Zrinka PavlićZnam da ovime neću steći mnogo istomišljenika, ali nakon cijele prošlotjedne harange gotovo pa mi je žao Dijane Čuljak Šelebaj. Napalo ju je po novinama ko da je ubila Bambija, rasturila Beatlese i ukinula rodiljne naknade zbog rebalansa, a žena ni luk jela ni ćevap mirisala. Samo je u Devniku 3, ništa pritom ne misleći, upitala omiškog gradonačelnika smetaju li mu Bosanci i Hercegovci koji se na naše plaže spuštaju džabalebarit ko da su im ćaćine, a da pritom ni sok na slamku ne kupuju. Pa se odmah diglo i staro i mlado te je prozvalo šovinisticom i svakojakim drugim imenima, kao da ih sirotica i ovako već nema previše da bi u jednom retku stala na kreditnu karticu. Strašno nešto.

I onda se još morala ispričavati, objašnjavati i uvjeravati nas da time fakat ništa nije mislila. Časna kurirska. Kao što već rekoh, znam da se sa mnom mnogi neće složiti, ali ja joj, evo, vjerujem. Dapače, sto posto sam sigurna da prilikom postavljanja tog pitanja ništa nije mislila. Svaka sekunda njezina minulog rada govori u prilog tome, jednako kao i činjenica da već godinama bez većih zastoja pluži uzbrdo po novinarsko-uredničkoj hijerarhiji HTV-a, gdje se svako pretjerano mišljenje kažnjava jahanjem gelendera u suprotnom smjeru. Izvrsno se uklopila u tu shemu i već desetljećima uspješno drži ne samo glavu, nego i čitavu postojanu frizuru nad vodom. Uopće mi zato nije problem povjerovati da joj pri spominjanju problematičnih kupača iz Bosne i Hercegovine – ni na kraj pameti nije bilo apsolutno ništa.

Da joj je nešto nalik misli zaiskrilo pod upravo otpuštenim viklerima, vjerojatno bi shvatila koliko je ono što govori uvredljivo. Čak i ako zanemarimo ironiju da za iste ljude koje slavi kada „u velikom broju IZAĐU“ na hrvatske izbore - sada kaže da se „SPUŠTAJU“ na hrvatske plaže kao da su lavina, odron ili ofenziva Druge brđanske divizije. Kad bi mislima dopuštala da joj razbiju koncentraciju potrebnu za preglumljivanje uloge uglađene dame, možda bi shvatila da takva izjava nije dobra ni za toliko joj važan imidž. Jer osim što joj je pitanje na razini šovinističkog trasha kakav obično odzvanja nad osamnaestim gemištom u kvartovskoj birtiji, njime se predstavlja kao tip osobe kakvu je jedan komediograf iz druge susjedne države nazvao pokondirenom tikvom. A pseudoispriku u kojoj tvrdi da ne može diskriminirati BiH građane jer i sama pripada tom narodu komentirat ću time što ću si sad u Wordu kao jezik dokumenta postaviti „hrvatski (Bosna i Hercegovina)“, ubacit tufahiju u grlo, izjavit da mi je prababa iz Višegrada i proglasit se najvećim zagovornikom integriteta BiH u regiji.

Jer ako to nisu dokazi, ne znam što su! Stotinu je drugih misli koje su gospoju Čovječuljak mogle spriječiti u postavljanju spornog pitanja i prištedjeti joj tjedan dana medijske pljuvačine. Kao, primjerice, to da je naplaćivanje boravka na plaži (čitaj: mora, sunca i par kubika betona) jedna od najluzerskijih turističkih ideja još od izrezbarenih čaplji koje su se sedamdesetih prodavale od Premanture do Prevlake. Ili recimo, to da je naplaćivanje boravka na javnoj površini prilično diskutabilno jer bi se onda trebalo prodavati i karte za čekanje cure pod banom na horsu ili glađenje palca pod Grgurom s knjigom, a o piknicima uz rijeke, jezera i šume da i ne govorimo. Epilog bi bio da bi se svi posjetitelji razbježali kao iz ratne zone te se uputili nekamo drugamo na čekanje, glađenje i piknikiranje. U Tunis ili Crnu Goru, na primjer. Da su se te sve misli kojim slučajem zaletjele u čelo našoj glavnoj junakinji, možda bi iz njih iznikao i kakav zaključak, koji bi u sebi sadržavao pojmove kao što su „javni interes“ i „javna televizija“. Pa bi možda negdje iz zakutka svijesti izronila i ideja o novinaru javne televizije, koji se mora kloniti zastupanja pojedinih mišljenja, teorija i interesa te gledateljima mora prepustiti da sami iz prezentiranih informacija formiraju mišljenje. Možda bi joj se u mozgolino ušetao i kakav mali crvić, koji bi joj pak prišapnuo da se gledateljstvo ne sastoji samo od homogenog „stoji Hrvat do Hrvata“ bratstva, da nemaju svi love kao ona te da bi neke koji se usuđuju biti drugačiji i/ili siromašniji takvim pitanjima mogla uvrijediti. A uz to bi valjda došla i pomisao da si novinar javne televizije ne smije dopustiti vrijeđanje gledatelja. Ni implicitno. Ni izdaleka. Ni pod anestezijom.

Da je prije postavljanja pitanja omiškom gradonačelniku omaškom pomislila bilo što od navedenog, rezultat bi eventualno bilo neutralno: „Koje bi bile dobre, a koje loše strane naplaćivanja boravka na plažama?“. A ako je ono što je izgovorila bilo isto to, ali „nespretno formulirano“, onda je gradonačelnik Omiša bio isti Arnold Schwarzenegger, ali nespretno isfeniran. Drugim riječima – moš mislit. No milostiva Č-Š očito ne može i zbog toga mi ju je žao. Takva je kakva jest – ograničenih kapaciteta i novinarskog filinga. Kada se k tome još doda da je već dobrih dvadeset godina tapšu zbog pristojnosti i poslušnosti kakve i inače pogoduju karijeri državnih službenika, teško da će u zreloj dobi doživjeti preobraćenje. A zašto i bi? Usprkos svim novinskim zgražavanjima, nikad joj se nije niti će joj se zbog takvih pitanja dogoditi ono što bi se dogodilo novinaru CNN-a da izjavi: „Siromašni Meksikanci na plaže Santa Monice dolaze s dekicama i košaricama za piknik, zauzimaju mjesto na pijesku, ništa ne troše i ne plaćaju upad“. Javnost i kolege na njega bi se tako obrušili da bi karijeru završio kao spiker na radiju Crap Creek, Neverlands, doživotno ispunjavajući glazbene želje i pozdrave bezubih rednecka. Razvlačenje Dijane po novinama jenjat će pak bez ikakvih posljedica za dan ili dva, gledatelji će izjavu zaboraviti nakon prvog „Red Carpeta“, HTV-ovske glavešine interno će joj držati štangu i na kraju će se osjećati kao hrabra novinarska ratnica koju komesari političke korektnosti pljuju samo zato što nema dlake na jeziku. I eto ti krasne iluzije o vlastitim kvalitetama. Što mislite, tko joj je omogućuje?