VILIM RIBIĆ predstavlja se kao zaštitnik radnika, a ustvari zarađuje kao krupni kapitalist i to na štetu državeČelnik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić oštro je kritizirao prošlotjedno priopćenje Svjetske banke ustvrdivši kako ta institucija sugerira raspodjelu tereta krize na štetu rada, umirovljenika i običnih ljudi, a u korist kapitala. Radi se o licemjernom istupu s obzirom da se upravo Ribića i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja koji je godinama vodio može smatrati jednim od većih profitera u recesiji koja je zahvatila Hrvatsku.

Naime, još prije nekoliko tjedana otkriveno je kako taj sindikat već godinama novac prikupljen od članarina svog članstva ulaže u hrvatske državne obveznice. Na taj način sindikat je u nekoliko godina udvostručio uloženi novac, a zarada bi uskoro trebala biti uložena u gradnju novog sindikalnog doma na atraktivnoj lokaciji u zagrebačkoj četvrti Trešnjevka. Iako je takva poslovna praksa posve zakonita, pa čak i poželjna u smislu stvaranja što većeg stupnja neovisnosti sindikalnog pokreta o financiranju od strane države, posve je nemoralno da Ribić iz takve pozicije kritizira one koji, poput Svjetske banke, upozore na neodrživo visoku razinu javne potrošnje. Naime, ulaganjem u hrvatske državne obveznice Ribić je sindikat doveo u poziciju ekstraprofitera.

Legitimno je da se određeni sindikat svim zakonskim sredstvima bori za što bolje plaće i uvjete rada svojih članova, no krajnje je moralno upitno da potom ostvaruje i značajan profit ubirući kamate od obveznica koje je država morala izdati da bi te plaće isplatila. Utoliko je jasno da iz poslovne perspektive svakom ulagaču u domaće obveznice, pa tako i Ribićevom sindikatu, pogoduje da država konstantno povećava svoju potrošnju, značajno iznad svojih prihoda, jer će na kraju to rezultirati većom kamatom na obveznicama koje će prodavati. Pojednostavljeno, što je Hrvatska u lošijem ekonomskom stanju, morat će se zaduživati više, što se više zadužuje plaćat će više kamate, pa će Ribić i njegov sindikat zaraditi više. U takvom odnosu jasno je kako Ribićev sindikat predstavlja vlasnika kapitala, koji zarađuje na štetu hrvatskog državnog proračuna, odnosno onih koji ga koriste, a to su svi građani Hrvatske. Nejasno je stoga kako se on može predstavljati kao zaštitnik prava radnika i umirovljenika, te tobožnji kritičar neoliberalnog modela ekonomije dok s druge strane koristi političku i društvenu snagu sindikata koji vodi kako bi u konačnici ostvario profit na tržištu kapitala, možda i najvažnijem simbolu moderne neoliberalne ekonomske politike