Zrinka PavlićO, zanimljiva li tjedna! Prvo i najvažnije – jer bez toga fakat pola zemlje ne bi za kruh imalo – naši su vaterpolisti u subotu tukli Talijane pa nam je Zoki Šprajc u nedjeljnom Dnevniku HTV-a priopćio da se „lijepo bilo probuditi sa zlatom“. I dobro, kužim ja i stilske figure i da se to tako kaže i neka pati koga smeta, ali jesam li doista jedina kojoj svaki put kad nam s ekrana poruče da IMAMO zlato ili da smo POBIJEDILI Talijane ili da već tako nešto MI, THE PRVACI SVIJETA nosimo na prsima junačkim – padne na pamet da je među NAMA zbilja jako malo onih koji su plivali za loptom i, što je još važnije, godinama umjesto tugu u birtiji utapali nos na treningu? I da se, recimo, ja u nedjelju nisam probudila sa zlatom nego s mamurlukom te da mi je to vjerojatno jedina dodirna točka s članovima hrvatske vaterpolske reprezentacije, kao uostalom i većini hrvatskih državljana.

Mislim, kužim ja navijačke strasti (recimo), ali nemam baš dojam da ih je nužno potpirivati medijskom konsolidacijom iz rubrike MI, PRVACI. Ali dobro, neću sitničariti, pogotovo ne zato što je cijela ta priča s vaterpolistima bila vjerojatno jedini televizijski trenutak prošloga tjedna kojemu se čovjek, da ne kažem gledatelj, mogao iskreno obradovati. Sve drugo – klasika, s raznim bizarnim i nerijetko depresivnim elementima. Evo, recimo, cijeli sam se tjedan radovala da ću u subotu, zbog obljetnice rušenja Blizanaca u New Yorku opet vidjeti Branku Slavicu, koja nam se iz Amerike već godinama javlja uvijek s istim izrazom lica i tonom – kao da je upravo nazočila ceremoniji pozdrava proljeću u lokalnoj osnovnoj školi. Stane pred neku prigodnu panoramu (neboder, policijska sirena, ćuk il netopir), nabaci smiješak kao da samo što nije krenula recitacija i onda nam kaže da je tri tisuće ljudi nasmrt izgorjelo u jednom od najgorih ikad izvedenih terorističkih napada.

Alaj je lijep ovaj svijet! Volim i što nam je priopćila da zbog dogovora onog floridskog luđaka i raznoraznih američkih institucija „paljenja Kurana zacijelo neće biti“, potpuno nesposobna da barem zakorači među raju i propita par napaljenika o mogućnostima da kakav neredni element ipak zanemari službene kanale i krene brisati dupe svetom knjigom na vlastitu inicijativu i (moš mislit) odgovornost. Što se, dakako, na kraju i dogodilo, ali nam Brankica Slavičica to nije mogla znati jer je odmah nakon smješkanja pred kamerom otišla na sushi ili kakvu drugu egzotičnu aktivnost koja je ključna pri posjetu New Yorku radi neodgodivog novinarskog zadatka slikanja pred zgradama i puštanja tuđih priloga.

No dobro, barem nam ove godine o obljetnici nisu servirali neki kretenski dokumentarac u kojem teoretičari urote tvrde da su Blizance zapravo srušili vanzemaljci u suradnji s Yoko Ono, a najvjerojatnije i Miroslavom Kutlom. Nad čijom su se presudom i službenim proglašenjem krivnje također svi televizionari prošli tjedan čudili ko pura dreku, iako je narečena vjerojatno iznenadila jedino mog petogodišnjeg nećaka, koji, usput budi rečeno, uopće ne živi u Hrvatskoj pa ga je u stanju začuditi i to da Zagreb nema more. Ali pustimo digresije. Što se bizarnih momenata tiče, pada mi na pamet jedan prilično sitan, ali ipak dinamitan. U petak su na Dnevniku HTV-ovci opalili spiku s likom koji im je dao podatke o uvozu starog i neprovjerenog mesa u zajedničku nam domaju. Sve pet, afera stoji, drago mi je što inzistiraju na tome i nadam se da neće, kao i mnogo puta do sada, nakon par parola iz nadležnih ministarstava naglo zaboraviti na problem, ali neka mi netko objasni jednu čisto tehničku stvarcu.

Zašto su liku tijekom intervjua, osim glasa i face (što ima smisla) bile zamagljene i cipele? Što, žena mu je na žnirance izvezla ime i prezime da mu ih kolege iz vrtića ne mrknu kad se preobuče u šlapice? Nosi štikle Jimmyja Chooa pa je po tome prepoznatljiv u mesarsko-stočarskim krugovima i šire? Ili će ipak biti da HTV-ovi tehničari prilikom obrade materijala vlastita jetra cipelare opojnim sredstvima? A kad smo već kod bizarnosti, ali ovaj put ne tehničkih nego iz domene javnih izljeva mudrosti, žao mi je što nijedna informativna emisija na hrvatskim televizijama nema ono što američki satiričar Jon Stewart ima u svom „Daily Showu“, a naziva se „international moment of zen“ (netočno prevedeno, ali u stvarnom značenju: javni istupi koje je čovjeku s IQ-jem iznad sobne temperature teško razumjeti). Da takvo što postoji, ovaj bi ga tjedan sigurno zauzele Jadranka Kosor i Viviane Reding sa svojim numerološkim ispadima vezanim uz poglavlje 23. Ovaj put na sveopće čuđenje začetnica WTF izjave nije bila Jaca, nego je Redingova u govoru, možda zbog ilustracije, a možda i zbog koktela dobrodošlice, počela nešto palamuditi o tome je li 23 sretan broj ili nije. No ne budi lijena, naša draga prajm minister ov dej after jestrdej odmah je (vjerojatno jedina u Hrvatskoj) ulovila foru i dometnula da je dva plus tri – pet (tribine se tresu od oduševljenja njenim kalkulatorskim umom), a to je u Hrvatskoj odlična ocjena.

Lijepo bih molila da mi se pod hitno javi prevoditelj koji mi cijeli taj teorem zna prevesti na zemaljski. Da se pak cijela prošlotjedna televizijska priča ne bi svela samo na politiku, gospodarstvo, sport i aritmetiku pobrinula se i avangarda ovogodišnje jesenske sheme na svim televizijskim kućama – NovaTV, koja nam je u nedjelju prezentirala „novo ruho“ Danijela DelaleTa i njegovih redkarpetdžija. Ruho im je glamurozono da svisneš do svitanja – samo čekaš kad će se odnekud pojavit Igor Mešin i zapovijediti im da ne zaborave stihove (jer očito snimaju u istom ili sličnom studiju), a prilozi tako svježi, novi i redkarpetski da mi onaj lik sa zamagljenim cipelama iz HTV-ova Dnevnika ipak djeluje kao najbolji trač tjedna. O Jaci, numerologiji, Kutli i Branki Slavici da i ne govorimo. Čini se da su prave vijesti u Hrvatskoj debelo nadmašile sve dimenzije trasha i žutila koje Delaleova ekipa pronalazi u sarajevskoj zlatnoj mladeži, srpskim klinikama za liječenje homoseksualizma, javnih vješanja luđaka probodenih kukama u Rijeci i u egzorciste prometnutih (i nimalo duhovitih) Bijelih udovica. Tako nam je valjda pala numerološka sudbina.