Objavljeno u Nacionalu br. 774, 2010-09-14

Autor: Dean Sinovčić

ekskluzivno iz venecije

'Odrastati kao Coppola nije bilo normalno'

Redateljica Sofia Coppola govori o filmu 'Somewhere', koji je na filmskom festivalu u Veneciji nagrađen Zlatnim lavom, te koji je uvelike temeljen na njenom djetinjstvu u Hollywoodu

Trijumf u Veneciji
Sofia Coppola po drugi je put osvojila nagradu na filmskom festivalu u Veneciji; 2003. nagrađena je za film 'Izgubljeni u prijevodu'Trijumf u Veneciji Sofia Coppola po drugi je put osvojila nagradu na filmskom festivalu u Veneciji; 2003. nagrađena je za film 'Izgubljeni u prijevodu'Nakon što se prije sedam godina proslavila na venecijanskom filmskom festivalu filmom “Izgubljeni u prijevodu” koji joj je kasnije donio i Oscara za najbolji scenarij, u subotu je taj festival ponovo bio sretan za Sofiju Coppolu, 39-godišnju redateljicu, scenaristicu i kćer čuvenog redatelja Francisa Forda Coppole. Njezin četvrti film u karijeri “Somewhere” nagrađen je Zlatnim lavom, žiri na čelu s Quentinom Tarantinom proglasio ga je najboljim na 67. filmskom festivalu u Veneciji.

Film “Somewhere” je mala, intimistička priča snimana pretežno u poznatom hotelu Château Marmont u Los Angelesu. Stephen Dorff glumi Johnnyja Marca, glumačku zvijezdu koja boravi u tom hotelu a brojne djevojke i partyji više ga umaraju nego zabavljaju. Sve će se promijeniti kada mu se u hotelu pridruži njegova 12-godišnja kći (Elle Fanning) iz propalog braka. Johnny Marco shvaća da u životu ne postoji važnija stvar od njegove kćeri i potpuno joj se posvećuje. Sofia Coppola niže uspjehe, bila je prva američka redateljica nominirana za Oscara za režiju, međutim, nije osoba koja će zbog toga pasti u euforiju. Intervju u Veneciji bio je treći po redu rađen za Nacional gdje smo se uvjerili da je ista kao i prije 10 godina kada je režirala prvijenac “Virgin Suicides”. Mirna, iznimno tiha, bez ikakve želje da izigrava zvijezdu, bilo zbog svojih odličnih filmova, bilo zbog slave obitelji Coppola.


Odnos oca i kćeri

NACIONAL: Četiri godine nakon filma “Marie Antoinette” čiji je proračun bio 40 milijuna dolara odlučili ste se za mali film “Somewhere” čiji je proračun samo 8 milijuna dolara. Kako je bilo raditi na manjem filmu?
- Nakon filma “Marie Antoinette” željela sam doista napraviti jednostavan film, intimističku priču s jednim glavnim likom, i željela sam da to bude mali film. Na filmu “Marie Antoinette” bilo je previše ljudi involvirano u njegovo stvaranje a ja mnogo više volim male filmove. Kada radim na malom filmu, mogu se koncentrirati na likove, za razliku od velikih filmova gdje se moram brinuti za tisuće detalja. Osim toga, drugačije je kad morate raditi sa stotinama suradnika na velikom filmu, a drugačije s nekoliko njih na malom filmu.

NACIONAL: Scenarij za ovaj film napisali ste dok ste živjeli u Parizu. Koliko je život u Parizu bio važan za nastanak upravo ovakvog filma?
- Dok sam živjela u Los Angelesu, napisala sam scenarije za filmove čija se radnja odvija u Japanu i Francuskoj, a kada sam se preselila u Pariz, napisala sam scenarij za film čija se radnja odvija u Los Angelesu. Ta distanca spram grada ili države pomaže mi da lakšem sagledam stvari. Osim toga, scenarij za film “Somewhere” počela sam pisati odmah nakon što sam postala majka tako da je to bitno odredilo scenarij filma te sam opisala odnos između oca i kćeri. S druge strane, volim filmove o Los Angelesu kao što su “Shampoo” i “Američki žigolo”, sviđa mi se kako su portretirali grad. U novije vrijeme nisam vidjela film koji opisuje moderni Los Angeles pa sam ja to barem djelomično pokušala.

NACIONAL: Koliko je odnos oca i kćeri u ovom filmu preslika odnosa između vas i vašeg oca, redatelja Francisa Forda Coppole?
- Sigurno ima sličnosti. Temelj priče bila je kći mojih prijatelja koji su uspješni u Hollywoodu, ali moji roditelji, moj otac, oni su drugačiji. Sjećam se da sam, kada sam bila mala, odlazila na putovanja sa svojim ocem. On me je vodio na mjesta na koja hollywoodske zvijezde inače ne dovode svoju djecu i možete misliti kako sam bila impresionirana svim tim ljudima i mjestima koje smo posjećivali. U filmu “Somewhere” ubacila sam scenu gdje Stephen Dorff baca kocke u kasinu dok ga kći gleda jer sam to isto ja doživjela sa svojim ocem koji me znao voditi u Las Vegas. Kad sam bila srednjoškolka, otac me odveo na Kubu gdje se susreo s Fidelom Castrom, a to su iskustva koja sigurno ne spadaju u normalno dječje odrastanje. Da ne biste krivo mislili, vodila sam ja i normalan život, mama me odvodila u školu. Dok sam bila mala, nisam bila svjesna važnosti tih putovanja i susreta s ljudima, tek kada sam odrasla shvatila sam koliko je to važno.

Plesačice na šipki

NACIONAL: Većina filma se odvija u hotelu Château Marmont, poznatom po tome što su u njemu odsjedale čuvene filmske i glazbene zvijezde. Jeste li i vi odsjedali u tom hotelu?
- Tu i tamo znam odsjesti u hotelu Château Marmont. To je legendarno mjesto i znala sam uživati slušajući priče ljudi koji su tamo boravili. Gledajući i slušajući te ljude polako sam shvaćala koja vrsta osoba odsjeda u tom hotelu. Osim glumaca u film sam uključila i zaposlenike hotela kako bih dobila na autentičnosti. Autentične su i sobe, prilično su male, tako da sam imala problema s prvom scenom u kojoj Stephen Dorff leži na krevetu a dvije striptizete, inače blizanke, plešu na šipkama ispred njegova kreveta. Ali to je ono što sam željela, da dobijem stvarno mjesto sa stvarnom atmosferom.

NACIONAL: Očito vam se sviđaju plesačice na šipki jer ste za grupu White Stripes režirali videospot za pjesmu “I Just Don’t Know What To Do With Myself” u kojem Kate Moss pleše na šipki.
Četvrti film Sofije Coppole, 'Somewhere',
kao i njen prijašnji film 'Izgubljeni u
prijevodu' smješten je u jedan hotel, a za
glavne uloge odabrala je Stephena Dorffa
i 12-godišnju Elle Fanning, mlađu sestru
mnogo poznatije DakoteČetvrti film Sofije Coppole, 'Somewhere', kao i njen prijašnji film 'Izgubljeni u prijevodu' smješten je u jedan hotel, a za glavne uloge odabrala je Stephena Dorffa i 12-godišnju Elle Fanning, mlađu sestru mnogo poznatije Dakote- Plesačice na šipki postale su dio pop kulture, a koristila sam ih i u tom videospotu i u ovom filmu. Najluđe u mom filmu je to da sam prvi put vidjela da plesačice sa sobom nose šipku koja se sklapa i rasklapa po potrebi. Stephen Dorff mi je rekao da to postoji, on je to svojedobno vidio na nekoj momačkoj večeri, pa smo to ubacili u film. Osobno se nikada nisam ni pokušala savijati oko šipke.

NACIONAL: Zašto ste tako zainteresirani za usamljene ljude koji odsjedaju u hotelima? Pitam vas to zbog sličnosti ovog filma s vašim filmom “Izgubljeni u prijevodu”.
- Volim priče o ljudima koji prolaze kroz određenu tranziciju u svojim životima. U tim trenucima nađu se u hotelu, izgube veze sa svojim svakodnevnim životom, s prijateljima, obitelji, i njihovo ponašanje u tim trenucima me intrigira. Ne zanimaju me likovi u trenucima kada im sve ide od ruke u životu. Nisam zainteresirana samo za usamljene ljude, ima još likova koji me interesiraju. Dok sam pisala scenarij, uopće nisam razmišljala o sličnostima s filmom “Izgubljeni u prijevodu”. Tek kada sam završila pisanje shvatila sam da ima nekih sličnosti. To je stvar mog ukusa. U redu, imamo usamljene ljude, imamo hotel, ali mislim da “Somewhere” prožimaju drugačiji osjećaji, scenarij sam pisala u trenucima kada je moj život bio sasvim drugačiji od vremena kada sam pisala scenarij za “Izgubljene u prijevodu”.

Snimanje u inozemstvu

NACIONAL: U oba filma postoji scena u kojoj glumačka zvijezda mora odgovarati na gomilu glupih novinarskih pitanja. Je li to neka poruka nama novinarima?
- Ma ne, ta je scena nastala zato što se većina glumaca stalno žali kako im je najgore predstavljati filmove, odnosno razgovarati s novinarima. Ništa osobno.

NACIONAL: Koliko je život u Parizu promijenio vaše poglede na Ameriku?
- Da nisam bila u Parizu, ne bih pisala o Los Angelesu. S odmakom koji sam imala, bilo je lako napisati scenarij. S tim odmakom shvatila sam, primjerice, koliko su tabloidi agresivni u Americi. Nalaze se posvuda, pa je normalno da ih ljudi kupuju i da su pod njihovim utjecajem. U Parizu nije tako, fenomen tabloida nije tako izražen kao u Americi.

NACIONAL: Film “Izgubljeni u prijevodu” sniman je u Japanu, a “Somewhere” dijelom u Italiji. Što je za vas tako zanimljivo u inozemstvu?
- Uvijek mi je interesantno otputovati u stranu zemlju, upoznati drugačije kulture, ali mi je snimanje i u Japanu i u Italiji bilo potpuno konfuzno. Prije svega zbog toga jer se u svakoj zemlji film snima drugačije, ali to je za mene bio izazov. Primjerice, u Japanu kažu “da” a misle “ne”, što je zbunjujuće. U Italiji mi je zbunjujuće bilo to što smo taj dio filma snimali u kolovozu i nije mi bilo jasno zašto je sve zatvoreno tijekom kolovoza.

NACIONAL: Benicio del Toro se nakratko pojavljuje u filmu “Somewhere”, i to kada ga Stephen Dorff sretne u liftu. Je li scena u liftu hommage urbanoj legendi o susretu Scarlett Johansson i Benicija del Tora koji su vodili ljubav u liftu?
- Znala sam za tu priču i iako nisam svjesno to planirala, čini se da sam podsvjesno ipak napravila hommage tome događaju. Benicio me nije pitao zašto ga koristim samo u jednoj sceni, i to u liftu. Zabavno, zar ne? Benicio ima fini smisao za humor, valjda me zato nije ništa pitao. Jeste li primijetili da u toj sceni nosi majicu s likom Che Guevare, što je posveta njegovoj ulozi u filmu “Che”?

NACIONAL: Uvijek se moramo vratiti temi redateljica kojih nema mnogo i zato je Oscar za Kathryn Bigelow bio veliko iznenađenje.
SOFIA COPPOLA dala je ekskluzivni intervju
Nacionalovu novinaru Deanu Sinovčiću uoči
dodjele nagrada na filmskom festivalu u
VenecijiSOFIA COPPOLA dala je ekskluzivni intervju Nacionalovu novinaru Deanu Sinovčiću uoči dodjele nagrada na filmskom festivalu u Veneciji- Moji filmovi izražavaju moj, ženski pogled na određene stvari i sigurna sam da bi muškarci to prikazali drugačije. Sada ima mnogo više žena koje se bave režijom nego u vrijeme kada sam ja počinjala karijeru, a nadam se da će ih biti sve više. A Oscar za Kathryn je sjajna stvar.

NACIONAL: Rođenje kćeri Romy potaknulo vas je na pisanje scenarija ovog filma. Jeste li na snimanju imali vremena posvetiti se kćeri?
- Imam dadilju koja se brinula za moju kćer Romy dok sam snimala film. Nije to dugo trajalo, snimili smo ga u šest tjedana, tijekom kojih je dadilja često dovodila Romy na snimanje. Meni je uvijek lijepo kada nečije dijete, moje ili nekog glumca, dođe na snimanje. Kao da se time stvara neka druga energija. U pauzama sam se zabavljala s Romy i to nije nimalo ometalo moj rad na filmu. Uostalom, budući da smo imali prilično zgusnut raspored snimanja, nisam spavala kod kuće pa je i normalno da mi je dadilja dovodila kćer na snimanje.

Vezane vijesti

Zdravstveni biznis - novi cilj Agrokora

Zdravstveni biznis - novi cilj Agrokora

Koncern Agrokor, najveća hrvatska privatna kompanija, pregovara o preuzimanju zagrebačke Poliklinike Nemetova, najstarije hrvatske privatne… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika