Objavljeno u Nacionalu br. 775, 2010-09-21

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Tuberkuloza i sifilis

Dok su francuski pisci umirali od sifilisa, hrvatski su umirali od tuberkuloze - bili su toliko siromašni da i nisu imali novca za bordele. Ni danas nisu bogatiji: želi li hrvatska kultura više romana, zadnji je čas da pomogne hrvatskim piscima na tom teškom poslu

Zoran FerićZoran FerićStarom izrekom koja kaže: „Što je pjesniku gore, to je za poeziju bolje“ tješi se većina onih koji u Hrvatskoj pokušavaju profesionalno pisati. Hrvatski se književni kontekst, naime, uvijek nekako pobrine da piscu bude lošije. Francuski su pisci, recimo, umirali od sifilisa, a hrvatski od sušice. I to između tridesete i četrdesete godine života. Sušici, toj pjesničkoj bolesti prethodi siromaštvo, neishranjenost, vlažni stanovi, ukratko nedostatak suvislih uvjeta života.


HRVATSKI PISCI nisu umirali od sifilisa jednostavno zato što nisu imali ni za deset deka špeka da preveniraju tuberkulozu, a kamoli za redovite posjete bludilištima gdje bi zaradili sifilis. Protiv takve situacije, da se kod nas ne može živjeti od pisanja beletristike i da je to svima normalno, pobunio se Robert Perišić u opširnom članku u Globusu, gdje iznosi pet prijedloga za poboljšanje života i profesionalizaciju hrvatskog pisca. Apsolutno se slažem s takvom inicijativom, tim više što to ne bi koštalo ni tri posto od sume koju je zamračio, recimo Mravak da bi financirao vladajuću stranku, i tim više što nisam od onih koji vjeruju da su loši uvjeti života naročito inspirativni. Čini mi se, naime, da bi svaka rasprava o poboljšanju položaja pisca u Hrvatskoj trebala poći od tri ključna elementa: prvo, da se pisanje knjiga shvati kao profesionalan posao, drugo, da se za taj posao čovjek, ako hoće, može obrazovati i u hrvatskim školama i na fakultetima i treće, da taj posao bude adekvatno plaćen. Što se tiče prve točke, bilo bi normalno da se pisanje prihvati kao uobičajeni i, ako baš hoćemo, prilično zahtjevan posao. Sami pisci o tome svjedoče na različite načine, a meni se posebno sviđa što kaže Amos OZ: “Napisati roman, rekao sam jednom samome sebi, to je otprilike kao od lego kocaka sastaviti čitav edomski planinski lanac. Da bi napisao roman od osamdeset tisuća riječi, moraš donijeti otprilike četvrt milijuna odluka, ne samo o razvoju radnje - tko će umrijeti, a tko ostati na životu, tko će voljeti, a tko će varati, tko će se obogatiti, a tko će od sebe napraviti budalu, i kako će se zvati likovi i kako će im izgledati lica i kakva će imati navike, čime će se baviti i kako podijeliti poglavlja, i kako će se zvati knjiga - nego je na tebi i da doneseš tisuće onih sitnih odluka, na primjer treba li staviti tamo u trećoj rečenici pred kraj onog poglavlja plav ili plavičast?“ Stvar je u tome što velike romane možemo shvatiti i kao neku vrstu katedrale izgrađene u jeziku, pa ako neka kultura smatra da joj i to treba, onda se ne bi valjalo osloniti isključivo na tržište. Isključivo na tržište ne oslanjaju se niti puno veće kulture od naše. U Njemačkoj se za kulturu u prvom redu brine lokalna samouprava koja dodjeljuje velik broj stipendija od kojih se može živjeti. Stipendije se dodjeljuju na određeno vrijeme, ima ih puno i pokrivaju piscima značajan dio životnih troškova. Institucija gradskog pisca je također znatna pomoć od koje onda i grad koji prima pisca također ima određenu korist. Takvu instituciju imaju i mali gradovi ili čak bogatija sela. Institucija javnog čitanja je pak znatno razvijenija nego kod nas, što također može priskrbiti određena sredstva autoru. Uglavnom, ni Njemačka, ni Italija, a bome ni druge velike zemlje s razvijenim i profiliranim tržištima, ne oslanjaju se, kad je o literaturi riječ, isključivo na ta tržište. I tu ne bi trebalo biti nikakve romantične niti nacionalističke mistifikacije: pisanje knjiga je nizanje riječi, rečenica ili stihova, zanat za koji je potreban talent i puno rada i upornosti.

ŠTO SE PAK tiče druge točke, to nikako ne bi značilo osnivanje nekakve spisateljske akademije, nego postupno uvođenje kreativnog pisanja kao izbornog predmeta u naše osnovne i srednje škole, te kolegija na fakultetu. To ni u kojem slučaju neće značiti da ćemo imati nekakve akademske ili neakademske pisce, ali će onima koji to žele pružiti konkretna tehnička znanja te im izoštriti kritički aparat za prosuđivanje vlastitih tekstova. Česti su prigovori radionicama kreativnoga pisanja kod nas da takva predavanja i vježbe ne mogu proizvesti pisca, da kvalitetni autori ne nastaju u takvim radionicama. To je možda i točno, ali taj bi predmet ili kolegij upravo talentiranim i zainteresiranim mladim ljudima prilično skratio period učenja i sazrijevanja, a autorima predavačima osigurao dio prihoda. Osim toga taj predmet ni u kojem slučaju ne bi bio zamišljen samo da proizvodi pisce, kao što tako nisu zamišljene ni radionice.

TO BI BIO predmet koji podiže ukupnu razinu pismenosti i stvara kompetentnu književnu publiku. Naime, želimo li i dalje imati čitatelje, ne bi se trebalo osloniti samo na nastavu materinjeg jezika i propisanu lektiru koja je u tom smislu često kontraproduktivna. Učenje i vježbanje pismenosti predviđeno je nastavom izražavanja u okviru hrvatskog jezika, međutim, čini mi se da vrijeme koje možemo uz nastavu jezika, književnosti i lektiru odvojiti za izražavanje nikako nije dovoljno da bi se postigla prihvatljiva razina pismenosti. Da zaživi model s nekoliko glavnih i nizom izbornih predmeta, kreativno pisanje bi svakako, uz filmsku umjetnost trebalo biti jedan od njih. I, naravno, uz više stipendija koje bi osim ministarstva kulture dodjeljivali i gradovi i općine koje za to imaju interesa i novaca, uz niz dodatnih financiranja od čitanja i češćih turneja koje bi organizirale izdavačke kuće, valjalo bi ustrojiti sistem u kojemu je književni honorar normalna stvar, a ne iznimka. A što se tiče pjesnika kojemu je gore da bi poeziji bilo bolje, možda stvarno predivne pjesme kao što su “Smrt i ja” ili “Ručak siromaha” ne bi bile napisane bez Šimićeva siromaštva, ali sam uvjeren da bismo u tom slučaju danas od njega imali isto tako kvalitetne poetske tekstove o nečem drugom. A možda i romane i drame jer bi živio i malo duže.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika