"Mi smo svi tartufizirani", užasnuto je u jednom trenutku uzviknula Dijana Vidušin u prvoj ovogodišnjoj zagrebačkoj kazališnoj premijeri, Molierevom "Tartuffeu" u Gavelli. Ukratko da posjetim na radnju: Tartuffe glumi pobožnu dušicu i uvaljuje se u bogatašku kuću gdje jede, pije i spava badava, a zauzvrat ih maltretira zbog svake sitnice jer u svemu vidi grijeh. Taj skromni sluga Neba ipak je sam vrag: napastuje gazdaricu, razvrgne zaruke kćeri da se njome oženi, zavadi oca i sina, a na kraju im otme sve imanje i gazdu strpa u zatvor.

Obitelj je pred njim nemoćna: otac zaluđen, sin bjesni, kći se želi ubiti, a čak i šogor Cléante, koji sve jasno vidi, ne može ništa. Ta razorna moć licemjerstva bila je šokantna u doba praizvedbe - pa je "Tartuffe" bio ubrzo zabranjen - a neugodno ju je i danas gledati. "Tartuffe" naravno napada licemjerje pobožnjaka i neka: velika je razlika između moralista, koji drugima sole pamet, i moralnih koji ponajprije sami čine ono što drugima savjetuju. No tartufizacija je zahvatila i kritičare Crkve, recimo Darka Hudelista, koji u tragikomičnom tekstu u Globusu poziva Bozanića da ode u pustinjake, ali sam nema takvih ideja. Narod bi rekao da je lako s tuđim k. po gloginju klatiti.

Svakako otiđite pogledati "Tartuffea" kako svima sve brani u ime višeg cilja, a sam cijeni samo ono što se može staviti u se, na se i poda se. I dok ga gledate, zamislite da nije riječ o pobožnjaku, nego o državotvornom domoljubu, vođi oporbe, vladinom kritičaru iz neke nevladine organizacije, sindikalnom čelniku, šefu Svjetske banke ili predsjedniku Amerike - i sve će biti isto. Mi u očima Tartuffea ne smijemo ništa, a on smije sve, samo zato što je stavio masku na lice svoje pohlepe.

Isus je uvijek najviše grmio protiv licemjera, samo što bi grčku riječ koja stoji na tom mjestu bilo točnije prevesti s "glumac". Glumiti pred ljudima je duboko nekršćanski. Nažalost, svi smo posve tartufizirani.