ZNALAC EROTIKE Erich Sokol u Beču 1972., gdje je nakon povratka iz SAD-a bio umjetnički direktor ORF-a, radi strip za PlayboyRomantično-erotski vikend udvoje ovog je ljeta u ponudi austrijskog Arte hotela u Kremsu. No nije riječ o nekoj perveziji niti su u sobama hotela kvake u obliku penisa, nego su u cijenu od 180 eura za noćenje s doručkom za dvoje uračunate i ulaznice i prospekti za izložbu erotskih karikatura poznatog Playboyeva karikaturista Ericha Sokola, Austrijanca rođenog u Märzu nedaleko od Beča koji je nakon svoje smrti 2003. u Mödlingu iza sebe ostavio više od tri tisuće erotskih karikatura, ali i ogroman broj političkih. Dok su u Muzeju karikatura u Kremsu, jedinom takvom muzeju u Austriji, njegove karikature političara bile izložene 2005., ove je godine predstavljen njegov opus erotskih karikatura koje je radio za poznati američki magazin Playboy. Izložbu otvorenu u travnju ove godine dosad je već pogledalo oko 40.000 ljudi, a do zatvaranja u studenome očekuje se barem još toliko posjetitelja. Direktorica muzeja Jutta M. Pichler kaže da prvi dio izložbe prikazuje razvoj Ericha Sokola kao vrhunskog umjetnika erotske karikature, a drugi dio kronološki prikazuje njegove karikature objavljene u Playboyu.

“S jedne strane može se vidjeti kako se Erich Sokol razvijao kao umjetnik, a s druge kako se mijenjao odnos društva prema seksu. Erich Sokol počeo je crtati i publicirati još u Austriji dok je studirao ekonomiju, a kad je 1957., sa samo 24 godine, otišao u Ameriku, ponio je neke svoje radove. Neke od tih radova mi imamo izložene i tu se vidi da je on već tada bio zainteresiran za erotske teme. To je za izložbu bitno jer prikazuje i model žene s velikim ustima koja se cijelu njegovu karijeru provlači kroz njegov rad”, kaže Jutta Pichler.

Samo dva mjeseca nakon što je stigao u Ameriku Erich Sokol počeo je raditi za Playboy. Bio je to tada novi magazin, osnovan 1953., a ekipa se sastojala od mladih ljudi na početku 30-ih godina. Hughu Hefneru odmah su se svidjeli Sokolovi crteži. Zaposlio ga je u rujnu 1957., a prvu karikaturu objavio u siječnju 1958.

Jutta M. Pichler, direktorica Muzeja karikatura u Kremsu, oduševljena je Sokolovim majstorstvom i ističe brojnost detalja na njegovom radovima“Ericha Sokola fasciniralo je što karikature može objavljivati u boji, dok je u Austriji u to vrijeme bila moguća samo crno-bijela varijanta. U svojim crtežima morao je prikazati američki način života, a mogao ga je vjerno dočarati jer je u svom Powderblue oldsmobile automobilu prošao cijelu Ameriku i fotografirao cijelo putovanje. Kako bi se vidjela kvaliteta rada Ericha Sokola, mi smo na izložbi prikazali i radove drugih erotskih karikaturista. Često se događalo da Hugh Hefner da Erichu Sokolu da prepravlja karikature koje bi mu donosili drugi autori jer nije bio zadovoljan njihovom interpretacijom. Mi smo prikazali cijelu proceduru kako je nastajala pojedina karikatura, imamo primjer mnogih crteža drugih autora, varijantu koju bi predložio Sokol i konačnu karikaturu koju bi on napravio. On je bio majstor detalja i osvjetljenja, nevjerojatno je koliko na njegovim karikaturama ima raznih detalja i još je nevjerojatnije da mu je trebalo samo tri do četiri dana da izradi jednu karikaturu”, istaknula je direktorica muzeja.

Ona ističe da se na izložbi nalaze i neki Sokolovi radovi koje Playboy iz raznih razloga nije objavio, poput karikature Napoleona koja je po ukusu Hugha Hefnera bila previše europska. O tome kako bi trebale izgledati karikature Erich Sokol najviše se dogovarao s urednicom karikature Michelle Urry i bliskom suradnicom Hugha Hefnera. Ona bi mu uvijek na pisaćem stroju napisala kratku poruku o tome što misli o svakoj pojedinoj karikaturi, a nakon što bi bila objavljena, znala mu je napisati kako je sve sjajno ispalo. Te su poruke također dio izložbe. Iako je u Americi u kratko vrijeme postigao velik uspjeh, Erich Sokol vratio se u Beč već 1960., nakon samo tri godine, a iako je do 1967. bio politički karikaturist Arbeiter Zeitunga te od 1967. umjetnički direktor ORF-a, nastavio je surađivati s Playboyem sve do 1975. Tada je prekinuta suradnja, a stanka je trajala punih 17 godina, sve do 1992. kad je opet započeo suradnju s Playboyem koja je trajala sve do njegove smrti 2003. Jutta Pichler ističe da se kroz njegove karikature može jasno vidjeti kako je rasla i sloboda seksualnog izražavanja.

“Kad je Sokol počeo raditi za Playboy kasnih 50-ih, bile su to jako hrabre karikature za ono vrijeme u Americi. No u to vrijeme likovi na njegovim crtežima u pravilu su imali odjeću. To se u kasnim 60-ima polako mijenja i na njegovim karikaturama jasno se vidi utjecaj seksualne revolucije. Iako je vrlo rijetko prikazivao eksplicitne seksualne poze, sve je više golih ljudi na njegovim crtežima. Postalo je moguće da na svojim crtežima prikazuje i scene grupnog seksa”, kaže.

'IGNORIRAJMO IH, ionako je dosad već došlo do prevelike međunarodne tenzije', karikatura iz listopada 1971. - Sokol je u cijeloj karijeri povezivao erotiku i politikuO tome koliko je u vlastitom životu Erich Sokol živio seksualnu slobodu, kakvu su imali likovi iz njegovih karikatura, Jutta Pichler kaže da se o tome ne zna ništa, ali da je on bio samo umjetnik i karikaturist: “Bio je oženjen, pa se razveo i onda drugi put oženio. Njegov život nije bio ništa neobičniji od života drugih ljudi.” Posljednje karikature Erich Sokol izradio je nekoliko mjeseci prije svoje smrti 2003., a dvije su mu karikature u Playboyu objavljene posthumno. Nakon njegove smrti Muzej karikatura u Beču od njegove je udovice otkupio oko 500 njegovih radova, origalni radove objavljeni u Playboyu u vlasništvu su tog magazina i stigle su iz Amerike specijalno radi ove izložbe, a neke karikature u vlasništvu obitelji Sokol također su posuđene za izložbu. Ova, ali i druge izlužbe u Muzeju karikatura u Kremsu privlači velik broj turista ne samo iz Austrije, nego i iz drugih zemalja, a poseban je hit dolazak na izložbu iz Beča brodom koji plovi Dunavom.