“Najviše me fasciniraju neobične oči djece u Afganistanu kojima pokazuju da te mrze ili u najboljem slučaju ignoriraju. Naime, mi toj djeci izgledamo kao alieni i vjerujem da ne mogu razlikovati novinare od vojnika. Po njihovu mišljenju i jedni i drugi njihovi su neprijatelji”, kaže Nikola Šolić, jedan od najboljih ratnih fotoreportera svijeta i autor zadnje fotografije jednog od najvećih diktatora novog doba Saddama Husseina, koji nam je u svom uredu u Reutersovoj agenciji u Zagrebu pokazao stotine najnovijih i vrlo impresivnih ratnih fotografija snimljenih za vrijeme njegova dva zadnja boravka u Afganistanu. Za Šolićeve ratne fotografije je karakteristično da na njima nema krvi, ili je ima u rijetkim situacijama pa su mnogi njegov najpoznatiji ciklus “Bagdadski zalasci”, upravo izložen u Splitu, nazvali “drukčijom, romantičnijom slikom ratne stvarnosti”.

Šolić objektivom bilježi život ljudi, prvenstveno lokalaca, civila u svakodnevnim situacijama, koji su mimo svoje volje uvučeni u rat. Na svima su u središtu oči ljudi – starca s turbanom koji šeće s kravom po selu, četveročlane obitelji na rasklimanom motorčiću što pretječe oklopno vozilo, muškaraca koji piju čaj na lokalnoj tržnici u centru Kherwara, djevojčice koja nosi mlađeg brata pored bodljikave ograde u provinciji Barak Baraki, blizanki iz sela Mirwaisa Mina... Svi oni iskazuju, kako kaže Šolić, svoje osobne ispovijesti. “U njihovim očima sadržan je čitav njihov svijet”, kaže dodavši da je nevjerojatno kako se u tim očima ogleda “čitava skala različitih emocija, od užasnutosti ratom preko optuživanja do pomirenosti sa sudbinom”.

“ZABORAVI DA ĆEŠ SLIKATI vojnika koji iskoči pred tebe s uperenom puškom i tako ilustrirati rat jer nećeš preživjeti”, kaže Šolić dodavši da se mnogo puta našao usred unakrsne vatre kada nije smio podignuti glavu sa zemlje, no nema ni jedne fotografije pucnjave. “Tada sam shvatio da je u tim po život opasnim situacijama nemoguće snimati pucnjavu. A i čemu? Oči djeteta bolje od ičega ilustriraju užase rata i sve strahote koje se događaju na ratištima.” Šolić nam je ispričao da su djeca u Kabulu naporna i da vojnicima i novinarima idu na živce, jer prose, traže bombone i ne daju im mira, no u pustinjskim selima, u brdima na visini od 4000 metara, djeca su sasvim drukčija. “Dok prolazimo, samo nas ozbiljno promatraju. Poneki zatraže neke korisne stvari, recimo kapu ili šal. Samo me jedno dijete tražilo šljem. Vjerujem da ne znaju što su bomboni.”

RATNE SLIKE BEZ KRVI Na fotografijama Nikole Šolića malo je krvi, on uglavnom prikazuje siromašan život lokalnog stanovništva teško pogođenog bezobzirnošću vojski s obje straneNikola Šolić rođen je 1957. u Hrvatskoj Kostajnici. Prije nego što se počeo baviti fotografijom, godinama je radio kao novijnar prateći crnu kroniku i gospodarski kriminal, prvo na Radiju 101 koji je upravo bio pokrenut, a zatim u Večernjem listu, Startu i Globusu. Kad je počeo Domovinski rat otišao je kao ratni reporter u Hrvatsku Kostajnicu gdje su, kaže, tukli po njegovoj majci, i tada je shvatio da u ratu ne može ostati neutralan. Počeo je izvještavati i slati fotografije s ratnih područja i ubrzo je postao jedan od svjetski poznatih hrvatskih ratnih reportetra. Ubrzo je počeo raditi za European Pressphoto Agency, a zatim 1992. za Reuters. Uz ratove prati i sport, a iako često boravi na svjetskim ratištima, već je godinama u braku i ima dvije odrasle kćeri.

“POSTAO SAM FOTOGRAF iz nužde”, nastavio je Šolić. “Shvatio sam da je u našem mafijaškom društvu biti novinar jebena stvar, a kako sam otprije znao da je slika pola vijesti, uzeo sam fotoaparat u ruke i počeo slikati. Odlučio sam da ću snimati fotografije na kojima će glavni motivi biti ljudi i njihove životne priče. Odmah sam se sukobio sa školovanim fotografima s akademijama, koji su tvrdili da je fotografija umjetnost, a ja sam govorio da je fotografija novinarstvo. Ja sam prvenstveno novinar, a to mi piše i na Reutersovoj iskaznici, i fotografiju snimam kao novinar. To znači da svojom fotografijom želim ispričati priču o nekom čovjeku, komentirati neki događaj, donijeti svoje viđenje stvarnosti.”

KAO RATNI REPORTER Šolić je obišao gotovo sva aktualna ratišta, od Albanije i Makedonije do Izraela, Libanona, ratišta u Africi do Iraka, gdje je posljednji snimao suđenje Saddamu Husseinu. Jedino nije snimao prvi rat u Afganistanu u jesen 2001. kada su Amerikanci nakon 11. rujna poslali trupe u tu zemlju jer je u putovnici imao izraelsku vizu. Šolić je svjetsku slavu stekao serijom fotografija “Bagdadski zalasci“ s kojom je već napravio nekoliko izložbi te zato što je spletom okolnosti zadnji snimio Saddama Husseina. Fotografije bagdadskih romantičnih zalazaka sunca nastale su u prosincu 2006. dok je Šolić po Reutersovom zadatku boravio u Bagdadu te snimio njegovu posljednju fotografiju prije smaknuća. U pauzama tijekom suđenja, kaže, svake je večeri odlazio na krov hotela te snimao fascinantne zalaske sunca. Tako je snimio i čuvenu fotografiju američkog ratnog helikoptera što prolazi kroz crveno sunce u Bagdadu, koju je Reuters proglasio fotografijom godine 2006.

Djeca Kabula Nikola Šolić kaže da su djeca u Kabulu naporna - od vojnika i novinara stalno traže novac ili bombone - dok su djeca koja žive u brdima posve drugačija - žive u posvemašnjoj slobodi i strance samo ozbiljno promatrajuNA PITANJE ŠTO JE potrebno da bi se postalo Reutersov fotoreporter, Šolić je odgovorio da postoji samo jedan uvjet - da znaš raditi sve i to kvalitetno - a tek nakon toga slijedi specijalizacija. “U kategoriji ratnih fotoreportera samo nas dvadesetak ima licencu, što znači da smo prošli obuku za život u ratnim uvjetima, od prve pomoći do spašavanja u opasnim situacijama”, objasnio je Šolić. “Licenca podrazumijeva i pridržavanje Reutersovih pravila za život u opasnim zonama, ali i ponašanja, primjerice, ne smiješ se napiti i time sramotiti firmu. Tim pravilima Reuters osigurava svojim zaposlenicima sigurnost i organiziranost na terenu. Naime, strani novinari su od 2004. godine postali omiljene mete, posebno u Iraku. Puno je novinara stradalo ili su bili oteti i za njih je tražena velika otkupnina. Zato se na teren ide jedino s vojskom, u oklopnim vozilima, ili s unajmljenim tjelohraniteljima kao što to rade novinari New York Timesa. Spava se u vrećama, šatorima, u blatu, srušenim zgradama. Nema junačenja i samostalnih izleta jer postoji velika opasnost da stradaš.“

ŠOLIĆ JE ISPRIČAO DA JE prije nekoliko godina uzeo vozača i otišao do Basre, najveće iračke luke. Tu je iznajmio gliser i zatim se odvezao do Shatt al-Araba, rijeke nastale spajanjem Eufrata i Tigrisa koja utječe u Perzijski zaljev. “Slikao sam švercere ovcama koje tajnim kanalima prebacuju u Kuvajt. Na bazaru sam snimao zanimljive ljude, njihove oči, poglede. Danas bi takve fotografije bilo nemoguće snimiti. Situacija je postala toliko opasna da novinari u Bagdadu više ne žive u hotelima, nego u kućama koje se nalaze u posebno zaštićenim ulicama. Na ulazu u tu zonu nalaze se kontrolne točke i policija koja radi u koordinaciji s vlašću. Svi novinari su tu i zajedno snose troškove sigurnosti.” U Afganistanu je bio dva puta – prošle godine u listopadu i ove godine u svibnju, jer “šihte traju po mjesec dana”, zapravo, tri tjedna se provedu s vojskom, a jedan u uredu u Kabulu ili u Kandaharu gdje Reuters ima suradnike, ali ne i ured. Kaže da je tamo stalno u potrazi za vijestima. Tako svakog jutra planira dnevnu rutu koja određuje logikom slučajnosti što će tog dana fotografirati. Nikada ih ne vode s elitnim američkim trupama Delta forces čiji pripadnici, kaže, “kolju zubima”, nego ih vode u “ležernije ophodnje kada vojska čisti snijeg ili u sela gdje se ugledniji časnici rukuju s nekim lokalnim poglavicama dok oko njih trčkaraju djeca”. Šolić je iz Afganistana donio i fotosvjedočanstvo ratne svakodnevice pripadnika Hrvatske vojske u rizičnoj misiji spašavanja najopasnije zemlje na svijetu. Da napravi tisuće i tisuće digitalnih fotografija koristio je, kaže, “tehniku brzog okidanja”, kako se zvala i jedna njegova izložba u zagrebačkoj Kuli Lotrščak. No tom sintagmom se najbolje opisuje stanje na terenu. Naime, okidač i okidanje su u tim krajevima najčešće korišteni termini. Priča nam da rad u Reutersu nije lak ni lagodan. “Moraš znati raditi pod pritiskom, biti snalažljiv i moći se sporazumijevati s ljudima koji ne govore ni jedan strani jezik, a moraš dobro poznavati kompjutorske programe i slati slike u uvjetima gdje nema ni struje”, govori te dodaje da moraš poznavati i običaje i pravila koja vladaju u određenim zemljama. Primjerice, u većim gradovima kao što su Kabul i Kandahar “možeš slikati što hoćeš”, no na selima je drukčija situacija.

“U selo dolaziš s vojskom i slikaš gotovo skrivečki, s teleobjektivom, hvatajući zanimljive motive”, objašanjava Šolić. “Iako ih najčešće fotografiram bez njihova pristanka, opravdava me to što svojim fotografijama pokazujem svijetu kako žive ljudi u Afganistanu. Ne postoji način da s njima stupiš u kontakt jer ne govore ni jedan strani jezik, ne gledaju televiziju jer nemaju struju, ne čitaju novine jer ih tamo nema - nemamo zajedničko viđenje stvarnosti. Šuker je kod prepoznavanja, ali ne ministar, nego nogometaš, a čuli su i za Jugoslaviju, dok im je Hrvatistan apsolutno mutan pojam. U Afganistanu vlada sasvim druga vizija stvarnosti i moraš biti jako oprezan i pažljiv.” Šolić nam je zatim ispričao kako se žene uglavnom ne smiju fotografirati, osim izdaleka, teleobjektivom, bez njihova znanja. Objasnio je da u njihovu zatvorenom svijetu postoje vrlo rigidna pravila kojima se određuje ponašanje i odijevanje žena. Najekstremnijim pravilima podvrgnute su paštunske žene, koje moraju biti u potpunosti pokrivene burkama tako da im se ne vide ni oči, a puno bolje prolaze pripadnice ostalih naroda kao što su Uzbeci i Kozaci. One moraju imati pokrivenu kosu ili dio lica, tako da im je život ipak lagodniji.

“U KABULU SE MOGU susresti žene pod burkama, ali i policajke koje su odjevene gotovo u europskom stilu, osim štoimaju kosu pokrivenu maramom”, priča Šolić. “Najviše me je dirnula scena djevojčice od nekih 11, 12 godina koju je otac doveo motorićem na bazar. Bila je otkrivena lica i potpuno našminkana, kao odrasla žena. Naime, u Afganistanu i maloj djeci šminkaju oči crnom bojom, a ruke i noge im tetoviraju u skladu s islamskim trendom. Zbog toga im oči djeluju još dublje i ozbiljnije. I na tom bazaru njoj će naći muža, a otac će zauzvrat dobiti nekoliko deva i 20-ak ovaca ili koza. A za tu djevojčicu to će biti posljednji slobodni izlazak u svijet. Nakon toga ona će dobiti burku i do smrti biti pokrivena i zatvorena u kući. Užas.”