Zoran FerićKad gledamo radnice Kamenskog kako štrajkaju glađu na Trgu Francuske Republike, postaje nam odmah jasno da najveći čovjekov izum nije kotač, kako su nas učili u školi, ni šibica, kako je navodno govorio Einstein, ni supersonični avion, nego socijalna i pravedna država. Iznurene i očajne, žene štrajkaju glađu, a zapravo ionako nemaju što jesti jer već pet mjeseci nisu primile plaću, a djecu im hrane susjedi. Sjede ili leže na istom onom trgu s kojega je počeo pobjednički politički put Franje Tuđmana prije dvadesetak godina. Je li tada itko od onih koji su mahali zastavama mogao pretpostaviti da će u slobodnoj, neovisnoj i međunarodnoj priznatoj Republici Hrvatskoj netko štrajkati glađu zato što mjesecima nije primio plaću i zato što zapravo nema što jesti. Čovjeka koji bi takvo što rekao u ono vrijeme masa opijena optimizmom rastrgnula bi na licu mjesta.

Snovi o novoj državi tek su se rađali. Danas od tih snova nije ostalo ništa, ni jedna jedina krpica, a zlobna je povijesna okolnost da se sve zbiva na istome trgu. Trgu koji je dobio ime po republici koja se prvi put rodila u krvi i postala kolijevka europske demokracije. Europsku je demokraciju iznjedrila giljotina i milijuni dekapitiranih, zaklanih, strijeljanih i spaljenih. Međutim, jednakost, bratstvo i sloboda nisu zaživjeli ni u Francuskoj. U prošlome tjednu ta je zemlja bila paralizirana radničkim štrajkovima. Na ulicama Pariza bilo je više od milijun ljudi. Istina, kod nas se danas štrajka glađu da bi se eventualno, jednom, moglo nešto i pojesti, a u Francuskoj se štrajka zato što se svima sprema dulji radni vijek pa to ipak govori o nekoj razlici, ali nezadovoljstvo radnika svuda je konstanta. U Grčkoj se pak štrajka i zbog produljenja radnog staža i zbog plaće i otpuštanja, a tako će uskoro biti i u Italiji i Španjolskoj. Sprema se sveeuropski radnički štrajk koji bi obuhvatio još i Litvu, Rumunjsku, Sloveniju i još neke zemlje unutar Unije. Osim gladnih radnica Kamenskog, na ulicama su završili i radnici splitskoga škvera. Ako se taj sveeuropski štrajk stvarno i dogodi, to će biti najveća manifestacija radničkoga nezadovoljstva ikad viđena u povijesti, fakat preko kojega ni aktualna politika, ali bome ni politička teorija i praksa neće moći prijeći.

Bit će to ozbiljna prekretnica u našemu poimanju odnosa čovjeka i države i čovjeka i kapitala. A kad se upitamo što je sve te ljude izvelo na ulice, dijagnoza će biti jednostavna i jasna: manjak socijalne države. Manjak onoga što možemo mirne duše proglasiti najvažnijim i najhumanijim čovjekovim izumom. Civilizacija se rađala mučno i na bičevanim leđima milijuna robova i trebalo joj je najmanje pet hiljada godina da stvori relativno humano društvo. A sada, u Europi, odjednom se tako drastično osjeća deficit te humanosti. I nama danas postaje jasno, kao što je postalo jasno i mnogima prije nas, da čitava povijest civilizacije nije ništa drugo nego progresivna kamuflaža ropstva. I zato je jedino opravdanje za civilizaciju kakva je ova naša činjenica što je u tolikoj mjeri svladala materijalni svijet i proizvodnju da si može priuštiti socijalnu državu. Društvo u kojemu će sazrijeti svijest o tome da rad postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi rada, da sve u što je čovjek upregnut mora služiti njemu i da u svakom trenutku može imati toliko slobode da se toga odrekne. Agresivni kult rada i stjecanja čovjeka vodi u propast ako se zaboravi ključna stvar: život i sloboda moraju biti iznad svega. No kretanja u Europi pokazuju nam da je upravo taj veličanstveni izum, socijalna država, danas ugroženiji nego ikada.

Rušenjem Berlinskog zida i nestankom permanentnog straha od crvene opasnosti svijet se našao prepušten divljoj hirovitosti kapitala. Akutan manjak socijalnog odvest će Europu u dva smjera i u nove, prilično radikalne podjele. Prošlo je tek dvadesetak godina od rušenja Berlinskog zida, a on bi uskoro mogao postati dominantna mentalna kategorija. Niknut će u svakome gradu i u svakom selu, niknut će i u našim stanovima, a jedna stara podjela na lijevo i desno mogla bi se obnoviti u drugačijim, ali nimalo benignijim varijantama. Manjak socijalne svijesti odvest će nas u desnu radikalizaciju i politički jasno artikuliranu mržnju prema strancima. Veličina i nejednaka razvijenost Europe stvorila je već sada ozbiljne animozitete, a u budućnosti oni bi mogli postati jednako tako socijalni, rasni i religijski. Manjak socijalne svijesti ojačat će nužno i radikaliziranje ljevice, a sraz tih dvaju svjetova mogao bi se iz parlamenata sve češće prenositi na ulicu.

Pri ovakvom stanju stvari Europi se ne piše dobro. Naš se lokalni mali san o vlastitoj državi, koji je počeo Tuđmanovim govorom na Trgu Francuske Republike, ubrzo rasplinuo u ratu i kriminalnoj tranziciji, ostavivši nam glad i beznađe, a uskoro bi se mogao rasplinuti i ovaj suvremeniji san o velikoj Europi kao prostoru sigurnosti, prosperiteta, dostupnih fondova i kapitala s humanim licem. Uskoro ulazimo u Uniju štrajkova, podjela, političkih radikalizacija, brutalnog ekonomskog izrabljivanja, bezobrazne vladavine jačih i elementarne ljudske sebičnosti kojom vladaju banke i financijski mešetari. S jedne strane su milijuni ljudi radnika koji nezadovoljni izlaze na ulice, a s druge, recimo, tipovi kao što je Alessandro Profumo, bivši šef UniCredita koji je dobio 40 milijuna eura otpremnine. Od takvih se Europljana očekuje još samo da upitaju: “Ako ljudi nemaju kruha, zašto ne jedu kolače?“ I onda će sve početi ispočetka.