KOŠARKA U GENIMA Majka Veselinka igrala je za Elemes, otac Predrag za Šibenku, a sin Dario igra za Zagreb. Prošlog tjedna posjetio ih je Zoran Savić, bivši košarkaš JugoplastikeNakon što je na europskom košarkaškom prvenstvu za uzrast do 16 godina Hrvatska osvojila prvo mjesto, a 205 cm visoki Dario Šarić izabran za najboljeg igrača, u Šibeniku se postavlja samo jedno pitanje: je li tako talentiran na oca ili na majku? Otac mu je Predrag Šarić, jedan od najboljih šibenskih košarkaša, koji je 80-ih igrao s Draženom Petrovićem, a majka Veselinka Šarić igrala je za šibenski klub Elemes. Predrag Šarić bez oklijevanja kaže: “Dario nije od mene ništa naslijedio, iako neki kažu da je isti mater, a neki da je isti ćaća. Ja ga čak nisam ni gurao u košarku, za sve je zaslužna njegova mama.” Dario Šarić je već lani postao toliko dobar da je španjolska Tau Cerámica nudila 4,5 milijuna eura za njegov dolazak iz KK Šibenke. Njegovi roditelji su, nakon dugih pregovora, odbili tu ponudu i savjete brojnih menadžera i odlučili da će njihov sin igrati za KK Zagreb.

NAKON ŠTO JE početkom 90-ih završio košarkašku karijeru, Predrag Šarić uložio je novac u autoprijevozničku tvrtku “Šiši” koju je osnovao njegov brat. “Imam četiri šlepera i nekoliko kombija. Od košarke sam dobio vrlo malo, stan i nešto malo novca. Uspio sam osigurati budućnost sinu Dariju i kćeri Dani. Čak ako i ne postane košarkaš, za njega će uvijek biti posla, nastavit ćemo tradiciju prijevozništva“, kaže otac koji je u svojoj tvrtki zaposlio i suprugu Veselinku, s tim da ona ima dovoljno vremena za sinovu karijeru. Opisujući kakva je košarkašica bila njegova supruga, Šarić kaže: “Veselinka nije napravila karijeru kakvu je trebala. Kao juniorka u Elemesu bila je lucidna, imala je ono nešto, ali joj je najveća prepreka bilo to što je igrala na istoj poziciji kao i Danira Nakić, najbolja europska košarkašica, koja je godinu dana starija od nje.” Dario je rođen 1994., a godinu dana kasnije i Dana, koja je također hrvatska reprezentativka u uzrastu do 16 godina. “Dario je bio nemirno dijete, majka ga je vodila na košarkaške treninge da može na miru popiti kavu. Još u vrtiću počeo je trenirati košarku kod Nine Jelavića koji je bio trener i Draženu Petroviću. S pet godina vodili smo ga na treninge dvaput tjedno”, prisjeća se Predrag Šarić. S deset godina Dario je bio visok 180 cm i počeo je igrati na turnirima u Europi. Godinu dana kasnije javio se skaut košarkaškog kluba Tau Cerámica. “Žena me stalno pitala ‘kad ćeš doći gledati ga’. A drugi su mi savjetovali da ne dolazim na utakmice jer će osjetiti strah od mene. Ja sam se priključio prije tri godine”, priča Predrag Šarić i dodaje da se majka brinula ne samo o košarci, nego i o školovanju. “Mater inzistira na školi, ja mu stalno govorim da mu škola ne treba, da škola nikome kruha nije dala, pa neće ni njemu. Ja sam završio za strojarskog tehničara, mogao sam se upisati na fakultet, završiti za inženjera, i opet bih vozio kamion”, kaže Predrag Šarić.

PROŠLE GODINE došlo je vrijeme da se obitelj Šarić odluči hoće li prihvatiti ponudu Tau Cerámice. Predrag Šarić objasnio nam je zašto su odbili tu ponudu. “Tau Cerámica ga prati od 11. godine. Nismo željeli da ga uznemiruju sve dok ne završi osnovnu školu. Nakon toga je nekoliko puta bio u Španjolskoj kao gost kluba, mi smo otišli k njima u lipnju prošle godine. Bili smo blizu potpisivanju ugovora, ali na kraju to nismo napravili zbog određenih detalja u ugovoru. Oni su tražili ugovor na deset godina, mi na osam, oni su tražili da u slučaju odlaska iz kluba može otići samo u NBA, mi smo tražili da može otići u bilo koji klub, ujedno bi tražili ogromnu odštetu itd. Na kraju smo odustali. Sve te godine pratio ga je KK Zagreb kojem smo rekli da prioritet ima Tau Cerámica, a ako se s njima ne dogovorimo, oni su drugi.” Mnogi su se pitali kako obitelj Šarić može odbiti ponudu od 4,5 milijuna eura, ali postojala je i zanimljiva stavka u tom ugovoru. “Taj novac bio bi dobiven tek nakon njegove punoljetnosti, dotad bi dobivao stipendiju, što znači da bih u početku ja morao slati novac njima u Španjolsku. U Španjolskoj bi s njim živjeli majka i sestra, a ja bih im u prvoj godini morao poslati 20 tisuća eura. Oni su nam u Španjolskoj našli stan, upisali bi djecu u školu, Dana bi igrala za ženski košarkaški klub i u jednom trenutku smo bili blizu potpisivanja, ali je ipak sve propalo”, kaže Predrag Šarić. Nakon toga otišli su u KK Zagreb, razgovarali s potpredsjednikom kluba Tomislavom Karamarkom, ministrom unutarnjih poslova, i začas dogovorili preseljenje u Zagreb. Tako Veselinka, Dana i Dario Šarić od lani žive u Zagrebu, a Dario pohađa privatnu turističku školu.

UVIJEK NAJVIŠI U RAZREDU Sa 10 godina Dario Šarić bio je visok 180 cm, sa 11 godina počeli su ga pratiti skauti španjolskog kluba Tau Ceramica, ali je on sa 15 godina potpisao za košarkaški klub ZagrebŠARIĆ SE OVE GODINE pridružio kadetskoj reprezentaciji tek nekoliko dana prije početka prvenstva, jer je u vrijeme njihovih priprema igrao za hrvatsku reprezentaciju do 18 godina na EP-u u Litvi. Nakon što je ta reprezentacija osvojila peto mjesto, Dario se pridružio reprezentaciji do 16 godina, koja je na pripremama izgubila svih 13 prijateljskih utakmica. Kad se reprezentaciji pridružio Šarić, izbornik Dražen Brajković rekao je igračima “samo dodajte loptu Dariju”. Ta taktika donijela je hrvatskoj reprezentaciji zlatnu medalju. Predragu Šariću jedino je žao što mu sin nije toliko energičan na terenu kao što je on bio dok je igrao košarku. “Ja sam imao tu borbenost, taj živac, taj šut. Od početka sam mu govorio ‘Dario, naljuti se, dobij i tehničku grešku, vikni na suigrače’. Mislim da taj dio ne radi najbolje", kaže Šarić koji je svoju borbenost pokazao tijekom europskog prvenstva koje se igralo u Crnoj Gori, a on je bio u publici. “Vodimo 35 minuta protiv Rusije, i to uz strašno loše suđenje. Ja i Joško Šupe, bivši tajnik košarkaškog kluba Šibenka, reagirali smo jer su nas suci doveli do ludila, posebno u trenutku kad je sudac donio jednu odluku u korist Rusije iako je trebala biti u korist Hrvatske. Nisam znao čime da gađam suca pa sam skinuo šlapu, zamahnuo, ali je u tom trenutku desetak policajaca skočilo na mene. Htjeli su me izbaciti iz dvorane, ali smo se nekako dogovorili da ću nakon utakmice doći u njihove prostorije da sve razjasnimo. To sam i učinio, gospodin u policiji me shvatio pa su me pustili“, priča nam Predrag Šarić.

DARIO ŠARIĆ I DALJE NEMA menadžera, iako njegova oca menadžeri opsjedaju. “Evo, dolazi mi Zoran Savić, bivši košarkaš Jugoplastike, pet dana me zove, rekao sam mu ‘što se mene tiče, ne trebaš dolaziti, nikakve ugovore ne potpisujem niti me zanimaju menadžeri sve dok Dario ne postane kompletan igrač, a možda ni tada neće trebati menadžera’. Svaki dan me nazovu, svi su neki menadžeri, svi bi uzeli proviziju od deset posto, a nitko ne bi vozio kamion poput mene.” I doista, dok smo razgovarali, u kuću Šarićevih u Jadriji kraj Šibenika došao je Zoran Savić, nekadašnji igrač Jugoplastike, Barcelone i Kindera iz Bologne, koji od lani ima vlastitu menadžersku agenciju. Igraju li otac i sin ikad jedan protiv drugoga? “Jesmo, posljednji put smo igrali prije dvije godine, dobio sam ga 21:19”, kaže otac Šarić dok sin odgovara: “Znate kako me dobio? Ja postignem koš, a on kaže ‘ne važi, priča sam s čovikom’.” I ne samo to, igra i cijela obitelj, Veselinka i Dario Šarić protiv Predraga i Dane Šarić. “Odmah se posvađamo, Dario plače, ja sam ljuta”, opisuje Veselinka Šarić te utakmice, a Dario nam je objasnio u čemu je problem: “Tata skine majicu, sav onako znojan, a mi bježimo od njega, tko će ga čuvati onako znojnog?” Objašnjenje je u tome da su, kako kaže majka Veselinka, ona i Dario istih karaktera, mogu se i posvađati, ali će se odmah i pomiriti. Otac bi mu, s druge strane, trebao biti uzor, ali Predrag kaže da nije baš tako. “Dario ima ogroman broj mojih fotografija i isječaka iz novina, ali nikad ih nije želio čitati. Kad sam mu pričao o sebi, govorio je da lažem, onda sam mu pokazao isječke iz novina, puno ih je na ćirilici, pa sam mu morao prevoditi. A onda, kada je porastao, ljudi su mu rekli da bi morao biti dobar barem kao ćaća.” Ćaća i ne sumnja da će sin postati velik košarkaš, jer kaže da ga ništa osim košarke i ne zanima. “Darija ništa ne zanima, on je flegma, njega zanima samo laptop. Samo da ne krene na curice, za ostalo ćemo lako. Nema on vremena za to, zauzet je od ujutro, dva treninga dnevno, ponekad i tri, i škola.”