Na Brijunima Josipa LIsac je, osim u glumi i pjevanju, uživala i u vožnjama biciklom, kupanju na stjenovitim plažama i golfu; teatar Ulysses opisala je kao hipi komunu u kojoj je ona pronašla vlastiti ritamKad se netko toliko intenzivno pojavljuje na glazbenoj sceni pune 42 godine, lako se zabuniti i misliti da o njemu sve znamo. No, kad je riječ o Josipi Lisac i te kako bismo se prevarili. Najpoznatija je naravno, po svom osebujenom glasu, jedinstvenom stilu odijevanja i uvijek inovativnim glazbenim izričajima. Manje je poznata njena ljubav prema tradicionalnoj glazbi te se mnogi iznenade kad čuju njenu izvedbu sevdaha “Omer beže” ili romske pjesme “Đelem, đelem”.

Baš kao što već četvrtu godinu zaredom iznenađuje publiku na predstavi “Pijana novembarska noć 1918.” teatra Ulysses u kojoj glumi i pjeva dvije tradicionalne međimurske pjesme. Osim što je glumila na Brijunima i Splitskom ljetu, Josipa Lisac je ove godine i intenzivno nastupala: od Rijeke, Karlovca, Pule, Makarske, preko Tuzle, Niša, Šapca, Svetvinčenta do Celja. Iako joj putovanja predstavljaju jezivo iskustvo, dok ne usavršimo teleportaciju, ona će ga i dalje trpjeti ne bi li stigla na susrete sa svojim prijateljima, kako naziva publiku. O tome koliko je topla, otvorena i duhovita, možda najbolje govore dvije videoporuke na njezinoj interenetskoj stranici. Potpunom dojmu nedostaje tek miris Chanela broj 5 koji joj stoji kao da je za nju stvoren.

NACIONAL: Što vam znači pojavljivanje u predstavi “Pijana novembarska noć 1918.” teatra Ulysses?

- Bila sam jako sretna kad mi je stigao poziv od Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. To je bio zaista lijepi poziv, srdačan, iskren i ja sam se također srdačno i iskreno odazvala. Vidjela sam da su u projektu eminentni ljudi od Ive Štivičića pa do fascinantnih glumaca, a priču sam ukapirala na samim Brijunima. Ja se javljam uvijek u trenucima kaosa, kao neka proročica. U raspašoju u sredini predstave, kad dolaze srpski vojnici u Zagreb, pa ih Hrvati dočekuju s dernekom, tu se ne zna tko je gdje, ni što se radi, tu se gubi kompas, a Krleža sve to promatra. Ja dolazim i pjevam “Dremle mi se, dremle”. To je jako dirljivo i lijepo. Na kraju, kada Krleža mora izići s optimizimom jer pukovnik koji ga ispituje je totalno sluđen, ja izlazim kao njegova sjena, čuvam ga i pratim, uvijek sam kraj njega i pjevam “Zvira voda iz kamena”. Poruka je fantastična, kaže da moraš ići s nadom i vjerom kroz život. U trenucima kad ljudi imaju rasula u sebi, kada imaju depresije, kad dolaze u bezizlaznu situaciju, glazba dolazi kao lijek. Glazba je najsavršeniji univerzum.

NACIONAL: I jezik koji svi razumiju?

NA BRIJUNIMA Josipa Lisac nastupa u 'Pijanoj noći 1918.' na slici s redateljicom Lenkom Udovički i glumicama Ninom Violić, Ksenijom Marinković i Lindom Begonjom- Žao mi je što ga ne mogu svi čuti. Imala sam jedan prekrasan susret na golfskom turniru za gluhonijeme osobe. Prišla mi je predsjednica tog društva koja fascinantno dobro govori iako ništa ne čuje i rekla mi “Meni je jako žao, ja nikada u životu nisam čula vaš glas, ali osjećam da vi prekrasno pjevate”. Bila sam tako dirnuta. S obzirom na to da kroz glazbu živim i da mi je ona smisao, to je moža i najjači dokaz da glazba u sebi nosi nešto veličanstveno. Mi, koji možemo čuti je slušamo, ali ono na čemu se sve zasniva, to moramo svi osjetiti. Oni koji to ne osjećaju, oni nemaju ništa od toga što čuju.

NACIONAL: Iako ste prije “Pijane noći 1918.” glumili i u dvije predstave Damira Zlatara Freya, nekako se ipak svi najviše sjećaju vašeg nastupa u “Gubec-begu”.

- Još uvijek sam silno ponosna na prekrasne riječi koje mi je podario profesor Ivo Hergešić kad je gledao premijeru “Gubec-bega”. Rekao mi je, “Vi ste naša današnja Julija.” On je dobio emocionalnu poruku koju sam ja trebala poslati. Glumila sam djevojku koja je zaljubljena i sretna i kojoj se dogodila tragedija u životu pa se nađe pred pitanjem kako dalje. “Janino ludilo” je song koji traje sedamosam minuta i trebalo je pokazati kakvo je to ludilo. Trebalo je izvući sve te emocije, a ja sam tada imala samo 25 godina. I nitko me nije učio, samo me moj Karlo gledao i rekao: “To će biti sjajno”. On je uvijek vjerovao da ću ja svaku zadaću koja mi se zada napraviti briljantno. Mnogi su mislili da ja to neću moći a ja baš nisam osoba koja se euforično voli nametati. Sjećam se da je redatelj Dino Radojević bio oduševljen mojom izvedbom. Tada je i Rajko Grlić razmišljao o meni za jedan svoj film, ali mi smo onda otišli u Ameriku. Kasnija suradnja s Damirom Zlatarom Freyem je bila prekrasna, u predstavi “Schizophrenia” sam morala pokazati emocije, bez ijedne izgovorene riječi, što je izuzetno teško, ali i tu sam dobila sve pohvale.

NACIONAL: Glumili ste i u dvije američke koprodukcije, tv-filmu “Lost Hero” s Richardom Chamberlainom i seriji “Dvanaest žigosanih”?

- Kroz 80-e godine sam imala i ta dva slatka filmska izleta. Gospodin Lustig me pozvao na audicije. Za ulogu u filmu “Lost Hero” je bila velika borba a eto, ja sam bila izabrana. To je bila visokokvalitetna koprodukcija, i sjajni glumci, britanski glumac Ken Colley je bio šarmantan, fantastičan, samo što je tada Richard Chamberlain bio više u modi. Glumila sam mađarsku špijunku i ljubavnicu nacističkog generala, a kako se sve dešava po nekim barovima bila je jedna scena u kojoj u baru pjevam “Stormy Weather”. Dok smo snimali tu pjesmu u studiju, producentica filma nas prekine i kaže: “Mislim da imamo problem.” Karlo ju pita kakav problem a ona kaže: “Pa..., ona je malo preperfektna. Znate, taj njen engleski je izvanredan, a radnja se događa u Mađarskoj.” Karlo tada uključi sve mikrofone u studiju i kaže: “Srce moje, možemo mi to malo na mađarski?” I tako sam ja “Stormy Weather” snimila s mađarskim akcentom, bilo je fantastično. Cijela ekipa je poslušala tu snimku s mađarskim naglaskom, ljudi su se valjali od smijeha, prišao mi je i sam Chamberlain i rekao: “Pa to je genijalno!” Svi su bili oduševljeni.

NACIONAL: Je li vam žao što niste više bili prisutni u kazalištu ili na filmu?

S KARLOM METIKOŠEM 1975. godine nakon premijere rock opere 'Gubec -beg' u kojoj Josipa Lisac glumi djevojku Janu- Na prijelazu s 1989. na 90. sam još glumila i u filmu redateljice Saše Vojković “Tri metka za susjeda Gerbera”, Kurta Vonneguta, uz Željka Vukmiricu, Tomislava Gotovca i Krešu Dolenčića. A zašto nisam više glumila? Da angažirate osobu poput mene, morate biti jako hrabri. Morate jako puno znati, biti odvažni i usuditi se ići i u rizik. Jako volim izazove i rizike. Mnoge stvari ne znam, ali mogu naučiti, osim toga meni se to i sviđa. Čak sam u Americi dobila ponudu za film i prije nego što sam dobila ponudu za ugovor za diskografsku kuću. U Los Angelesu u jednom jazz klubu gdje sam pjevala dvije-tri pjesme gledao me jedan režiser i pozvao na razgovor. Nije se ništa odigralo, ali on je prepoznao nešto u meni. I divna Mani Gotovac s kojom se poznajem cijeli život mi često onako slatko zna reći, “Josipa, vi ste živi teatar.” Imala je ideju da sudjelujem u “Splitskom akvarelu” dok je bila u HNK Split, ali onda je ona otišla iz Splita. Dosta sam se ja podružila s teatrom ali bih željela i još, možda nešto teže i zahtjevnije gdje bih pronašla izazov, zapitala se - mogu li ja to.

NACIONAL: Međutim, svaki vaš nastup je svojevrsni teatar.

- Da, ja si to dozvolim na svojim koncertima. Nikad si ne zapisujem na papir što ću reći na koncertu, pretvorim to u malu stand-up komediju, ispričam kak’ sam, kaj ima novoga, kak’ sam putovala. Baš nedavno sam nastupila u Svetvinčentu u Istri, u kaštelu Savičenta i ispričala sam kaj sam morala sve proći da dođem do tamo. Pa to bude duhovito, ja volim humor iznad svega. Na Brijunima je bilo puno duhovitih ljudi.

NACIONAL: Vi ste se ipak nešto manje družli s ostatkom ansambla, niste često sjedili s njima na terasi kampa?

- Kako ne, dođem ja ponekad. Već prve godine sam ja njih prozvala čudnim teatrom. Moj prvi susret s njima prije nekoliko godina je upravo bio na toj terasi. Došla sam tamo iz svog mira i tišine. Oni se bude kasno, jedan se budi u tri popodne, drugi se budi u pet, treći se probudio tik pred predstavu, a četvrti uopće nije ni spavao. Raznorazni likovi dolaze na tu terasu, oni bi mi se javljali, jedva sam ih prepoznala, svi natečeni, s podočnjacima, plikovima, ruže po cijelu noć, pjevaju, jedu, razgovaraju, uživaju, njima je lijepo. Nisu oni dosadni kao ja, idem spavati odmah nakon predstave. Stalno su me zvali da dođem malo da se šalimo, da se veselimo. Oni izuzetno funkcioniraju u tom svom kaosu, briljiraju svaku večer na predstavama. Sve to mi je prvi dan bilo čudno: tamo se suše neke gaće, visi štrik s košuljama, pa vidim nekoga zagledanog u more u dubokoj meditaciji, pa vidiš nekog raščupanog, ružnog, dlakavog koji prolazi, uopće ga nisam prepoznala. Pa vidim Rade prolazi sa najlon vrećicom na biciklu, ja sam se pitala, pa šta je ovo, di sam ja ovo došla.

NACIONAL: Je li vam se bilo teško prilagoditi takvom načinu života i rada?

- Brzo sam shvatila - pa ja sam došla u komunu. Došla sam u hipi komunu. I ja sam to na glas onako rekla i to je bilo prihvaćeno, to im se dopalo. Negdje na tragu toga oni i funkcioniraju. Djeca su sva divna i uvijek se netko za njih brine. To je izuzetno lijepo druženje gdje se svi dobro razumiju, lijepo im je, dobro provode vrijeme, zajedno su, jedino se raziđu kad netko padne na krevet, netko možda negdje kraj puta. Isprva sam si mislila, Isuse bože, pa kak’ bum ja sad to? Ja tak nemrem funkcionirati. Ali sam onda rekla - baš me briga: ja imam svoj ritam, ja bum po svome. Ja moram spavati devet sati u miru da ja mogu lijepo pjevati. I ja bih rado popila čašu vina ili finog pića, ali ako je sutradan predstava ja neću funkcionirati. Čujte, ovaj si popije cijelu flašu rakije i on je sutra još bolji na sceni nego kaj je bil’ prethodnu večer.

NACIONAL: Znači li to da vi nemate poroka?

- Pa nisam ja savršena, bože sveti. Ali današnji način života nameće stvari koje ja baš ne priželjkujem. Prema današnjem načinu života, prema toj strci, ja možda živim u "slow motionu", ali to je moj normalni ritam. Znate, bila bih najsretnija da se mogu teleportirati iz svog dnevnog boravka na scenu. Kad ćemo to izmisliti, pa tehnologija je dosta napredovala, to bi meni bilo jako korisno. Putovanja jezivo teško podnosim a imam koncerte koji su zahtjevni. Kad bi se uspoređivao sa sportom, moj koncert vam izgleda kao biatlon. Kroz ta dva sata ja prolazim raznorazne faze, tu su četiri oktave, to se skače gore dolje, a sve mora biti na razini i želiš prenijeti emocionalne poruke. Želim ih prenijeti ljudima koje ne zovem publikom nego su to moji prijatelji. Ljudi me pitaju pa kaj nikud ne izlazim, pa kak’ ne?! Izlazim na svoje koncerte.

NACIONAL: Ove godine ste nakon brojnih ranijih poziva nastupali u Srbiji: u Nišu, Beogradu, Šapcu, kako vas publika tamo prihvaća?

U fi lmu 'Lost Hero' u kojem je glavnu ulogu imao Richard Chamberlain Josipa Lisac glumila je mađarsku špijunku- Jako lijepo, oni svi poznaju moj rad i to ne samo onaj od danas ili od prošle godine nego i rad od prije 20, 30, 40 godina. Ostala su neka lijepa djela i izuzetno sam ponosna na Karla Metikoša koji je ostavio prekrasna djela iza sebe i oni prepoznaju tu vrijednost i znaju to i nagraditi. U Šapcu sam bila prvi put u životu i baš sam rekla - lijepo je to kad godinama postojiš i još uvijek možeš doživjeti debi. Tako sam ja debitirala u Šapcu na alternativnom festivalu. Dan poslije je nastupalo Hladno pivo. Ostalo su bile neke mlade alternativne grupe koje ja, da budem iskrena, ne poznajem, trebala bih otići na Youtube i poslušati ih. Ovaj festival je poput Exita u Novom Sadu s tim da je Exit malo otišao u komercijalu, ovi u Šapcu se još ne daju i drže se undergrounda da se brzo ne potroše.

NACIONAL: Jesu li vaši počeci u zboru HRTa pod ravnanjem maestra Dinka Fia zaslužni za vaš perfekcionizam, vjeru u sebe i slobodu za eksperimente s glazbenim stilovima?

- Jako, jer naš program je bio izuzetno vrijedan. Pjevali smo težak repertoar, od obrada starih madrigala preko pjesama Monteverdija i "Ratnog Requiema" Benjamina Brittena, do koledarskih pjesama. Zlatko Baloković nas je čuo i rekao da smo mi anđeli, da su to anđeoski glasovi. Pjevala sam sedam godina u zboru, maestro Fio je bio izuzetno strog ali je bio jako, jako dobar. On je tako fascinantno čuo svakog od nas i razvijao nam je raspone glasova. Ja sam bila kontraalt. Tu nije bilo puno pohvala, ja sam jednom na probi pjevala solo, pazite na probi, i bila sam toliko ponosna. Tada je poniznost bila vrlina a ne kao danas kad je neki čak smatraju slabošću. Više se priča o osobi koja je strašno nametljiva, koja se voli i zna nametati. Zapitam se kako su tako oholi neki ljudi, zašto toliko mnogo hoće kad nam je tako malo potrebno da istinski budemo sretni.

NACIONAL: Cijelu ste karijeru prkosili kompromisima, no niste bježali od suradnji s mladim ljudima sasvim drukčijeg glazbenog izričaja?

- Jako volim te suradnje, među prvima je bila suradnja s Bajagom na pjesmi “300 na sat”, pa smo Dinek i ja napravili taj duet “Rušila sam mostove od sna”, zatim smo grupa Boa i ja napravili prekrasnu pjesmu “Kao mir”. Želim napraviti suradnju koja ima smisao. Ponekad sam se morala zahvaliti na suradnji, lijepo je što su mislili na mene i poželjeli suradnju ali možda to ne bi hodalo. Treba znati izabrati, a treba znati i reći ne, bez da se vrijeđamo, jer poanta je u tome da to bude dobro, učinkovito i lijepo.

NACIONAL: Jeste li ikad osjetili da bi netko kroz duet htio iskoristiti vaš status, glas, karizmu, da sebi pomogne?

- Ne, ni u jednoj od tih suradnji nije bilo niti primisli koristoljublja. Recimo Cubismo i ja na pjesmi “Na na na na”, bio je to hit, oni su to famozno napravili, na to se cijelu godinu plesalo. Ili kad me je nazvao ovaj divan slatki reper Marin Ivanović Stoka i ponudio mi suradnju na pjesmi “Ritam grada”. Kad sam to čula jako mi se svidjelo. I on je tako slatki dečko, tako je bio drag i na snimanju, sve mi se to izuzetno svidjelo. Ili primjerice suradnja s maestrom Igorom Kuljerićem koja je jedna od najvrednijih. I tu je trebalo imati hrabrosti, predložiti tako nešto jednoj eminentnoj osobi, visokokvalitetnom i karizmatičnom čovjeku, uz Borisa Papandopula našem najboljem skladatelju klasične glazbe 20. stoljeća, i reći mu: “Maestro ja sam si zamislila da vi obradite Karlove skladbe za simfonijski orkestar.” To je bilo 1994. godine, i on mi je rekao, “To je nešto fantastično, ja se samo čudim kak’ se vi toga prije niste sjetili.” Još smo se neke stvari dogovorili koje nismo stigli realizirati i sad mi je strahovito žao. Tako divni ljudi odlaze na svoj vječni put. Ali možda je to ostalo zato da bih pronašla neke druge ljude s kojima ću to raditi. Imam jako lijepu zamisao koja se tiče ljubavi prema tradicionalnoj pjesmi. Početkom 90-ih sredina pa ni struka možda još nisu bili spremni na to.

NACIONAL: Je li teško biti ispred vremena?

- Nekako sam se naučila nositi s tim. Primjerice, početkom 80-ih sam se pojavila u medijima na temu fitnesa i slikala se s bučicama. Ljudi su se skanjivali, govorili da nisam normalna. Trebalo je proći 15 godina, sredinom 90-ih je to postalo dio života. Sada da okrenete bilo koje novine ili internet portal, svuda ćete vidjeti tjelovježbu kao dio života. Sad je postala i biznis, otvorilo se milijun teretana. Isto tako, ja napravim album s maestrom Igorom Kuljerićem ’94. A šest godina kasnije je Joni Mitchell izdala album sa simfonijskim orkestrom, no ona nije imala tu hrabrost da sve svoje pjesme obradi, nego je uzela standarde i pobrala je za to sve Grammyje.

NACIONAL: Sjećate li se kad su vam prvi put dali epitet dive i kako vi to prihvaćate?

- To je jedan noviji termin i meni se to uopće ne sviđa. Ja imam svoje ime i prezime i ono je puno jače od dive. To je neki novi val, novokomponirani izraz. I osim toga jako je puno diva, tako da ja ne bih tu. Ne. Ja imam svoje ime i prezime a ono govori sve i to mi je dovoljno. Dapače, za to živim.

NACIONAL: Iako ste još u mladosti odlučili da nećete biti majka, često ste u društvu mladih, vidjela sam da vam na vašoj internet stranici pišu 15-godišnjaci, da vam se povjeravaju.

- Naravno, mene mladi vole, ja se s njima bolje razumijem, to su moji frendovi. Možda su oni zatvoreni sa svojim roditeljima a otvore se tamo gdje osjete da mogu. Ja dobivam pisma s raznoraznim temama gdje mi se ljudi žele povjeriti. To su ti senzori, ta energija koju mi odašiljemo i ona negdje bude prepoznata. Osjećaji su najvažniji. S druge strane, da se malo našalimo, pa kaj bum ja s vršnjacima razgovarala o frustracijama, o životu, o tome kak’ sam ja mogel’ a nisam, pa su mi djeca došla na put, pa sam zabrazdio..., to se meni ne da slušati. Ja nisam zabrazdila, ja sam još uvijek na svom putu. Mladi razumiju ono što ja radim. Oni se ne mire sa svime, bune se, oni mijenjaju sebe, žele mijenjati svijet, žele drugačije. I primijetila sam da ja ništa puno ne zaostajem za njima, ja se mogu s njima nositi. Tu se zatvara neki krug, lijepo je kad možete prenijeti neke poruke i kad su one prihvaćene. Jer mladi su iskreni, oni žele ljubav, žele voljeti. A doživjeti ljubav je najveća nagrada. Ja volim i danas, još više nego što sam voljela jučer ili prije 20-30 godina. A voljena sam jako. Voljena sam bila jer me muškarac volio izuzetno.

NACIONAL: Smeta li vas kad vas pitaju zašto nemate muškarca u životu?

- Pa baš me i ne pitaju. A ako me i pitaju to obično pitaju žene. Svi mi odašiljemo ono što želimo i ono što ne želimo. Žena odašilje određenu energiju kada traži nekoga. Ja naprosto nisam odaslala nikakve signale da želim, da tražim, da trebam. Jer ja imam sve to. Mislim da svatko u životu ima jednu ljubav i to sam mnogo puta rekla. Čudno mi zvuči kad netko kaže da se pet puta zaljubio. Pa mi nije jasno, jednu si volio više od one druge, jesi li petu volio više od četvrte ili si trećeg voljela više od onog prvog? Ne znam, ljubav je tajna i svatko ju mora sam pronaći. Ima raznih lijepih riječi kojima se ona opisuje, ali to ljudi govore, a ljubav treba živjeti.