I. Suočavanje sa stvarnošću

Scena je bila više nego mučna. Bolji primjerci vladajuće partije u agoniji su se previjali po tepihu između skučenih saborskih klupa. Na očigled milijunskog auditorija, ministar financija Ivan Šuker upoznao je javnost i prostrano tjeme kolege Darka Milinovića sa sadržajem svega što je u zadnja dva dana pospremio u svoj želudac, a ako je vjerovati pedantnijim novinskim izvjestiteljima koji su taj dan imali nesreću da ih dopadne dežurstvo na Markovom trgu, komad nedovoljno probavljenog pilećeg bataka završio je u krilu ministra regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva Božidara Pankretića.

S njihove desne strane odvijala se jednako napeta drama: Jadranka Kosor nekoliko se minuta borila s facijalnim grčevima koji su zadnji put u javnosti viđeni kad ju je Mesić sprdao da voli iskakati iz standardne Gavrilovećeve ambalaže. Na drugom dijelu prostorije rezervirane za ministarsku ergelu, Božidar Kalmeta lupao je glavom o stolić ispred sebe, a dva sjedala od njega ministar policije Tomislav Karamarko je - karakterističnim stamenim pogledom hrvatskog muža što se suočava s egzistencijalnim poteškoćama - dao do znanja da će pendreci nedavno viđeni u Varšavskoj vjerojatno plesati i po oporbenim tikvama.

Jedino je predsjednik Sabora Luka Bebić izgledao kao što i inače izgleda: tupo i nadasve blaženo...

Uplakani Andrija Hebrang na koncu je smogao dovoljno snage da u ime ovih unezvjerenih pogleda iscijedi rečenicu koja sublimira sav horor što je prekjučer viđen u dvorani hrvatskog Parlamenta: "Danas je najtužniji dan u Saboru u posljednjih 20 godina"...

Doduše, i poglavica Sabora urlikao je nešto u smislu „Dosta! Dosta! Dosta!", ali zbog one poslovične tuposti na predjelu glave ostali smo uskraćeni odgovora na pitanje da li je to vikao sebi ili pak nekom drugom.

Nekoliko sekundi prije ove nadasve nadrealne atmosfere - koja je ovdje prepričana iz naknadne subjektivne vizure gdje dominira sklonost svakojakim zlobnim pretjerivanjima - riječ je uzela saborska zastupnica SDP-a Mirela Holy, prouzročivši jednom svojom rečenicom otpuštanje nepodnošljive količine olovnog očaja u hrvatski Sabor: zrak je postao toliko zagušljiv da su prisutni pojedinci jedva mogli doći do njega.

Predsjednik Luka Bebić jedini je održao karakterističan izraz lica"Ako Hrvatska želi zatvoriti poglavlje 23.", kazala je hladnim činovničkim tonom ova SDP-ova zastupnica, "prije toga će morati zatvoriti pola vlade". Podmukli oporbenjaci nisu pokazali milost prema političkim neprijateljima koji su - dobrano krvareći od ovog metka koji je očigledno pronašao metu - bauljali po dvorani, pa je mučenje ubrzo nastavljeno. Egzekutor je ovaj puta bio Željko Jovanović, također saborski zastupnik SDP-a. "Polančecovo svjedočenje potvrđuje da je vrh HDZ-a, u smislu političke odgovornosti, kriminalna organizacija koju treba što prije i što dalje otjerati od vlasti!".

Legenda kaže da se ministar branitelja Tomislav Ivić u tom trenutku podigao sa saborske klupice i rekao da ide kući po ručnu bombu...

II. Katarza

Ovaj potpisnik-mazohist, kao i pretpostavljam većina onih građana koji iz neobjašnjivih, ali sasvim sigurno bolesnih navada, na drugom programu HTV-a redovno prate izravni prijenos saborskih zasjedanja, kao da je nakon ovih iscrpnih fragmenata jučerašnje epizode omiljenog reality showa ostao bez velikog dijela svojih dosadašnjih djetinjastih iluzija. Naime, moja pomaknuta ljubav prema onome što je čovjek mogao vidjeti tijekom višesatnih saborskih rasprava temeljila se izričito na premisi da se radi o punokrvnoj fikciji, burlesci koja nema ama baš nikakve veze sa stvarnim svijetom i realnim problemima. No, otrežnjenje je došlo nadasve nenadano, a kako to obično i biva, suočavanje sa stvarnošću moralo je proizaći kao posljedica tvrdokorne katarze.

Naknadni kroničari vjerojatno će jednom prilikom zabilježiti kako je sve pošlo po zlu kada je nekolicina političara u Saboru izašla iz domene dogovorene obmane i iz nekog razloga odlučila barem na sekundu izravno zastupati glas naroda, koji već tjednima po ulici mrmlja da državom upravlja dobro organizirana banda u odijelima... Podlu diverziju u posljednji je tren pokušao spriječiti njihov stranački šef Zoran Milanović, na način da se u ime nestašnih podređenika javno ispričao zbog retorike koja je upućena u smjeru prisutnih članova Vlade. Međutim, bilo je prekasno: kiselkasti okus stvarnosti već je dominirao sabornicom.

Šef SDP-a Zoran Milanović iz nekog je razloga samoinicijativno nastojao razbiti diverziju svojih podlih podređenika; Autor: Sanjin Strukić/PIXSELLI, što sada? Što naime činiti nakon spoznaje da je Big Brother za bolesnike itekako stvaran, jer je u njemu prekjučer izrečeno nešto što bi se naknadno moglo pokazati kao Velika Istina - da je naime vladalačka nomenklatura zločinačka organizacija?

S obzirom da ovaj autor cjelokupnu situaciju gleda iz nadasve sebične perspektive, vrijeme je da se postavi i ključno pitanje: što sada gledati? I gdje !? Postoji li uopće na cjelokupnoj medijskoj sceni u Hrvatskoj mali kutak u koji bi se moglo pobjeći od svih zala što ih može prouzročiti ovaj stvarni hrvatski svijet?

Sabor je, pokazati će se vjerojatno naknadno, bio posljednje utočište za takve sanjare i shizofrenike. Cjelokupna medijska scena programski je naime potpisala kapitulaciju nad stvarnošću prije dobrih mjesec dana. Od tada, novinske naslovnice neprekidno vrve 'istinitim saznanjima' o tome da su 'svi znali sve', radijske emisije otvaraju se dramatičnim apelima o tome da je 'Jadranka Kosor nedavno sastančila sa čovjekom koji je osumnjičen kao šef zločinačke organizacije', televizija pati od inflacije priča oko Hypo banke, čak se i Latinica vratila na nacionalnu dalekovidnicu....

Zabava za cijelu obitelj traje već nekoliko tjedana, a kada bi je saželi u šaku rečenica, onda bi to glasilo otprilike ovako: HDZ-ova Vlada, koja vodi ovu državu već duže vrijeme, svojski se trudi obraniti od teških optužbi da već duže vrijeme pljačka državu, a brani se na način da građanstvo uvjerava kako nisu Svi bili dio zločinačkog pothvata kojim je planski operušana voljena Domovina, već da su pljačku činili samo Neki od njih. Neki od njih, poput Damira Polančeca, uvjeravaju međutim časni sud i građanstvo kako se Svi sada prave glupima te da su - suprotno onomu što sada tvrde - sve znali o onome zbog čega njemu samom sada prijeti višegodišnja robija.

Takvo činjenično stanje u većini bi civiliziranih zemalja bilo skandalozno samo po sebi; naime da uopće postoji sumnja kako je više pojedinaca iz izvršne vlasti mazivalo milijune, a da su ovi Svi - koji i dalje obnašaju najodgovornije funkcije u državi - cijelo vrijeme dizali ruke i amenovali sporne odluke čiji sadržaj nikada nisu ni vidjeli, a kamoli pročitali.

Dakako, ovo je logika pojednostavljena do prostog vica, takoreći psovke, te nema neke naročite veze sa političkim pragmatizmom koji je uvriježen na ovim prostorima. Ovako postavljena logika samim time nema veze ni s realnošću koja obitava izvan granica Republike Hrvatske. Utoliko je na djelu ona dobra stara hrvatska stvarnost - zapravo autentična noćna mora - od koje očigledno nema bijega.

Ministri predvođeni Jadrankom Kosor od prvotog šoka nisu ni znali što ih je snašlo

III. Posljednje zbogom nevinosti

No, pustimo stvarnost.

Ovaj tekst je ionako napisan kao posljednji pozdrav Saboru kakvog smo nekada poznavali: Saboru u kojem je dominirala Rojsova čudnovata lubanja, gdje je pučanstvo zabavljao 'ljupki' šovinizam Ante Kovačevića, gdje smo promatrali profesionalnu evoluciju Ante Đapića iz zapijenjenog neoustaše u pasioniranog zaljubljenika židovske kulture, Saboru u kojem je na kraju krajeva redovno izostajao onaj urlik "Dosta! Dosta! Dosta!" kad su se izglasavali srednjovjekovni zakoni kao što je onaj o umjetnoj oplodnji, ili prilikom konstatacija rijetkih političara koji su još prije nekoliko godina ukazivali na pljačku u HEP-u i HAC-u; Saboru u kojem je gotovo jednoglasno donesena sramotna Deklaracija o Domovinskom ratu, bez da je itko od prisutnih konstatirao da se radi o 'najžalosnijem danu u Saboru u zadnjih 20 godina'...

Na kraju se stoga valja podsjetiti i najveselijeg 'dana u Saboru u posljednjih 20 godina'. Desilo se to 30. lipnja ove godine. HDZ-ov patrijarh Andrija Hebrang tog je dana postao aktivni protagonist naknadnog relativiziranja pokolja nad obitelji Zec. Sjećate se toga? Spominjanje njihovog imena u Saboru, Hebrang je nazvao 'nedopustivom zloupotrebom saborskog poslovnika'...

Sav taj nadrealni svijet, nastanjen s čudnovatim bićima & pojavama, koji dakle u civiliziranim društvima može tavoriti samo u domeni dobro ispričanih basni, a nikako kao stvarnost koja svakodnevno prolazi pred našim očima, nestao je nakon samo jedne naizgled benigne izjave - one da je vrh Vlade nastanjen notornim lopovima.

Stoga zbogom, dragi Saboru...