Srećko JurdanaNakon razdoblja otezanja, u Saboru su napokon odlučili da se osuđenome zastupniku Glavašu ukine državna plaća, čime će se, među ostalim, postići određena ušteda u proračunu. Kako stvari stoje, bit će to i jedina koju je Vlada sposobna ostvariti. I novi rebalans ili prekroj predviđa - po standardnome modelu - uglavnom novo zaduživanje radi pokrivanja enormnih izdataka, uštedama i zaradama bavi se u skromnijoj mjeri. Takav proračun ekspanzije trošenja nezarađenog suočio je premijerku s brojnim napadima u zemlji i šire.

Poručili su iz Svjetske banke, na primjer, da Hrvatska spomenutim rebalansom “nije iskoristila priliku” - moćne li prilike, doista - i velikodušno izrazili nadu da će tu priliku iskoristiti pri donošenju proračuna za 2011. godinu. Situacija je trenutačno teška, no bila bi nepodnošljiva da nema vizionarskih sofizama iz Svjetske banke koji građanima krijepe rezignirane duše. S rebalansom je gospođa Kosor kod mnogih domaćih i stranih promatrača izgubila zadnje zrno svoje ekonomske uvjerljivosti, no uspjela je taj gubitak više nego solidno kompenzirati ulaskom Đure Popijača u HDZ.

Uz izostanak mnogih drugih vrijednosti, najveću vrijednost HDZ-a čine njegovi ljudi (preselimo li na trenutak taj proslavljeni SDP-ov slogan na konkurentsko područje). Uglavnom, ministar ekonomije koji formalno-politički nije bio nigdje, naglo je postao Parteigenosse, što se iz rakursa preživljavanja svakako može shvatiti kao značajan napredak u karijeri. Ako čovjek već nije u stanju preporoditi državnu privredu, u stanju je preporoditi samoga sebe spoznajom da se u politici mora slijediti put svjetla. U poduzetničkome društvu prokomentirali su Popijačev potez reduciranim zaključkom:

“Odlučio je baviti se politikom, što je i prirodno kad netko dođe na visoku funkciju”, prešućujući da čovjek na ekonomskom planu nije napravio ništa, i da je pragmatično nadgrađivanje ekonomije politikom logična posljedica njegove potvrđene stručne ograničenosti. Za doktrinarnoga komunista koji je prešao u HDZ nekad se govorilo da je jurlinizirao (po legendarnome prebjegu Bernardu Jurlini); za dužnosnika iz stranačkoga vakuuma koji je odlučio duhovno uskrsnuti u HDZ-u moći će se od danas govoriti da je popijačizirao - možda i popijačio - što se može shvatiti kao terminološki doprinos gospodina Popijača hrvatskoj kulturno-političkoj povijesti. Ozbiljnije kritički ulazeći u problematiku popijačizma na društvenoj sceni, poduzetnik Branko Roglić ustvrdio je kako je “Popijač trebao učvrstiti poziciju Vlade u društvu, a ne sebe u Vladi”, što je - dakako - točno, pod uvjetom da Vlada i Popijač raspolažu nekakvim kombinatoričkim ili karakternim predispozicijama za učvršćivanje svoje i međusobne društvene pozicije. Nema kod njih, međutim, velikoga impulsa i nadahnuća; sve se svodi na njegovanje birokratizma, prelijevanje iz šupljeg u prazno, i borbu da se nekako apsolvira mukotrpno danas kako bi se još teže sutra dočekalo u klimavom polustojećem stavu.

Uz nedostatak vizije i reformističke volje, HDZ-u ne preostaje drugo nego da jalovo zbija redove sa sebi sličnima. Realistički promatrano, gospođi Kosor moglo je biti potpuno svejedno djeluje li lik poput gospodina Popijača u HDZ-u ili izvan njega. Na obje strane jednako je beskoristan. Od njegova dolaska HDZ će profitirati koliko i hrvatska država s njegovim postavljanjem za ministra. Premijerka se, međutim, povodi za pećinskim odjekom tuđmanizma koji joj govori da svatko tko zauzima nekakav položaj u državnoj hijerarhiji mora biti i u HDZ-u, jer time se jača stranački “monolit” prema neprijateljima. Hoće li njoj i ministru Popijaču od toga biti “lakše” u njihovu kreativnome radu, kao što pretpostavlja Ljubo Jurčić? Ako je pitanje za kviz, odgovor bi glasio: da, ali nije bitno.

Popijač se pokazao kao ministar s figom u džepu. Postupio bi konzekventno da je podnio ostavku u trenutku kad je shvatio da Vlada odustaje od značajnijih gospodarskih i financijskih reformi, i donosi rebalans koji većina promatrača smatra tragikomičnim. Zaključio je - dosljedno svome bljedunjavome profilu - da je za njega komfornije organsko produbljivanje “kohabitacije” s vlašću, pa makar ono potvrdilo njegovu funkcionalnu ispraznost. Poslodavci čijem je krugu formalno pripadao - iako je u njihovoj udruzi bio samo zaposlenik, tj. direktor - danas ga otpisuju kao nedosljednog oportunista, jer je nakon dolaska na funkciju uspio ispuniti samo minimalan broj njihovih ekonomističkih zahtjeva, da bi svoju cjelokupnu inertnost na kraju začinio sudioništvom u aktualnom rebalansu koji, po njihovoj procjeni, u državi Hrvatskoj dodatno osnažuje antipoduzetničku klimu.

To se nije očekivalo od ministra ekonomije koji je na položaj stigao kao štićenik biznis- menskog lobija, nakon duljeg razdoblja usiljenoga prodavanja pameti naciji putem televizije. Za Jadranku Kosor i sve njezine stare i nove partijske drugove nema na vlasti velike sreće dok ne riješe svoj temeljni konflikt: iz proračunskih izdataka eliminirati parazite, ili pronaći nova sredstva za njihovo uzdržavanje. Taj problem je na ovim prostorima kroničan. I Josip Broz - može i “drug Tito” - mučio se u svoje vrijeme s ogromnim brojem umirovljenika u aktivnoj životnoj dobi i galerijom beskorisnih likova u javnoj upravi, no živio je u vremenu opće blokovske konfrontacije kad je na temelju političkoga ekvilibriranja mogao unedogled dobivati povoljne kredite bez jasnoga roka otplate.

Gospođa Kosor sa svojom državom nema tako povoljnu geostratešku situaciju, a i svijet kao takav zatekao se bez para. Što, dakle, poduzeti? Poruči li premijerka lažnim braniteljima i besposlenim birokratima da se okrenu nekakvom novom poslu, jer država ne može više plaćati njihovu dokonost, okrenut će protiv sebe desetke, pa i stotine tisuća ljudi adiktivnih na parazitizam, koji u životu ne žele tražiti profesiju. Za pokretanje investicijskoga ciklusa u proizvodnju koja će državi donositi nove prihode, dovoljne da nahrane i radnike i nametnike, uz stratege kojima se okružila nema ni snage ni sposobnosti. Ne preostaje joj, dakle, drugo nego da se za pomoć još jednom obrati susretljivim lihvarima, i Đuru Popijača usput primi u partiju, dokazujući da su i u teškim vremenima ostvarivi visoki ideološki trijumfi.