NA DAN VJENČANJA Stjepan i Nada Kušar vjenčali su se 30. kolovoza 2001. u ŽeneviOvih dana otkriva se dramatična životna priča čovjeka koji je 1997. godine bio jedan od kandidata za zagrebačkog nadbiskupa, a koji je nedugo poslije napustio Katoličku crkvu iz privatnih razloga. Riječ je o teologu Stjepanu Kušaru, tadašnjem profesoru na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, koji je u velikoj tišini skinuo mantiju 2001. godine. Tada se oženio u Ženevi ženom s kojom je već godinama bio u vezi i koja je 1999. rodila njihova prvog sina, a nakon sklapanja braka 2002. rodila je i drugog dječaka. Danas, 13 godina nakon što je za zagrebačkog nadbiskupa izabran Josip Bozanić, a ne, kako se tada očekivalo, Stjepan Kušar, te gotovo čitavo desetljeće nakon što je napustio crkvu, Nacional otkriva što se dogodilo u životu svećenika na kojega je crkva naveliko računala, a koju je naglo napustio.

Nešto što se činilo čvrstom ljubavnom vezom koja je presudila da se na to odluči, upravo dramatično završava u Švicarskoj te se odjednom razotkriva tragična figura Stjepana Kušara kao čovjeka koji se nije snašao ni kao crkveni velikodostojnik ni kao suprug i otac. U Ženevi je u tijeku rastava braka, a pojedinosti o razlozima rastave, braku i drami koja mu je prethodila, Nacionalu je ispričala njegova supruga Nada Kušar. S njom je bio vezan 25 godina, a ona i danas s njihovim sinovima živi u Ženevi gdje je i zaposlena. Ona se najnovijim događajima u njihovu životu osjeća jako pogođenom i prvi put želi javno reći da više ne želi nositi teret krivnje kao osoba koja je upropastila njegovu karijeru i život.

GLAVNI BOZANIĆEV SUPARNIK Stjepan Kušar snimljen na svoj 60. rođendanEvo kako je to iznijela: “Dr. Stjepan Kušar je napustio i mene nakon 25 godina, nakon što sam 15 godina bila s njim u diskretnoj vezi, i nakon što sam dvije i pol godine bila samohrana majka. Ja ga nisam forsirala da se oženi niti sam ga ucjenjivala djetetom, no on je nas, mene i djecu, u devet godina braka stalno napuštao – i to točno 54 puta, na dulje i kraće vrijeme. U bijesu me nemilosrdno tukao čak i trudnu, a ja sam ga beskrajno voljela i sve izdržala. Radila sam da budemo dobro situirani i podigla dva krasna sina, ali na kraju sam popustila sa zdravljem i po nalogu liječnika i advokata morala prijaviti slučaj policiji. Nema nade da će se smiriti, a u napadima bijesa tukao je i djecu.”

Ime Stjepana Kušara prvi put se počelo pojavljivati u javnosti u ljeto 1997. kad se počelo spekulirati tko će od četiri tada ugledna kandidata zauzeti mjesto zagrebačkog nadbiskupa nakon dugogodišnjeg stolovanja Franje Kuharića. Uz Josipa Bozanića koji je na kraju izabran, kao najizgledniji kandidat spominjao se Stjepan Kušar, a u igri su bili i Želimir Puljić i Marko Culej. Franjo Kuharić je još 1994. godine, na sedamdeset peti rođendan, u skladu s kanonskim pravom podnio Svetom Ocu zahtjev za umirovljenje. No kako su iduće tri godine bile veoma burne u Hrvatskoj te važne i za stvaranje odnosa između Hrvatske i Vatikana, Papa Ivan Pavao II. očito je procijenio da je Franjo Kuharić najprikladniji na vodećem mjestu Crkve u Hrvatskoj te ga neuobičajeno dugo zadržao na mjestu zagrebačkog nadbiskupa. Nekoliko je puta potvrđeno tih godina da Vatikan sa simpatijama i naklonošću podupire hrvatsku politiku.

Nije bila tajna da su tada Zagreb i Sveta Stolica češće nego je to uobičajeno razmjenjivali povjerljive poruke i konzultirali se o političkim pitanjima. Isticalo se i to kako Sveta Stolica pripada malobrojnom krugu prijatelja Hrvatske te je Hrvatska prva od 27 zemalja u tranziciji koja je potpisala s Vatikanom cijeli paket ugovora. Vatikan je tada, prema nekim izvorima, namjerno čekao s imenovanjem novog nadbiskupa dok nisu završili parlamentarni i predsjednički izbori. Novog nadbiskupa željelo se imenovati nakon što se uspostavi nova vlast, a kako je to imenovanje iznimno važno za Vatikan, nisu željeli da neki drugi politički događaj zasjeni proglašenje novog nadbiskupa. A tada 50-godišnji Stjepan Kušar najbolje je kotirao. Kušar se rodio 1950. u Pregradi u Hrvatskom zagorju. Nakon osnovne škole bio je u Dječjem sjemeništu na Šalati i uvijek je svugdje bio najbolji đak. Studirao je filozofiju i teologiju u Zagrebu i Rimu, a doktorirao na prestižnom njemačkom sveučilištu u Freiburgu. Od 1991. do 2001. godine radio je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je predavao niz kolegija, a od 1999. postao je izvanredni profesor i pročelnik Katedre za dogmatiku, najzahtjevnije na fakultetu. Kušar je osim toga pisao knjige, uređivao stručne časopise, sudjelovao na znanstvenim konferencijama i prevodio s latinskog, njemačkog, talijanskog, francuskog i engleskog te bio na glasu kao čovjek širokog obrazovanja, otvoren prema svijetu. Isticala se i njegova spremnost na dijalog iako je postojala zamjerka na njegov račun da ima odviše naglašenu pastoralnu dimenziju, a da je premalo zaokupljen aktualnim društvenim zbivanjima.

Kušar je bio glavni protukandidat današnjem zagrebačkom nadbiskupu Josipu BozanićuTako se pisalo i govorilo o Stjepanu Kušaru prije trinaest godina, a onda je u njegovu životu slijedio obrat. Za njegov dvostruki život vjerojatno se nije znalo ni u crkvenim krugovima. Kako se danas priča, on sam nije želio nadbiskupski položaj. Možda zato što nije bio zainteresiran za politiku i društvena zbivanja, a možda i iz straha jer je godinama bio u ljubavnoj vezi s medicinskom sestrom Nadom. Ona se 1991. iz Zagreba, gdje je radila na Rebru, preselila u Ženevu u potrazi za boljim životom. U Zagrebu je bila podstanar, obitelj joj je bila u teškoj situaciji, a uz malu plaću nije ni u budućnosti očekivala promjene. Iako se i dalje viđala sa Stjepanom Kušarom, kako kaže, nije nikada od njega tražila da napusti Crkvu. Kad je Kušar odlučio napustiti Crkvu i oženiti se, bio je to za Kaptol težak udarac jer je bila riječ o uglednom profesoru Bogoslovnog fakulteta, teologu i svojedobnom protukandidatu Jospu Bozaniću. Pater Stjepan Kušar, koji je 1999. postao i kanonik, obznanio je u kolovozu 2001. da napušta svećeničko zvanje radi ženidbe, a na Kaptolu su bili šokirani njegovom odlučnošću – poznato je naime da se određeni broj svećenika upušta u ljubavne veze, pa da imaju čak i djecu, ali tek malobrojni napuštaju sigurno okrilje Crkve.

Stjepan Kušar vjenčao se s Nadom Kušar 2001. u Ženevi, prvo na općini, a koju godinu kasnije i crkveno, nakon što je dobio razrješenje od Svete Stolice. Njihov sin Igor tada je bio u trećoj godini, a potom se rodio i Viktor. Ove godine u srpnju Stjepan Kušar je kod advokata zatražio službenu separaciju. Njegova supruga Nada, kako je ispričala, s nevjericom ga je pitala što to znači. Rekao joj je da to znači da ostaju u braku, ali da on do daljnjega ne želi s njom živjeti pod istim krovom, da nije dostojna njegovih diploma i da je ona za sve kriva... Na pitanje zašto Stjepan Kušar nije htio mjesto zagrebačkog nadbiskupa, Nada Kušar je odgovorila da to sigurno nema nikakve veze s njom nego s njegovim karakterom. Kušar nije bio dovoljno ambiciozan niti spreman na konflikte bilo kakve vrste, nego je želio mirno profesorsko mjesto.

KUHARIĆEV NASLJEDNIK Nacional je 1997. pisao o Stjepanu Kušaru kao navodnom favoritu za mjesto zagrebačkog nadbiskupaNo, Nada Kušar priznaje i da zapravo ništa ne može sa sigurnošću reći jer je njen suprug vrlo zatvoren i nije nikad puno želio razgovarati o svojim motivima i odlukama. Ona čak danas smatra da Stjepan Kušar nije zbog nje napustio Crkvu. A kako je došlo do toga da se u Zagrebu saznalo za njegov ljubavni život i dijete u Ženevi, iako su vezu držali u velikoj diskreciji, Nada Kušar ispričala je danas prvi put. Budući da je Nada Kušar tada živjela u Švicarskoj kao samohrana majka, po tamošnjem zakonu nakon dvije godine starosti djeteta trebala je dobiti tutora. Kad se dijete rodilo, Kušar joj je govorio da on ne može doći u Ženevu jer tamo neće imati što raditi, a u Zagrebu je normalno predavao na fakultetu. Nada mu je rekla da bi mogao svoj životopis poslati švicarskom uredu za traženje zaposlenja, s čim se on složio i to učinio. No službenici za posredovanje pri zapošljavanju su zaključili da Kušara treba usmjeriti u crkvenu službu te je njegov dopis došao u ruke ženevskog biskupa Pierrea Farinea. Farine je nato kontaktirao Kaptol, a po svoj prilici razgovarao je izravno s Josipom Bozanićem, te mu rekao da njegov svećenik traži posao. Tada je Stjepan Kušar, kako je ispričala Nada, bio pozvan kod Bozanića i sve mu ispričao. Bilo je to nekoliko mjeseci prije vjenčanja. Nada Kušar naglašava kako je Katolička crkva bila više nego korektna u njihovu slučaju. Koliko joj je poznat sadržaj razgovora između Kušara i Bozanića, Bozanić mu je ponudio da ostane u crkvenoj službi, a da uzdržava dijete.

NAPAĆENA SUPRUGA Nada Kušar zatražila je razvod braka jer, kako kaže, više nije mogla trpjeti ponižavanjeDruga je solucija bila da napusti Crkvu, živi s obitelji i nastavi predavati na fakultetu. No Stjepan Kušar se odlučio maknuti i otišao je u Ženevu. “Došao sam, ali moje srce ostaje tamo”, bilo je sve što je rekao, kako se danas prisjeća njegova supruga. Tri godine bio je bez posla, a kad je počeo raditi, sve je opet bilo povezano s Crkvom, ponajviše sa zagrebačkim nakladnikom vjerske literature Kršćanska sadašnjost, gdje i danas surađuje. U prosincu prošle godine, primjerice, predstavljeno je u Zagrebu kapitalno djelo teološke i filozofske misli “Tria opuscula” svetoga Bonaventure, a jedan od priređivača te knjige je i dr. Stjepan Kušar. Devet godina braka s njim Nada Kušar nije sretno proživjela. Kako kaže, odmah nakon vjenčanja njen suprug se “pretvorio u kamen”. Uz njega je, kaže, naučila što znači biti ponižen. Njezina ljubav i odanost nisu mu ništa značili. Imao je, kaže, prave napadaje bijesa kad bi tukao i nju i djecu. Kad je jednom pretukao sina, iako nevoljko, morala ga je prijaviti policiji, jer je u protivnom i sama mogla odgovarati da štiti zlostavljanje vlastite djece. Prijavu je ipak poslije povukla. “Bilo je dosta – 25 godina šutim”, zaključila je Nada Kušar. Odbila je suprugov zahtjev za separacijom i zatražila razvod. Za nekoliko dana će ga oboje potpisati. To je za nju velika bol i tragedija. Rekla je: “Ja ne znam tko je bio taj čovjek. Ne znam zašto je napustio svećeničku službu. Znam samo da nije zbog mene. Žena mu nije bila potrebna. Možda će na trećem putu naći mir. Želim mu sve najbolje na tom putu. Ja i djeca ćemo već nekako. Život se nastavlja iako ostaju duboki tragovi.” Treći put, odnosno novi život bivšeg svećenika i profesora, vrhunskog teologa te nekadašnje kaptolske nade za najviše položaje u Crkvi, nije zasad poznat. Dosad se ta priča doima kao tragedija čovjeka koji nije osjetljiv i odgovoran prema obitelji, koji nije našao ni sebe, a ni Boga.