Zoran FerićMeđu uobičajenim lošim vijestima, od propaloga rebalansa proračuna do crnog fonda HDZ-a, probila se i jedna dobra: Mia Oremović će konačno biti pokopana. To znači da urna s njenim pepelom neće čekati godinama u nekom mirogojskom deponiju dok dvije gospođe, koje se smatraju nadležnima za njen pokop, vode maratonsku sudsku sapunicu. Po ugovoru o doživotnom uzdržavanju i njezinoj izričitoj želji kada je još bila pri snazi i pri zdravoj pameti, trebala je biti pokopana u grobnici Hrvatskog društva dramskih umjetnika. S druge strane, Ankica Jaki, osoba koja se u životu velike glumice pojavila tek kad je ova završila u Vrapču i ubrzo postala njena skrbnica, željela je urnu pokopati u svoju obiteljsku grobnicu u Križevcima.

E pa sad, zašto netko inzistira da Mia Oremović počiva u njegovoj obiteljskoj grobnici? Dva su moguća razloga i jedan mi se čini gori od drugoga: čisto materijalno koristoljublje ili snobizam. Za prvi od spomenutih razloga postoje jasne indicije jer je Ankica Jaki, nakon što je postala skrbnicom Mije Oremović, pokušavala osporiti ugovor o doživotnom uzdržavanju što ga je glumica potpisala s kćeri svoje prijateljice, Stelom Maček.

Iza toga, dakako, stoji jasan materijalni interes i aspiracije na stan u centru Zagreba. Drugi je razlog fluidniji i moguća su razna tumačenja. Lijepo je, recimo, za Dan mrtvih obući bundu od nerca, kupiti aranžman s anturionima i bijelim orhidejama, tek toliko da rođaci puknu od zavisti, i povesti prijatelje u razgledanje obiteljske grobnice gdje se na mramornoj ploči uz imena bližnjih zlati i ime velike hrvatske glumice. To je kao da se tvoji mrtvi, a onda i ti sam, griješ na svjetlima pozornice, kao da je veliki svijet kazališta i filma nekako ušao u tvoj mali svijet, da je slava s celuloidne vrpce ušetala u tvoju anonimnost. Makar i postumno. Iz ove groteskne priče u Gloriji može se zaključiti da je sama Mia Oremović izrazila dvije potpuno različite ideje o tome gdje želi biti pokopana.

To , dakako, uopće nije čudno u danim okolnostima i samo nam govori o tragičnoj prirodi starosti. No, prvu je želju, da želi počivati u grobnici Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, izrazila pismeno i uz svjedoke prije 8 godina, dok je drugu želju izrekla usmeno i pod krajnje sumnjivim okolnostima. Starost, naime, kao što ima pravo na dostojanstvo, ima pravo da joj toleriramo izvjesnu kapricioznost izazvanu bliskim odlaskom ili mentalnom pomutnjom. No što činiti s onima koji zloupotrebljavaju te žalosne plodove starosti? Što činiti s onima koji na ovaj način, javnim skandalima, a u svrhu osobnoga probitka, kradu dostojanstvo mrtvima? Mia Oremović je poznata osoba, i u svojim devedesetima bila je u žarištu javnosti, za nju su se interesirali i kolege i mediji, pa joj je, usprkos tome, dostojanstvo u smrti snažno narušeno.

A što je s brojnim starim ljudima za koje se javnost ne interesira? Tko im štiti dostojanstvo u smrti kad se lešinari dograbe oko njihovih oronulih stanova, slika ili zlatnine? U Hrvatskoj institucionalno štitimo djecu, žene, invalide, stare i nemoćne, invalide rata i sve one s posebnim potrebama. Ne, doduše, dovoljno efikasno, što smo vidjeli po tragediji iz Gline, ali postoji barem namjera i deklarativna volja. Postoje i institucije i plaćeni ljudi u tim institucijama. A tko štiti mrtve? Natpisi na grobljanskim ulazima da se ne smije na grobovima pjevati i kartati. I da po njima ne smiju pišati psi. Valjalo bi nam osnovati pravobranitelja i za mrtve. I oni su, kako vidimo iz primjera Mie Oremović, u ovoj zemlji dovoljno nemoćni. A ti kojima se nedvojbeno dokaže da su narušili dostojanstvo mrtvih treba suditi kao i svakog nasilnika. Stari ljudi koji se smatraju mirogojskim kandidatima u jednom trenutku postaju opsjednuti grobovima i pokopom. I to je sasvim normalno. To je, naime, zadnji posao koji misle da trebaju obaviti.

Prije nekoliko godina jedna vrlo dobronamjerna gospođa ispričala mi je priču o dvoje staraca koji su čekali smrt. Stari gospodin imao je nekakav kožni rak s dosta dobrim prognozama, a gospođa neku tešku autoimunu bolest. Bili su rođaci, bratić i sestrična koji su željeli biti pokopani u obiteljskom grobu. Problem je bio u tome što je u grobu bilo još samo jedno ukopno mjesto za lijes, a poslije toga samo za urne. Nitko od to dvoje staraca nije želio biti spaljen. Oboje su se razboljeli nekako u isto vrijeme i dok su bolovali, natjecali su se tko će prije umrijeti. Raspitivali su se za zdravlje onog drugog s jednom, za ljudska bića prilično nelogičnom željom: da onom drugom bude bolje. Toliko su s ovoga svijeta željeli otići u jednom komadu da se njihova želja pretvorila u neku vrstu nenamjerne dobrote. Iracionalnost starih ljudi pred ukopnim svečanostima dovodi ponekad i do ovakvih apsurda.

No, to ne znači da mi ostali, koji se još ne najtečemo sa svojim rođacima tko će prvi umrijeti, moramo takve stvari prihvaćati kao nekakvu tobožnju posljednju volju. Sasvim je normalno i logično da Mia Oremović počiva u grobnici Društva dramskih umjetnika i da joj barem jednom godišnje, za Dan mrtvih, možemo upaliti svjećicu, kao što činimo Krleži, Ujeviću, Eni Begović ili Draženu Petroviću. Mirogojski itinerer dobit će još jednu točku gdje čovjek s lica i iz stava drugih, koji su također došli zapaliti svjećicu, može osjetiti istinsku veličinu pokojnika. Dobro je i normalno da grobovi velikana pripadaju svima kao i njihovo djelo. A što se sapunice tiče, trajanje među ljudima često se pretvara baš u tu pjenušavu smjesu sapuna i vode, a naš život je kao mjehurić: poleti, uzdigne se i začas ga nema. Lijepo je upamtiti samo taj let.