Film u krvi Danilo Šerbedžija odrastao je u glumačkom okruženju, no odlučio je da je dvoje glumaca u obitelji Šerbedžija dovoljno te se posvetio režiji'Presretan sam zbog uspjeha mog prvog film, a sada još moramo smisliti neki skandal da se bolje proda”, kaže Danilo Šerbedžija (39), nekadašnji dječji glumac, muzičar te redatelj crnohumorne komedije “Sedamdeset i dva dana”, koja je na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu dobila nagrade publike i mladih filmofila, dok su njegov otac Rade Šerbedžija i Bogdan Diklić dobili Zlatne arene za najbolju glavnu, odnosno sporednu mušku ulogu. U filmu glumi i njegova sestra Lucija Šerbedžija, a sam Danilo Šerbedžija također ima malu ulogu konobara, i uz to je koproducent filma. Zbog toga se govorilo da je riječ o obiteljskom filmu, no on je to opovrgnuo argumentacijom da bi se tako zaista mogao nazvati tek onda da je njegova supruga Lavinia Stubbs bila producentica filma. Na pitanje je li već za vrijeme projekcije u pulskoj areni osjetio da publika diše zajedno s filmom odgovorio je da je bio oduševljen reakcijom publike.

“Arena je bila krcata i osjećala se posebna atmosfera: već nakon nekoliko minuta gledatelji su se počeli smijati poslije nekih komičnih replika, a mnogi su i zapljeskali. Slično se ponovilo i na festivalima u Motovunu i u Herceg Novom. Bilo je stvarno fantastično. Osjećao sam da se film publici sviđa, a to je divan osjećaj, koji se teško zaboravlja.” Iako je Danilo Šerbedžija sin slavnog oca Rade Šerbedžije, svoj prvijenac nije lako snimio. Nakon što je 2004. dobio nagradu Oktavijan za najbolji kratki film, mnogi su očekivali da će ubrzo uslijediti i njegov prvi dugometražni film, no to se dogodilo tek šest godina kasnije. “Scenarij za film ‘Sedamdeset i dva dana’ nastao je po stvarnoj priči koju sam čuo u bivšoj JNA 1989. godine u Mariboru”, ispričao je Danilo Šerbedžija.

“Na upoznavanju vojske s oficirima, kapetan je pitao nekog Crnogorca Veselka s kime živi. On je odgovorio da živi s ocem, stricem i rođakom. Kapetan ga je zatim pitao čime se bavi njegov otac, a on je odgovorio ‘Ničim! Kao ni stric ni rođak. Čuvamo babu da ne umre, jer ima američku penziju’. To sam zapamtio jer mi je bilo užasno smiješno. I kad sam nakon nekoliko godina odlučio pisati scenarij, samo sam se zapitao što bi se dogodilo da baba umre. I onda je sve ostalo samo krenulo. A kad smo počeli snimati, scenarij je postajao sve mračniji i kompleksniji.” Na pitanje je li mu njegov otac nametao neke vlastite ideje, odgovorio je “da je Rade imao milijun ideja, osobito o završetku filma, a ponekad su te ideje bile totalno nerealne, tako da sam ih morao spustiti na zemlju i sklopiti zanimljivu i gledljivu priču”.

“Tu sam priču mogao smjestiti na bilo koju lokaciju, no odabrao sam Liku zato što poznajem te ljude i njihove običaje”, nastavio je Šerbedžija. “Kad smo išli za Zadar, te za Silbu gdje imamo obiteljsku kuću, nije bilo autoceste nego se prolazilo preko Krbavskog polja, kraj Korenice, pa smo znali skrenuti do rođaka, tatinih ujaka i stričeva. U Liku sam često dolazio kao dijete i mislim da je moguće da se ta priča dogodi i u tom kraju.” Film je sniman na dvije lokacije - u Lici i u okolici Karlovca. U Lici su snimali u malom zaseoku Bunići, rodnom mjestu njegova oca Rade Šerbedžije, u kući u kojoj se rodila njegova pokojna baka. U toj kući još uvijek živi njen brat Mito Matijević, koji je u filmu i glumio – Mitu. Drugi dom filmske obitelji Paripović, kaže, pronašli su kod divne obitelji Bobić, kod Popović Brda iza Karlovca.

Tražili su lokaciju koja će nalikovati Lici i biti bliže Zagrebu kako bi se ekipa navečer mogla vraćati na spavanje, a našli su je na početku Korduna. Iako su Ličani pomalo tvrdi ljudi, Danilo Šerbedžija kaže da su ih u tom ličkom zaseoku te u Korenici gdje su spavali odlično primili, a za potrebe filma ustupili su im traktore i posudili im punjene medvjede te bili uvijek na usluzi, tako “da su se osjećali kao kod kuće, što je bilo i točno jer su bili okruženi rođacima”. Na pitanje kako je birao glumačku ekipu za film te koliko mu je ime slavnog oca Rade Šerbedžije pomoglo u angažiranju vrhunskih glumaca u regiji, od Mire Banjac, Dragana Nikolića, Bogdana Diklića i Nebojše Glogovca do Predraga Vušovića, Krešimira Mikića i Živka Anočića, odgovorio je da je to bila jedna od rijetkih stvari gdje mu je pomoglo slavno prezime. Bio mu je olakšan pristup glumcima, kaže, no siguran je da bi odbili uloge da im se nije svidio scenarij. Još dok je pisao scenarij zamišljao je svog oca u glavnoj ulozi glave obitelji Mane, te Diklića u ulozi njegova brata Joje i Mikića kao Jojina sina Branka. Kaže da Diklića poznaje još iz djetinjstva, kada je dolazio u njihov dom gdje je s njegovim ocem raspravljao o košarci. U popunjavanju glumačke križaljke pomogla mu je i njegova sestra Lucija Šerbedžija koja “ima odličan osjećaj za kasting”, a brojnim savjetima pomogao mu je i Dejan Aćimović.

“Kad sam razmišljao o ulozi babe Neđe, palo mi je na pamet da pozovemo Miru Banjac”, kaže Danilo Šerbedžija. “Obožavam Miru Banjac, a film ‘Balkanski špijun’ u kojem glumi legendarnu Danicu moj je omiljeni film. Svi ističu Danila Batu Stojkovića, koji je genijalan, ali meni je i Mira fantastična. Kad sam je nazvao i ponudio joj ulogu u svom filmu, rekla mi je: ‘Ma čekaj, mali, kakav film, šta ti nisi dete?’ Odgovorio sam: ‘Nisam, Miro, imam 39 godina.’ A ona je na to samo prozborila ‘Aaauu!’. Kad je pročitala scenarij, rekla mi je: ‘Dačo, pristajem, ali pod uvjetom da glumim obje babe.’ Kad je to predložila, odmah mi se dogodio klik u glavi i shvatio sam da je to fantastična ideja.”

KUĆA POKOJNE BAKE Danilo Šerbedžija na snimanju filma '72 sata' s ocem Radom Šerbedžijom i Dejanom Aćimovićem; film je dijelom sniman u zaseoku Bunići u LiciDanilo Šerbedžija je odrastao u vrlo poticajnoj atmosferi dvoje kreativaca – Rade Šerbedžije i njegove prve žene Ivanke, koja se godinama bavila baletom i koreografijom. U obitelji se slažu da je Danilo Šerbedžija najsmireniji od njih, gotovo flegmatičan, no na setu se pretvara u temperamentnog redatelja koji sve drži pod kontrolom. Počeo je glumiti već kao klinac u Zagrebačkom kazalištu mladih, a kao desetogodišnjak proputovao je cijeli svijet glumeći dječaka Zorana u legendarnoj kazališnoj predstavi Dušana Jovanovića “Oslobođenje Skoplja” u izvedbi nezavisne kazališne grupe KPGT. Predstavu je režirao Ljubiša Ristić, a glavne uloge imali su njegov otac Rade Šerbedžija i Inge Appelt. U srednjoj školi počeo je svirati gitaru, zatim je osnovao svoj bend Greaseballs, te surađivao s Liviom Morosinom, a onda je počeo pratiti oca na gitari na njegovim recitalima. Inače, oca zove imenom Rade ili čak Šerbedžija, a to potječe još iz doba kada ga je tako zvao Ristić na turneji “Oslobođenja Skoplja”. Prije nekoliko godina bio je pomoćnik redatelja Ahmeda Imamovića na filmu “Go West” u kojem je također glumio njegov otac, a zatim je godinama režirao humorističku seriju “Luda kuća”. Kaže da su svi od njega očekivali da postane glumac.

Oduvijek je znao “da će nešto čeprkati oko kazališta i filma”, a na kraju je prevagnula režija. Naime, još je kao dijete stalno gledao filmove, a kako ga je otac često vodio sa sobom na filmske setove, upoznao je puno velikih redatelja, koji su ga se jako dojmili. Među redateljima nema favorita, no zato iznimno voli nekoliko po njemu važnih i dobrih filmova, poput “Stanara” Romana Polanskog i “Balkanskog špijuna” Dušana Kovačevića i Božidara Nikolića, zatim filmove braće Coen, originalnu francusku verziju “Do posljednjeg daha” Jean-Luca Godarda sa Jean-Paulom Belmondom u glavnoj ulozi, a jako mu je drag ruski film “Taxi blues” Pavela Lungina, koji je početkom devedesetih bio na festivalu u Veneciji. Voli i većinu filmova Martina Scorseseja, posebno “Razjarenog bika” i “Taksista”.

“Nisam odabrao glumu jer me je podsvjesno možda bilo malo strah od uspoređivanja s ocem, a činilo mi se glupim da odem na prijamni ispit na zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti i polažem pred ljudima kojima sam u djetinjstvu sjedio u krilu”, rekao je Danilo Šerbedžija dodavši da bi mu to bio preveliki pritisak. “Još kao dijete divio sam se redateljima, posebno Žiki Pavloviću, koje su ostali iz filmske ekipe gledali s poštovanjem. S Pavlovićem je Rade radio nekoliko filmova, primjerice, ‘Crveno klasje’, ‘Hajka’ i ‘Zadah tijela’, a posebno se sjećam vremena kada smo zajedno s njim i njegovom djecom Vukom i Milenom bili na Zlatiboru. Sjećam se i ljeta u Dubrovniku gdje je moj otac glumio Hamleta, kojeg je ražirao Dino Radivojević. Stalno sam bio u tom kazališnom i filmskom miljeu, upoznao sam mnogo velikih redatelja i glumaca, koji su me obogatili, iako sam bio dijete i sve mi je bilo igra, pa je bilo normalno da i ja nastavim tradiciju.”

S OBITELJI U MEKSIKU Danilo Šerbedžija u braku je s producenticom Lavinijom Stubbs, a zajedno imaju 13-mjesečnog sinčića Ivana, s kojim su bili na odmoru u MeksikuBudući da je njegova sestra Lucija Šerbedžija već bila upisala glumu, pomislio je da je dvoje glumaca dovoljno u jednoj obitelji, kaže, a osim toga, netko se treba brinuti o njihovoj egzistenciji. Zato je prvo otišao na Filozofski fakultet na kojem je diplomirao filozofiju i grčki jezik jer je htio steći neka znanja koja bi mu mogla koristiti kao redatelju, a tek onda na režiju. Tvrdi da to nije ništa čudno jer su u doba Branka Gavelle svi redatelji prvo morali završiti neki drugi studij, što je, po njegovu mišljenju, dobro jer čovjek dobije mogućnost da stvar sagleda iz drugog kuta. U vrijeme studija puno je čitao Nietzschea te antičke drame. Na njegovo formiranje utjecalo je i pjesništvo Vladimira Majakovskog, kaže, te umjetnost nastala početkom 20. stoljeća, primjerice, njemačka ekspresionistička grupa Blaue Reiter u kojoj su stasali Vasilij Kandinski i Paul Klee. Nakon toga je otišao u Ameriku gdje je završio režiju u klasi Rajka Grlića. Danilo Šerbedžija nikad nije ni pokušao upisati režiju na zagrebačkoj akademiji nego je odmah otišao Grliću na Sveučilište Ohio, koje se nalazi u malom gradiću Athens, blizu Columbusa, na jugu zemlje.

“To nije prestižno sveučilište, što mi u ranim tridesetima nije bilo ni potrebno – trebala mi je praksa i dobar profesor, a to sam dobio u Grliću od kojeg sam puno naučio”, objasnio je Šerbedžija. Kad smo ga pitali kako je školovanje na američkom sveučilištu utjecalo na njegov pogled na film, odgovorio je kako se u američkim filmskim školama pa tako i u Ohiu inzistira na praksi, primjerice, već na prvoj godini student mora proći sve pozicije, od snimatelja do redatelja, montažera i producenta, a u jednoj godini treba snimiti barem četiri, pet kratkih filmova, te sudjelovati na još sedam, osam različitih tuđih projekata. Budući da je Grlić u to vrijeme osmišljavao Motovun Film Festival, odmah se uključio u kompletnu organizaciju festivala. Dio ekipe bio je sedam godina, a onda je rekao: “Treba dati mjesto mlađima, a idući put dolazim u Motovun s vlastitim filmom.”

Danilo Šerbedžija je od petnaeste epizode režirao humorističku seriju “Luda kuća” u koju ga je pozvao njegov prijatelj Robert Uradin, inače producent te serije. Kaže da se u početku nećkao treba li se prihvatiti režije te serije, ali ne zbog toga jer je intelektualno zazirao od sapunica nego zato što se bojao da će upasti u televizijski žrvanj iz kojeg se više neće moći izvući. Naime, stalno je imao na umu scenarij za svoj film, no do realizacije toga filma nikako nije dolazilo. Tada je rekao “da nema smisla sjediti u kutu i njurgati” i prihvatio ponudu te tako naučio, kaže, raditi brzo i efikasno. Danilo Šerbedžija je radeći na toj seriji upoznao svoju suprugu Laviniju Stubbs, 31-godišnju producenticu kuće Adria AMS, koja je radila i kvizove “Upitnik” te “Diplomac”. S njom ima sina Ivana od 13 i pol mjeseci koji je upravo prohodao na Silbi. “Mi smo surađivali pune dvije godine prije nego što se dogodio klik”, kaže Danilo Šerbedžija objašnjavajući kako se rodila njihova ljubav.

Ekipa filma '72 dana' na press konferenciji u sklopu Filmskog festivala u Puli: Mira Banjac, Rade Šerbedžija i Danilo ŠerbedžijaInače, Lavinia Stubbs je rođena u braku Hrvatice i Engleza i prvih nekoliko godina života živjela je u Engleskoj. Njezin otac je farmer – uzgaja bikove, a kad su se njezini roditelji razveli, ona se s majkom vratila u Hrvatsku gdje su se nastanile u Delnicama odakle joj potječe majka. Na pitanje kako funkcionira bračni život izvršne producentice i redatelja serije, znači, profesionalnih suradnika na istom projektu, odgovorio je da “nema nikakvih popusta kod supruge. Čak moram raditi više nego što bih radio da nismo u braku, tjera me bez milosti”. Šerbedžija kaže da već ima ideje za novi scenarij, ali još sve lebdi, pa ne može ništa otkriti. “Sad mi je ugodno živjeti, film je odlično prošao, poslali smo ga na razne festivale, a zagrebačka premijera bit će u listopadu, no ne smijem se uspavati jer od toga živim”, zaključio je Šerbedžija.