Srećko JurdanaIzjavila je zadnjih dana Vesna Pusić da “HDZ ne zna mnogo, ali zna pobjeđivati na izborima”, detektirajući time demagogiju kao presudan forte vladajuće stranke. Izjava pogađa u bit fenomena; HDZ nema nikakve preporodne recepte za hrvatsku situaciju, ali sposoban je u toj situaciji - kakva već bila - ekvilibrirati na načine koji bi mu u konačnici mogli donijeti i novi mandat. Nacija se u aktualnom trenutku iznova intenzivno suočava s navedenom hadezeovskom vještinom ekvilibriranja i prilagodbe okolnostima na račun proklamiranih kriterija djelovanja. Vodeći primjer te neprincipijelne adaptabilnosti svakako su evazivni trikovi i manipulacije oko referenduma o Zakonu o radu, ali u ponudi ima i drugih stvari.

KARAMARKOVI TALAMBASI

Tomislav Karamarko, ministar policije, osobno je na televiziji komentirao službenu objavu da je Ivi Sanaderu - neposredno nakon njegova boravka na konferenciji u Austriji - ukinuta zaštitna pratnja. Time se, kako je ministar istaknuo, smanjuju proračunski izdaci - stalna zaštita iznimno je skupa - a sigurnost ne trpi, jer stručne procjene otkrivaju da gospodinu Sanaderu zaštita nije ni potrebna. Spomenute procjene vjerojatno su relevantne i kompetentne, ali osobna sigurnost ex-premijera koji se nalazi u žarištu javne pažnje zbog indicija o sudjelovanju u koruptivnim aktivnostima, osjetljivo je pitanje. Na temelju kakvih se to, uostalom, procjena može kategorički tvrditi da se nitko ne će namečiti na jednog bivšeg premijera? Činjenica da se na sva zvona oglašava ukidanje zaštite Sanaderu, ili u tom kontekstu bilo kome drugome, evidentno je bezobzirna. Ta zaštita se mogla ukinuti i bez policijske reklame. Gospodinu Karamarku postavljeno je usput pitanje zašto uopće govori o tim stvarima, s obzirom na to da ukidanje nečije zaštite apsolutno nije tema za masovnu razonodu. Hipotetičkim skrivenim negativcima, koji bi slučajno mogli imati nekakve zle namjere prema integritetu gospodina Sanadera, policija izravno šalje informaciju da im je put danas slobodniji nego što je bio. Karamarko je objasnio da o tome javno govori zato što ga novinari stalno propitkuju koliko ta zaštita košta, pa neka sad znaju da nje više nema. Objašnjenje je trivijalno. Jasno je da ukidanje zaštite Sanaderu HDZ i Vlada eksploatiraju, putem ministra, kao rafinirano sredstvo za osvajanje političkih simpatija u narodu. Sanader je out, nema afere u kojoj se ne spominje njegovo ime, prati ga aura oca svekolike hrvatske korupcije, oko njega se razvila politička omraza, i kad se takvom liku ukida državna zaštita, glavni autor odluke o ukidanju - Vlada - od nacije očekuje aplauz, koji može stići samo ako je odluka općepoznata, a ne skrivena kakva bi po logici stvari trebala da bude. Da bi zadovoljio te propagandne interese HDZ-a i Vlade, ministar policije slučaj je udario na talambase i time hladno zanemario sigurnosno-policijska pravila koja bi se svakako morala primjenjivati i na gospodina Sanadera, kakav god on bio.

RAZNOLIKI PRINCIPI DRŽAVNE EFIKASNOSTI

Postupno se zahuktava suptilna i manje suptilna borba za biračka srca, i ona se vodi na raznolikim područjima. HDZ-ovo, odnosno Vladino poigravanje s kriterijima na pitanju spomenutog referenduma preraslo je u istinsku farsu, začinjenu obiljem jeftinih dosjetki. Vlada je udarne snage u policijskom i upravnom aparatu angažirala na minucioznome uredskome prebiranju po listama potpisnika za referendum, u vjeri da će iskopati pogreške koje ruše legitimitet sindikalne akcije. Da država toliku fizičku i duhovnu energiju ulaže na nekim drugim esencijalnim područjima, narodnoj sreći ne bi bilo kraja. U pokušaju da vjerodostojno obrazloži takvo nemilosrdno razbacivanje energije i sredstava na rješavanje trivijalnih zadataka, premijerka Kosor izjavila je kako se “zakona treba držati kao pijan plota”, misleći pod tim da na rečenim popisima - zbog interesa “pravne države” - treba provjeriti svaku mrlju od tinte koju je neprijatelj namjeravao ilegalno prokrijumčariti u kompjuter. Premijerka je ovdje nadahnuto ušla u posthumnu polemiku s Josipom Brozom, koji je znao govoriti kako se “zakona ne treba držati k’o pijan plota”, kad je riječ o obračunu države i partije s narodnim neprijateljima. Kako vidimo, principi državne efikasnosti razlikuju se od razdoblja do razdoblja. Ako je u jednoj historijskoj fazi preporučljivo da se zakona ne treba hvatati “kao pijan plota”, u drugoj se već taj pristup mijenja, i prelazi čak u paroksizam doživljaja, kad će u ime zakona cijela državna uprava pronaći vremena za višemjesečno rovanje po osobnim podacima revolucionarnih veseljaka koji su se dobrovoljno uvrstili na sindikalne referendumske liste.

ŠEKSOVA TERAPIJA ŠOKA

Ministar Karamarko ni ovdje nije ostao po strani. Angažirao je policiju na kontroli popisa - policija i uprava rame uz rame - i potom nazvao apsurdnima optužbe da po nalogu premijerke na sve načine pokušava spriječiti referendum. Razne svoje poteze gospodin Karamarko može braniti raznim objašnjenjima, ali teško može spriječiti razvoj čvrstoga dojma kod publike da je njegova izvanstranačka pozicija samo prividna, i da on u stvarnosti djeluje kao jaka institucionalna poluga HDZ-a. Vidjelo se to, uostalom, i na proslavi Oluje, kad je zajedno s cijelim hadezeovskim ansamblom zdušno pjevao ode Tuđmanu. Bez obzira na ministrov ideološki položaj, policija je na pitanju referenduma postala sudionik u državnoj manipulaciji, agilno ordinirajući oko popisa i potpisa koji su za naručioca njezine intervencije na kraju postali irelevantni. Vlada je ultrapragmatički zaključila da je u postojećim društveno-političkim uvjetima najbolje odustati od nametanja zakona o radu, i tvrdi da je nakon toga i referendum na zadanu temu izlišan. Može ovako, a može i onako. S tim se, međutim, ne slažu sindikati i oporba koji žele iskoristiti političku energiju stotina tisuća prikupljenih potpisa, i HDZ-ov režim na bilo kakvom referendumu egzaktno suočiti s građanskim animozitetom. U HDZ-u navodno postoje dvije struje koje se sudaraju na pitanju kako parirati toj situaciji. Vladimir Šeks - na čelu saborskog Odbora za ustav proglasio je sedamsto sedamdeset tisuća potpisa valjanima – zagovara prihvaćanje volje naroda i brzo raspisivanje izbora na početku regularne godine, a možda i prije, što se u kuloarima dramski naziva “Šeksovom terapijom šoka”. Jadranka Kosor sklonija je taktici otezanja i zavlačenja izbora do zadnje faze regularnoga termina, vjerujući da će se generalni položaj HDZ-a u narodu popravljati s protokom vremena. Ne bi bilo čudno da se to i dogodi. Vesna Pusić usvojila je lekciju da HDZ nekakvom magijom može pobijediti i kad se čini da je beznadno ranjiv. Bilo bi racionalno da tu lekciju usvoje i drugi iz njezinoga interesnoga kruga.