Glavni motiv Halilhodžićeva angažmana u Dinamo je plasman u Ligu prvaka a jedan od njegovih posljednjih trenerskih uspjeha je kad je Obalu Bjelokosti odveo na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi“Nikada, ama baš nikada neću kazati jednu riječ protiv nogometa jer nogomet mi je pružio sve što imam u životu. Nogomet je moja svetinja i zahvaljujući toj igri ja i moja obitelj danas smo bogati i više se nikada nećemo morati brinuti za egzistenciju. Zato sam mogao prihvatiti ponudu da dođem u grad Zagreb, iako su mi drugdje nudili nekoliko puta više novca, ali ovamo sam došao zato što vjerujem da mogu postići sportski uspjeh i etablirati Dinamo u društvu vodećih europskih klubova”, opuštenim glasom rekao je Vahid Halilhodžić dok smo u srijedu poslijepodne razgovarali u posve praznim klupskim prostorijama NK Dinamo.

Iako u novinarskim krugovima slovi kao neugodan i pomalo naprasit sugovornik, tijekom razgovora za Nacional ostavio je posve suprotan dojam. Djelovao je smireno i očito je zadovoljan dosadašnjim boravkom u Dinamu. Uostalom prethodne večeri gledao je utakmicu između Hrvatske i Grčke i barem u počasnoj loži primio brojne čestitke za plasman Dinama u Europsku ligu. Tako je spasio ovu Dinamovu sezonu i koliko-toliko sačuvao braću Zdravka i Zorana Mamića od kritike navijača i medija, ali glavni motiv Halilhodžićeva angažmana je plasman u Ligu prvaka u sezoni 2011.-2012. Naravno pod uvjetom da Zdravko Mamić u međuvremenu ne odluči pronaći novog trenera. Vahid Halilhodžić rodio se 1952. u Jablanici, gdje je počeo trenirati nogomet, a s 18 godina postao je centarfor mostarskog Veleža. Kasnije je igrao za Nantes i Paris Saint-Germaine i tijekom šest sezona u dva navrata bio je najbolji strijelac francuske lige. Nakon završetka igračke karijere 1987. vratio se u Mostar i gotovo potpuno povukao iz javnosti. Onda je došlo do hrvatsko-muslimanskog sukoba i pripadnici HVO-a uništili su Halilhodžićevu kuću, a on je sa suprugom i dvoje djece emigrirao u Francusku. Kako bi prehranio obitelj, postao je trener i u proteklih 15-ak godina ostvario nekoliko vrlo zapaženih rezultata.

S marokanskim klubom Raja Casablanca bio je klupski prvak Afrike, zatim je trenirao Lille, koji je preuzeo kada se klub nalazio na 18. mjestu druge francuske lige, a u nekoliko godina doveo ga u Ligu prvaka, najelitnije klupsko natjecanje na svijetu. Potom je s Paris Saint-Germaineom osvojio francuski kup, a prošle godine kao izbornik odveo je Obalu Bjelokosti na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. No sukobio se s tamošnjim političarima i dobio je otkaz. Dinamo je klub u kojem Halilhodžić pokušava vratiti trenerski ugled na međunarodnoj razini. Već kroz nekoliko mjeseci će se vidjeti ima li za to izgleda, ali za sada je taj 57-godišnji trener prepun samopouzdanja. ponude iz europe

NACIONAL: Zašto ste došli u Dinamo kada ste imali ponude Auxerrea, Nantesa i još nekoliko klubova iz vodećih europskih liga?
- Da mi je netko prije mjesec dana rekao da ću biti trener Dinama, rekao bih da je lud. Bilo je u prošlosti ponuda od ovdašnjih klubova, kao i da preuzmem selekciju Bosne i Hercegovine, međutim, nikada se nisam zamišljao kao trenera na ovim prostorima. Nedavno me je Mirko Gjurašin podsjetio na situaciju kada sam prije više od trideset godina u Zagrebu služio vojni rok u JNA i kako sam mu tada rekao da ću možda jednom doći u Dinamo. Ovo je avantura, iako sam u posljednje vrijeme imao 15-ak ozbiljnih ponuda klubova i nekih reprezentacija, i manje-više sve su financijski bile izrazito atraktivne. Ipak sam iz ovih krajeva i Dinamo je sportski izazov, posebno zato što želim ponovo nastupati u Ligi prvaka. To je najljepše nogometno natjecanje na svijetu i jako sam nostalgičan kad se sjetim vremena kada sam vodio Lille i PSG u Ligi prvaka. Dinamo već godinama ne uspijeva ući u to natjecanje i glavni motiv mojeg dolaska u Zagreb jest da pokušamo preskočiti i tu stepenicu.

NACIONAL: Koliko su klubovi kao što je Dinamo kompetitivni u konkurenciji s desetak puta skupljim ekipama iz Zapadne Europe?
- Sadašnja organizacija Lige prvaka pruža šansu manjim klubovima. Da je Dinamo nedavno pobijedio Sherrifa iz Moldavije, igrao bi s Baselom, a to je momčad koju se može pobijediti. Prema tome, treba se dobro pripremiti za iduću sezonu i pokušati se plasirati u Ligu prvaka. Sjećam se da sam nešto slično napravio s Lilleom protiv Parme, koja je u to vrijeme bila jedan od najjačih europskih klubova. U kolektivnim sportovima sve je moguće, ali trebate se dobro pripremiti. Za svaku pohvalu je to što čak i u krizi Dinamo postiže odlične ekonomske rezultate, što znači da je kvalitetno organiziran. A sada trebamo pokušati postići još više i na sportskom planu.

NACIONAL: Iza reorganizacije Lige prvaka stoji vaš poznanik, predsjednik Uefe Michel Platini?
- Nas dvojica se dobro poznajemo. Platini je postao predsjednik Uefe zahvaljujući glasovima manjih država, tako da je imao obavezu proširiti Ligu prvaka. To je dobrodošlo za klubove poput Dinama kojima se otvara prilika sudjelovanja u natjecanju koje vam diže reputaciju, ali i donosi jako puno novca.

Povezanost s Francuskom

NACIONAL: Još samo trebate biti ispred Hajduka, koji je u ovoj sezoni ozbiljan kandidat za naslov prvaka Hrvatske, a time i kvalifikacije za Ligu prvaka.
- I Dinamo i Hajduk su veliki klubovi, i ne vidim zašto ne bi mogli ući u Ligu prvaka. Trenutačno je Hajduk u euforiji i posebno na Poljudu su sposobni pobijediti mnoge europske klubove. Ove godine slave 100-godišnjicu kluba i logično da im je najveći cilj napokon postati prvaci. Dinamo je glavna prepreka u ostvarenju tog cilja i znam kako će napraviti sve da nas pobijede, a na nama je da im to ne dopustimo i ostanemo najbolji hrvatski klub.

NACIONAL: Bili ste prvak Afrike, vodili snažne francuske klubove i selekciju Obale Bjelokosti u kojoj igraju vrhunski svjetski igrači. Nakon svega, kako izgleda doći u hrvatsku ligu u kojoj na utakmice dolazi dvije-tri tisuće gledatelja?
S VELEŽOM JE Vahid Halilhodžić 1981. godinen osvojio Kup maršala Tita u Beogradu, a nakon toga je otišao u francuski Nantes, u kojemu je igrao do 1986. godine- Nedavno smo se na tu temu šalili dok smo išli na utakmicu u Koprivnicu. Međutim znam zbog čega sam došao u Dinamo, koji je nogometna institucija, i zato ovaj potez ne doživljavam kao degradaciju u karijeri. U Zagreb sam došao s puno ponosa i sportskog izazova. Uostalom već sam rekao da sam Hercegovac, a to znači iz ovih krajeva, i želim da me ovdašnja javnost doživljava pozitivno i kao sportaša. Kao čovjeku moraju mi goditi brojni izrazi dobrodošlice koje dobivam od navijača, novinara, sportaša pa čak i političara. Na neki način moja je obaveza da ne razočaram sve te ljude.

NACIONAL: Kakve su reakcije u Mostaru, posebno na bošnjačkoj strani?
- Mostar je podijeljeni grad tako da vjerojatno ima i pozitivnih i negativnih komentara. U Sarajevu je nastala ludnica kada su saznali da sam potpisao za Dinamo, i tamošnji novinari me stalno zovu i traže izjave. Moj potez se ne mora sviđati svima, ali znam tko sam i što sam i svakome mogu pogledati u oči. U životu sam se uvijek trudio biti pošten, pa ako nekome nisam pomogao, nisam niti odmogao. U najtežim ratnim danima spašavao sam mnoge živote i to je nešto na što sam jako ponosan. Nemam se što opravdavati jer sam došao u Dinamo i tu zarađujem, isto kao što mi ne mogu zabraniti da se s osmijehom sjećam i svojih Veleža, PSG-a i Lillea. Sve su to moji klubovi i po njima nikada neću pljuvati.

NACIONAL: Po čemu se način života u Francuskoj razlikuje od života u ovim krajevima?
- Znate u čemu osjećam najdrastičniju razliku? U psovkama, jer "merde", sranje, najgore je što će opsovati Francuzi, i kada dođem u Hrvatsku i Bosnu, ove naše grube psovke mi paraju uši. U dvadeset godina života u Francuskoj sasvim sam se odvikao od toga, i to naše psovanje me nevjerojatno iritira, a svi znamo da se na utakmicama psuje.

NACIONAL: Znači vi ste Francusku prihvatili kao novu domovinu?
- U Francuskoj ću sigurno živjeti do kraja života, premda često posjećujem rodbinu u Mostaru i Jablanici. Ali praktički sam Francuz, iako kažem kako sam ponosan na to odakle odlazim, no sudbina je odlučila da odem u Francusku i ta država mi je pružila utočište. Ondje sam dobio priliku početi iznova, u njoj sam se opet obogatio i od države dobio veliko priznanje Legiju časti. Ta mi je država dala mnogo i u njoj se osjećam kao u vlastitoj kući. Izgradili smo kuću u Lilleu, a imamo jednu i u Parizu. Djeca su nam u Parizu, ali nekako sam najviše vezan za Lille, u kojem imam puno prijatelja.

Reputacija tiranina

NACIONAL: Znate li da se o vama priča kao o izrazito strogom treneru?
- Ako želite uspjeti, trebate se oznojiti. Imam karakter i osobnost i nikome se ne libim reći što mislim. Trenirao sam neke od najboljih igrača na svijetu, i nikada s njima nisam imao problema. Čovjeka gledam u lice i kažem što mislim i ta direktnost je temelj mojeg rada s igračima. Reputacija tiranina mi je nanijela mnogo zla, tako da sam zbog takvog imidža ostao bez angažmana u nekim klubovima u Francuskoj. Ni predsjednici klubova ne vole trenere s jakom osobnosti, a moj lik je nastupio i u jednoj satiričnoj lutkarskoj emisiji na francuskoj televiziji. I tamo sam prikazivan kao tiranin i opasan lik.

NACIONAL: Na koji način današnji treneri uopće mogu kontrolirati vrhunske igrače koji su silno popularni i godišnje zarađuju nekoliko milijuna eura?
- Društvo se mijenja tako da današnji pedagoški nastup trenera nije isti kao prije deset godina. Iznimno poštujem igrače, čak ih doživljavam poput vlastite djece, od koje puno tražim, ali joj i puno dajem. To možete vidjeti i u Dinamu jer je danas situacija u svlačionici potpuno drugačija nego prije samo dvadeset dana. Volim kombinirati individualni i kolektivni pristup, a ako neki igrač puno filozofira, obično mu kažem neka ode pisati knjigu, umjesto da pametuje u svlačionici i na terenu. Većina nogometaša dolazi iz defavoriziranih društvenih sredina i mnogi od njih se izgube kad zarade veliki novac. Novac pravi puno problema i u takvim situacijama važna je pedagoška uloga trenera. S obzirom na rezultate koje sam postigao, mislim da mogu reći kako znam komunicirati s igračima. Nekada se govorilo u smislu omalovažavanja "imaš u nogama, nemaš u glavi", a danas je to gotovo nekakav kompliment jer puno bolje zarađuju oni koji imaju dobre noge nego oni koji imaju u glavama.

Dolazak u Dinamo

NACIONAL: Posljednji vrhunski igrač kojega ste trenirali bio je Didier Drogba. Je li s njim teško raditi?
S nogometašima Dinama krajem kolovoza u Mađarskoj prije njegove prve utakmice na klupi kluba protiv Gyora, koji je u Europskoj ligi pobijedio s 0:2- Vodio sam puno odličnih igrača, recimo u Parizu Paulettu koji je bio vrhunski strijelac. Ili kada sam došao u PSG, klub je bio u financijskim teškoćama i morao je prodati Ronaldinha, ali prije njegova odlaska pričali smo puna dva sata. Bio je još gotovo dijete i djelovao nevino, a znate i sami koliko se promijenio u međuvremenu. S druge strane, Ronaldinho je nogometni genij, i njegove izlete treba pokušati razumjeti. Geniji su uvijek atipični i njihovo okruženje ih nikada ne gleda s razumijevanjem. Što se tiče Drogbe, uvijek me slušao i s njim sam imao fenomenalan odnos. Ni jednom nije zakasnio na sastanak, čak i u vrijeme kada je bio ozlijeđen i nije trenirao. Imam svoj kućni red koji igrači i svi ostali moraju poštovati, i oko toga nema kompromisa. Danas vašeg fotografa nisam pustio u svlačionicu jer to je prostorija u koju puštam isključivo igrače. Da sam pustio fotografa, sutra bih morao nekog snimatelja, i moj princip bi bio uništen, a to ne dopuštam.

NACIONAL: Koje trenere najviše cijenite?
- Cijenio sam pokojnog Sulu Repca, neke suradnike u Nantesu, a u počecima karijere putovao sam Europom kako bih upoznao trenere koji su osvajali Ligu prvaka. Tako sam upoznao Fabija Capella, Joséa Mourinha i Marcella Lippija. Oni su pobjednici i prema njima imam puno respekta.

NACIONAL: Mourinho je poprilično kritiziran zbog stila igre, i to unatoč vrhunskim rezultatima?
- Tu se radi o njegovu karakteru, iako me ne bi čudilo da on pomalo i namjerno provocira takvim ponašanjem. Na njega su ljubomorni jer je dobar trener i zgodan momak, ali nitko mu ne može ništa jer je pobjednik. Meni se može ne sviđati Mourinhovo forsiranje defenzivne igre, međutim, on je pobjednik i to je najvažnije. Što je mojem Veležu vrijedilo što smo igrali najljepši nogomet i postizali puno golova kad nikada nismo bili prvaci? Jednom nas je zeznula politika koja je odlučila da Hajduk mora biti prvi, ali bit je u tome da nismo znali igrati loše, a ipak pobjeđivati.

NACIONAL: Je li istinita priča kako ste željeli iz Veleža prijeći u Dinamo, ali su vas onemogućili političari?
- Zvali su me Dinamo, Crvena zvezda, Partizan i Hajduk, ali moj odlazak je zaustavio Džemal Bijedić koji je u to vrijeme bio najutjecajniji političar u Bosni i Hercegovini. "Mali, nemoj da se igraš belaja, ti moraš ostati ovdje", poručio mi je Bijedić i jednom članu Veležove uprave rekao da moraju ispuniti sve moje zahtjeve. Inače u Zagrebu sam bio u vojsci i trenirao sam s Dinamom, i želio sam potpisati, ali iz Veleža su mi poručili da će me suspendirati i da neću smjeti otići u inozemstvo. Za Zagreb me veže i jedan od najljepših trenutaka u životu jer mi se kći rodila u Petrovoj bolnici, a odnedavno smo i unajmili stan u tom kvartu. Čini se kako je sudbina htjela da jednog dana dođem u Zagreb.

NACIONAL: Postali ste politički problem kao igrač Veleža?
- Još je gore bilo kada je Velež pobijedio Željezničar 1981. u finalu kupa u Beogradu. Naši navijači su se okupili na Terazijama i počeli klanjati na muslimanski način uz skandiranje "Vaha, Vaha", i to je izazvalo konsternaciju u partijskim redovima. Kad smo se vratili u Mostar, iz partijskog komiteta su mi poručili da se trebam ograditi od nacionalističkog skandiranja, iako se znalo da su među navijačima Veleža bili i Srbi i Hrvati i muslimani. Razumije se da mi nije padalo na pamet poslušati komitet i političare i odbio sam njihov zahtjev.

NACIONAL: Koliko je poznato, vaši roditelji su željeli da postanete inženjer, a ne profesionalni nogometaš?
- Bio sam izvanredan đak, roditelji su htjeli da studiram elektrotehniku i vratim se raditi kao inženjer na hidroelektrani u Jablanici. Posebno je inzistirala majka, ali ipak sam odlučio potpisati profesionalni ugovor s Veležom. Kasnije sam završio višu trenersku školu, ali nekako sam uvijek žalio jer nisam ispunio roditeljsku želju i završio fakultet.

Posljedice rata

NACIONAL: Za vas kažu kako ste u ratu u Bosni i Hercegovini izravno osjetili židovsku kletvu koja glasi "Dabogda imao pa nemao". Kako ste se osjećali kada ste ostali bez svega što ste stekli kao igrač?
KAO TRENER PSG-a Halilhodžić je 2004. osvojio Kup Francuske, a pehar mu je uručio francuski predsjednik Jacques Chirac- Prije tog prokletog rata bio sam jedan od najbogatijih ljudi u Mostaru, a onda je sve nestalo u jednom danu. Imao sam kuću od 500 kvadrata koja je dignuta u zrak i morali smo otići u Pariz. Tamo smo nas četvero spavali u jednom sobičku i vidio sam da moram započeti neki novi život. Odlučio sam postati trener, ali uskoro su mi zabranili rad jer nisam imao francusko državljanstvo. Bili su to teški mjeseci, djeca su bila mala i prilično traumatizirana, ali radom sam se uspio izvući. Zato sam zahvalan nogometu jer nogomet mi je puno dao, i svojim igračima često citiram Sulu Repca koji nam je često govorio: "Milujte loptu više nego vlastitu ženu jer lopta će vam vratiti milovanja."

NACIONAL: Bosna i Hercegovina ima vrlo dobru reprezentaciju, a opet, velik dio tamošnjeg stanovništva navija za Srbiju i Hrvatsku. Kako gledate na to?
- U životu sam samo jednom izišao na birališta, i to 1992., kada je organiziran referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine. U Francuskoj imam političare s kojima sam prijatelj, ali mrzim politiku i garantiram vam da do smrti neću izići glasovati. Ni sam ne znam kako sam preživio rat, i dan-danas osjećam nelagodu kada dođem u Mostar. Rat je uništio bezbroj ljudskih života i sudbina, ali najgore je što neki još nisu shvatili da ljudi na tim prostorima moraju skupa živjeti i međusobno se poštovati. To je europski kodeks koji traži suživot, ali tome se protivi sramotna politika koja vodi BiH. Dao sam strahovito mnogo za Mostar i cijelu BiH, spasio sam stotine života i nabavio tone namirnica, a nikada nisam dobio običnu zahvalnicu. Politika me nikada nije interesirala, ali Hrvati, Srbi i Bošnjaci stoljećima žive u zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina i trebaju se međusobno poštovati.