno iz kuće nije odnesena samo ona, nego da su žive i njena tri godine starija sestra i njihova majka. Punu istinu joj jedini može ispričati vojnik koji ju je odnio iz kuće. O najdelikatnijem dijelu snimanja filma, potrazi za vojnikom koji je spasio Senidu Bećirović, te pokušajima da se dozna sudbina njene majke i sestre, Robert Tomić Zuber još uvijek nerado govori. “Postoje stvari koje imam zabilježene ali o kojima još uvijek nisam govorio niti hoću, zato što dovode u opasnost neke ljude koji su nam pomagali”, kaže. Na pitanje misli li pritom na svoje susrete s ljudima osuđenima za ratne zločine, odgovara: “Ima među njima nekih koji su optuženi za ratne zločine. Uspjeli smo doći do njih iako do njih ne mogu doći ni bosanska ni srbijanska policija. Ja sam u trenutku kad sam ulazio u kafanu gdje smo se nalazili morao zaboraviti da su to ljudi koji su optuženi za ratne zločine. To je bio jedan od najstresnijih susreta koje sam imao.”

MEĐU LJUDIMA koji su navedeni da su 11-mjesečnu Senidu Bećirović doveli s ratišta spominjali su se i Miloš Mišo Stupar, koji je u Bosni osuđen na 40 godina zatvora zbog genocida u Srebrenici, te Miodrag Mišo Pelemiš, nekadašnji zapovjednik 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske. “Film završavamo uvjerenjem da su njene majka i sestra žive, a postavlja se i pitanje koliko je djece nestalo na isti način i završilo u Srbiji i nekim drugim državama pod drugim identitetima”, kaže Zuber te dodaje: “Logično se postavilo pitanje trgovine djecom. Jedan od sugovornika kojeg nema u filmu, na pitanje misli li da su Miline majka i sestra ubijene, kazao mi je sljedeću rečenicu: 'Roberte, da su ubijene, dale bi vam se kosti samo da prestanete.' Kad čujete tu rečenicu, logično si postavljate pitanje je li to trgovina ljudima. Ja na to pitanje nemam odgovora. Je li to bilo iskreno zbrinjavanje djece koja su ostala bez ikoga a jedini način je bio taj polulegalan, samo da se maknu iz rata? Je li to bila vjerska, nacionalna, politička osveta? Ne znam što je od toga istina, ali znam da kad god i gdje god smo o tome razgovarali, bio je prisutan osjećaj straha. Također, vojnika koji je Milu spasio nijedna od brojnih novinarskih ekipa koje su ga tražile nije pronašla. Mi smo ga pronašli i u filmu objavljujemo gdje je, što je s njim bilo. Meni je intrigantna činjenica da netko tko je nama šest mjeseci tvrdio da ne zna tko je osoba koja ju je spasila nakon šest mjeseci ipak izgovara njegovo ime. Ako je on junak, a po svemu ispada da jest, zašto su ga skrivali? Ima puno pitanja na koja ja nemam odgovor i u zadnjem dijelu snimanja ja sam na teren išao sam jer sam se bojao za Milinu sigurnost.”

KOLEGE S HTV-a Aleksandar Stanković sa suprugom Željkom i Robert Tomić Zuber sa suprugom DianomPrije početka snimanja filma Robert Tomić Zuber dao je tri obećanja Mili Janković: “Obećao sam joj da ću joj pomoći pronaći njene majku i sestru. Obećao sam joj pomoći pronaći čovjeka koji ju je spasio i probati joj pomoći oko njene egzistencije. Majku i sestru joj nisam uspio naći, egzistencijalno smo joj riješili pomoć, a moj najveći uspjeh je taj što sam pronašao čovjeka koji ju je spasio. Zato sam odlazio tako daleko gdje ona nije išla, gdje je bilo opasno.” Zuberu je oko financijske pomoći za Milu pomogao ministar za kulturu i sport Kantona Sarajevo, glumac Emir Hadžihafizbegović. “Pitao sam ga kome bismo se mogli javiti za stipendiju za njeno školovanje, pozvao me da sutradan dođemo k njemu. Tamo je Milu dočekala odluka o stipendiji.”

MILA DANAS ŽIVI s majčinom rodbinom u Sarajevu i ide u istu školu koju je pohađala njena majka. A kako se ona danas zove? “U posljednjih šest mjeseci predstavlja se kao Senida Bećirović. Ja je još uvijek zovem Mila, ali ona se predstavlja kao Senida”, kaže Zuber kojemu je radni naziv filma i bio igra riječi - Mila moja Senida. “Promijenio sam ime filma tjedan dana uoči premijere. Tek sam pogledavši izmontiran film skužio što ona zapravo traži. Ona traži Senidu od 11 mjeseci koja je imala bezuvjetnu ljubav. Danas je nigdje nema. Gdje god dođe nakon nekog vremena je odbijena. Osupnulo me kad sam prvi put pogledao film i shvatio - pa ona samo traži da je netko voli. Bezuvjetno. Sa svim njenim manama.” Je li na kraju požalila što se upustila u potragu za istinom? “S obzirom na neke stvari, možda je razmišljala o tome da je bolje da nikad nije saznala tko je. Mislim da je u jednoj fazi požalila. Ali sad kad je gledam, čini mi se da je našla neki svoj mir”, kaže Robert Tomić Zuber koji, uspoređujući rad na svom autobiografskom filmu i filmu “Mila traži Senidu”, priznaje da mu je teže bilo raditi potonji. “Oni su različiti. Bilo je teško raditi ‘Slučajnog sina’ jer sam u isto vrijeme morao biti i subjekt i režiser i autor i na kraju biti u montaži. To mi je bilo psihološki jako teško. Međutim ovo je bilo profesionalno i emocionalno iscrpljujuće. Jer lakše je bilo kontrolirati mene samog a ovdje sam morao biti vrlo taktičan. Postoji scena u filmu u kojoj se ona zakvači s nekim. Taj netko koga nema u kadru sam ja. Bila je to vrlo nezgodna situacija. Ovaj film je bilo teže i montirati. U ‘Slučajnom sinu’ sam imao samo jednu priču, ovdje nisam znao što da ispričam. Zato je tu montažer Andrija Gvozdić puno pomogao, bio je svjež, nije bio na terenu, vidio je to kao autorsku šansu, dao je cijelog sebe u montažu i napravio izvrstan posao.” Odličan je posao, kaže Zuber, napravio i ostali dio ekipe, poput snimatelja Marija Krce, koji se pridružio ekipi, te autora glazbe Danijela Maoduša, a kao jedna od neplaniranih posljedica rada na filmu “Mila traži Senidu” zaživjela je i Zuberova glazbena karijera s bendom Methodus koji je postao koncertna atrakcija. “Za kraj filma sam htio sevdalinku ‘Kraj potoka bistre vode’. A kako sam u to vrijeme prijatelju pomagao oko organizacije Noći sevdaha u Zagrebu i upoznavao glazbenike iz raznih krajeva, okupili smo se, odsvirali je i zvučala je odlično.” Danas već imaju dvoipolsatni program a nedavno su nastupili na otvaranju jazz festivala u Balama. K tome, svestrani je Zuber nedavno položio i zadnje ispite na studiju sociologije, a već su mu počeli pristizati i prijedlozi za nove dokumentarne filmove.