Usamljeni Flamanci Predstava 'Ulica Vanderbranden 32' flamanske trupe Peeping Tom govori o usamljenosti ljudi koji žive u pustopoljini s dvije montažne kućiceIako je za ovogodišnji 8. festival svjetskog kazališta budžet smanjen za 30 posto, njegovi voditelji Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan uspjeli su dovesti u Zagreb, kako kažu, pet atraktivnih i vrlo zanimljivih predstava iz Belgije, Njemačke i Francuske, koje donose radikalni pristup i provokativno čitanje klasičnih tekstova. Po Buljanovu mišljenju, festival je ostao vjeran svojoj koncepciji i pokazat će “autorsko kazalište majstora redatelja i koreografa te nove tendencije u europskom kazalištu, koje variraju od autorskih ispovijedi do političkog teatra”. Naime, ti novi redatelji otvaraju nove teme pa tako govore o situaciji nakon pada Berlinskog zida i liberalnom kapitalizmu, ali i o raznim tranzicijama, od ideoloških do osobnih, a to rade na spektakularan način, u skladu s duhom 21. stoljeća - miješanjem kazališnih i plesnih stilova, korištenjem novih medija i digitalnih tehnologija.

Festival počinje u petak u Hrvatskom narodnom kazalištu nastupom flamanske kazališne i plesne trupe Peeping Tom i njihovom predstavom “Ulica Vandenbranden 32” u kojoj nastupa troje izvođača iz Nizozemske, Belgije i Velike Britanije, te dvoje performera iz Južne Koreje. Predstava govori o usamljenosti, što može zvučati trivijalno, no kad je riječ o Peeping Tomu, što znači Voajeru, priča dobiva sasvim suprotno značenje. Naime, Argentinka Gabriela Carrizo i Francuz Franck Chartier poznati su po svom beskompromisnom stavu i spektakularnim predstavama, pa tako i u ovoj donose jedinstven pogled na usamljenost. Ivica Buljan nam je ispričao da se u predstavi koncentriraju na izoliranost ljudi koji žive u nekoj zabačenoj zajednici, smještenoj u pustopoljini prekrivenoj snijegom, na kojoj su postavljene samo dvije montažne kućice, ali to im nije smetalo da kao kontrapunkt toj zabiti dovedu na scenu i sopranisticu Euridike de Beul. Trebala je nastupati i vremešna glumica i plesačica Maria Otal koja je zasjala u “Prizemlju”, no nenadano je umrla u Bruxellesu, samo deset dana prije premijere. Peeping Tom je njoj posvetio ovu predstavu.

Na festival stiže i njemačka predstava “Moj tajni vrt” Falka Richtera, dramskog pisca i kućnog redatelja kazališta Schaubühne am Lehniner Platz u Berlinu, koji često sam postavlja vlastita dramska djela na scenu. Poznat je po tome što u svojim tekstovima analizira i kritizira liberalni kapitalizam, stvarajući lucidni i duhoviti politički teatar, a preferira suvremene pisce kao što su Sarah Kane, Martin Crimp, Jon Fosse i Lars Norén, koji također oštro kritiziraju društvo. Richterov tekst “Moj tajni vrt” režirao je Stanislas Nordey, “čovjek pozornice”, kazališni i operni redatelj te glumac, praizveden je prije dva mjeseca na festivalu u Avignonu, a izvest će se u Zagrebačkom kazalištu mladih. To je intimni Richterov dnevnik koji se po mišljenju Dubravke Vrgoč doima kao manifest njemačke mladeži na početku četvrtog desetljeća života. Protagonist je depresivni redatelj u krizi koji u Šangaju postavlja operu, a zatim odlazi u Tajland, u centar za oporavak milijardera.

“No jednostavna ispovijest poprima neočekivane putanje”, kaže. Više se ne zna tko govori: “pravi” Richter, ili “pravi” Nordey, jer u jednom trenutku jedan postaje drugi, odnosno hibrid obojice. Nastaje konfuzija oko identiteta i sve počinje nalikovati na burlesku, a na kraju se raspada i zid napravljen od arhivskih kutija i sve se pomiješa - život, fikcija i kazalište. Komad izvodi sam Nordey, zajedno s odličnom glumicom Anne Tismer koju je zagrebačka publika već vidjela prije nekoliko godina na Prvom festivalu svjetskog kazališta kada je glumila Noru u istoimenoj Ostermeierovoj predstavi nastaloj po Ibsenovu tekstu, te Laurent Sauvage. Slijedi predstava “Izvan konteksta, za Pinu” u izvedbi belgijske plesne grupe “Les Ballets C de la B” radikalnog koreografa Alaina Platela, poznatog pod nadimkom Čarobnjak, koju je ugledni njemački časopis Tanz proglasio kazališnim događajem sezone.

Predstavu je posvetio čuvenoj, nedavnoj preminuloj koreografkinji Pini Bausch, koja je na Platela ostavila velik dojam. Platel je međunarodnu slavu stekao svojim provokativnim plesnim predstavama, primjerice, u jednu od svojih najpoznatijih predstava “Wolf”, koja govori o Mozartu, doveo je 14 pasa, u drugima je koristio ekstravagantnu scenografiju i operne pjevače. Uz to, njegove komade karakteriziraju angažirane i humane poruke, a u njima često zagovara najnemoćnije članove društva, što je vjerojatno povezano s njegovim bazičnim zanimanjem. Naime, školovao se za ortopedskog terapeuta i u početku je radio s hendikepiranom djecom, no kako je od djetinjstva volio kazalište i ples, počeo je uzimati satove kod kanadske koreografkinje Virginije Meyers. Karijeru profesionalnog koreografa započeo je slučajno: u svom je stanu, zajedno s prijateljem, izvodio kraće komade, a jednoj je izvedbi slučajno prisustvovao i ravnatelj nekog kazališnog festivala, koji mu je pružio priliku i pozvao ga na tu smotru.

Predstava 'Megalopolis' argentinske redateljice Constanze Macros inspirirana je neljudskim uvjetima života i svakodnevnim stresom u svjetskim velegradovimaSvoju plesnu grupu “Les Ballets C de la B” osnovao je u svom rodnom Gentu prije 15-ak godina i odmah se opredijelio za mješavinu žanrova, tako da su njegove predstave spoj plesa, kazališta, pokreta i glazbe. U komadu “Izvan konteksta, za Pinu” Platel “slavi jednostavnost života” i odaje počast velikoj koreografkinji. Devet plesača na pozornici odijeva crvene halje i uz zvuk pjeva ptica započinju svečani obred. Kako je pojasnio, plesači svojim tijelima, nalik arhaičnim spodobama, “slikaju” groteskan i poetičan bestijarij na tragu flamanske likovne tradicije, a to sve se dogđa na žestoku muziku Amy Winehouse, Jamesa Browna, Beyoncé i Princea. Za vrijeme izvedbe “My Way” jedan plesač oblači bijelu haljinu izravno citirajući “Café Müller” Pine Bausch. Četvrto redateljsko ime je Constanza Macras, podrijetlom iz Argentine, gdje je studirala ples i modni dizajn, a zatim se usavršavala kod priznatog koreografa Mercea Cunninghama. U Zagrebu će se predstaviti “Megapolisom” u izvedbi berlinske Schaubühne u kojoj govori “o neljudskim uvjetima života u velegradu gdje su ljudi u stanju neprekidnog stresa, dok su konflikti između različitih etničkih skupina svakodnevna pojava”. Inspiraciju za predstavu je pronašla “u stagnaciji Hong Konga, mješavini radosti i nehumanosti Bombaya, u nasilnim društvenim kontrastima Rio de Janeira, energijama Buenos Airesa i New Yorka, šarmu Pariza i Berlina”, a da stvori dojam života u velegradu, na sceni je stvorila simultano događanje.

Festival završava predstavom “U Moskvu! U Moskvu!” jednog od najvažnijih njemačkih redatelja Franka Castorfa, koji šokira svojim smjelim adaptacijama klasičnih romana Dostojevskog i Tennesseeja Williamsa, Shakespeareovih drama te montažom Hegela. U njegovim predstavama leti krumpir-salata i igračka helikopter, mokri se u pocinčane kante i goli glumci luduju s pitonom oko vrata, a sve je zaokruženo glasnom glazbom i insertima iz filmova. Po riječima samog redatelja, za njega vrijedi samo jedno pravilo: “Odbaciti jednoznačnosti, izmaknuti tlo pod nogama značenjima!” Castorf je rođen u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, ispričala je Dubravka Vrgoč, i kao mlad redatelj iskaljivao je svoj bijes na birokratskom socijalizmu. Zatim je prognan u provinciju, no nastavio je kritizirati sustav i ismijavati publiku sve dok nije dobio dopuštenje da radi na Zapadu. Nakon njemačkog ujedinjenja nastavio je kritizirati vlast i državu, a kršenje pravila postalo je njegov osnovni kazališni princip.

Komad 'Izvan konteksta, za Pinu' odaje počast velikoj koreografkinji Pini Bausch; devet plesača u crvenim haljama započinje svečani obred, sve na žestoku glazbu Amy Winehouse i Jamesa Browna“U godinama netom nakon pada Berlinskoga zida nitko se u svijetu umjetnosti nije toliko snažno obrušio na osmijeh državne vlasti suočavajući ga s depresivnom stvarnošću sistemskog preokreta kao što je to učinio Castorfov teatar”, pojasnila je Dubravka Vrgoč, dodavši da je predstava “U Moskvu! U Moskvu!” nastala na temelju Čehovljeve drame “Tri sestre” i novele “Seljaci” te da se u njoj Castorf igra političkom dimenzijom tog teksta, umećući u njega povijesne događaje u Rusiji dvadesetog stoljeća.