MILANKO ŠARANČIĆ, bivši šef srpskih željeznica optužen za korupciju i pronevjereHrvatska, Srbija i Slovenija potpisale su prije nekoliko dana deklaraciju kojom se podržava osnivanje zajedničke željezničke kompanije. Jedan od ciljeva nove tvrtke je poboljšanje željezničkog prometa tako da će se putovanje od Ljubljane do Istanbula skratiti sa sadšnjih 57 na 35 sati. Ipak, taj cilj bit će teško ostvariv jer u novom konzorciju sudjeluju Željeznice Srbije, kompanije koja je već godinama u teškoj kadrovskoj, financijskoj i organizacijskoj krizi, čiji se vlakovi kreću sporije nego u 19. stoljeću. Prema odredbama Berlinskog kongresa iz 1878. godine, Srbija je bila dužna u roku od tri godine izgraditi željeznicu. Radovi su se odužili, rokovi su probijeni, ali je 23. kolovoza 1884. godine iz Beograda krenuo prvi vlak, koji je stigao u Jagodinu u 15 sati i 30 minuta, nakon putovanja koje je trajalo četiri sata i 41 minutu. Danas, nakon 126 godina, vlakovima Željeznica Srbije i dalje je potrebno gotovo pet sati da stignu od Beograda do Jagodine.

SPORIJI OD ORIENT EXPRESSA

Legendarnim vlakom "Orient express" 1888. se od Beograda do Niša putovalo 5 sati i 45 minuta, prosječnom brzinom od 44,5 kilometara na sat. Danas je za taj put potrebno šest i pol sati, jer se prosječna brzina spustila na 44,7 kilometara na sat, s tim što je na značajnom dijelu željezničke mreže u Srbiji maksimalna brzina ograničena na 30 kilometara. U prvih šest mjeseci prošle godine Željeznice Srbije ukupno su kasnile 10 mjeseci. Željeznice Srbije ogroman su sustav, državno javno poduzeće s više od 20.000 zaposlenih. Ukupna dužina pruga u Srbiji iznosi gotovo 4000 kilometara, od čega je elektrificirano manje od trećine. Javna poduzeća najveći su dužnici u Srbiji, s dugom od 4 milijarde eura. Željeznice Srbije odgovorne su za četvrtinu tog duga, odnosno 1,1 milijardu eura. U Srbiji postoji izreka da na željeznici rade "loši đaci i lijeni seljaci". Ujedno su Željeznice Srbije i sinonim za neorganiziranost i korupciju na svim razinama. Potkraj prošle godine otkriveno je da je blizu Šapca nestalo 1900 metara pruge. Za manjak se doznalo prilikom primopredaje dužnosti dvojice rukovodilaca na toj dionici. Primopredaja je odgađana mjesecima, jer se znalo da će biti otkriveno da nedostaju četvrti kolosijek u stanici Šabac i prvi i treći kolosijek u Dublju Mačvanskom. Kilometar pruge stoji 2 do 3 milijuna eura i još nije utvrđeno gdje su tračnice nestale.

Prilikom nedavne modernizacije desetak kilometara pruge prema Crnoj Gori Željeznice Srbije, prema nalazu unutarnje kontrole, oštećene su za više od 900.000 eura, među ostalim i stoga što su jednom privatnom poduzeću platile bojenje linija u tunelu 20.000 eura, odnosno više od 2,5 eura po metru. Što se tiče krađe na višim razinama, ilustrativan je primjer bivšeg direktora Željeznica Srbije Milanka Šarančića, kojeg je na tu funkciju 2004. postavio tadašnji ministar za kapitalne investicije Velimir Ilić. Šarančić je bio vlasnik kafića u Vrnjačkoj Banji i na planini Goč, bio je direktor zemljoradničke zadruge i pomoćnik direktora Specijalne bolnice u Vrnjačkoj Banji. Unatoč takvoj biografiji imenovan je prvim čovjekom najmnogoljudnijeg poduzeća u Srbiji, gdje je, prije smjene 2008. i uhićenja prije dva mjeseca, ostavio dubok trag. U Sloveniji je Šarančić 2005. kupio bez javnog natječaja šest lokomotiva starih 33 godine, po cijeni od po 605.000 eura. Te polovne lokomotive Slovenske su željeznice prodale prvom kupcu za 30.000 eura, ali je cijena do dolaska u Srbiju narasla 20 puta. Isporučilac lokomotiva bio je butik, odnosno tvrtka koja se vodila na lažnim adresama. Gotovo istovremeno je u Švedskoj, opet bez natječaja, Šarančić kupio 10 motornih vlakova za 3,5 milijuna eura, ponovo posredstvom tvrtke za trgovinu tekstilom.

VIŠE DNEVNICA NEGO RADNIH DANA

Prošle godine je tvrtka zbog nedostatka putničkih vagona otkazala 23.000 polazaka. Kaosu u Željeznicama Srbije pridonosi činjenica da u tvrtki postoje 23 sindikata, čiji su lideri često međusobno suprotstavljeni, s tim da su, kako se tvrdi, lojalniji upravi nego vlastitom članstvu. Razlog za takvu vjernost su dnevnice za putovanja – neki sindikalni lideri dobivaju više dnevnica nego što postoji radnih dana. Željeznice Srbije na dnevnice za putovanja troše godišnje oko 2 milijuna eura. Aktualni direktor Željeznica Srbije je Milovan Marković iz Demokratske stranke predsjednika Srbije Borisa Tadića, situacija s javnom nabavom donekle se popravila, no cilj zajedničke tvrtke, putovanju za 35 sati od Ljubljane do Istanbula, zasad se čini teško ostvarivim. Na tom koridoru, na teritoriju Srbije, postoji dio koji nije elektrificiran – od Niša do Dimitrovgrada. Uz postojeću nedjelotvornost Željeznica Srbije, ostvarenje spomenutog cilja, za što je potrebno da vlakovi budu brži od 160 kilometara na sat, izgleda kao znanstvena fantastika.