Objavljeno u Nacionalu br. 777, 2010-10-05

Autor: Renato Baretić

Ko, ja? Hrvatski političar radi se lud pred istražiteljem

Političar je osumnjičen da je opljačkao umirovljenike i štediše, lažirao nogometna prvenstva, nakupovao kuća, stanova, auta i satova kao županija, namjerno sklapao nepovoljne ugovore s Mađarima, po austrijskim kuplerajima prao novac...

Renato BaretićRenato BaretićDuboko uzdahnuvši, istražitelj okrene ključ u bravi, pritisne kvaku i, s nabubrjelim registratorom ispod miške, po treći put toga dana uđe u neveliku, šturo opremljenu sobu za saslušanja. Sluti što ga čeka, ali nada u njemu još tinja.
- Dobra večer - pozdravi, hineći opuštenost, pa baci registrator na stol i nasmiješi se. - Long tajm no si, jel tako kažu Amerikanci?
- Ne sjećam se - odgovori osumnjičenik, oponašajući mu neiskreni osmijeh.
- Nemojte opet, stvarno nema smisla. Iskreno govoreći, ponekad požalim što više ne smijemo koristiti one metode kojima su se u istrazi služile službe do devedesete, znate na što mislim...
- Ne, ne znam.
- Okej, idemo delati. Dakle, gdje ste bili 1991.? Je li točno da ste svirali orgulje po Njemačkoj?
- Ne sjećam se.
- Divota. Vi zbilja imate volje... Dobro, idemo dalje. Je li točno da ste milijune maraka od iseljenika, namijenjene nabavci oružja za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, provukli kroz poduzeće "RH Alan" i prebacili ih na tajne račune u Austriji i Lihtenštajnu, pa i drugdje?
Osumnjičenik malo zakrene glavu, zagleda se u odbljesak svjetiljke na zidu ofarbanom zelenkastom uljanom bojom, pa krene dlanom trljati bradu obraslu kratkim i oštrim, riđim dlačicama. Tišina, poremećena samo šuškanjem tog dlana na licu, potraje skoro cijelu minutu, a onda:
- Ne, doista se ne mogu sjetiti ničeg sličnog.
- Ničeg sličnog?! Ničeg sličnog!?! - podigne glas istražitelj, potom duboko udahne i izdahne pa, nanovo hladnokrvan, nastavi: - Ničeg se sličnog ne sjećate? Pa ovaj je registrator prepun frapantno sličnih slučajeva, a u svakom od njih trag prljavog, opranog, pronevjerenog i ukradenog novca, sve do zadnje lipe, vodi ravno do vas! Čak i...


- Molim?
- Što?
- Ništa, oslovili ste me nadimkom, pa sam pomislio da mijenjamo temu...
Istražitelj ponovi svoju smirujuću terapiju, izbroji do deset, pa nastavi:
- Da, mijenjamo temu. Imamo na tisuće svjedoka koji tvrde da ste im upropastili tvornice, da ste u ratu izravno surađivali s neprijateljem, da ste opljačkali umirovljenike i štediše, da ste inzistirali na lažiranju nogometnih i košarkaških prvenstava, da ste se nakupovali kuća, stanova, auta i satova kao omanja županija, da ste napuhali državnu administraciju preko svake mjere, da ste svakom kancelarijskom štakoru dali status teško ranjenoga branitelja, da ste kapitalne infrastrukturne projekte dodjeljivali po rođačkim i kumskim vezama, da ste preko Fimi medije isisavali novac iz javnih poduzeća za vlastitu korist, da ste namjerno sklapali nepovoljne ugovore s Mađarima, da ste po austrijskim kuplerajima prali novac i ugovarali štetne poslove, da ste svjesno upropaštavali pravosudni, zdravstveni i obrazovni sustav, da ste javna poduzeća pretvorili u ubožnice za nekvalificirane pouzdanike, da ste...
- Ko, ja?! - prekine tiradu osumnjičenik.
- A tko drugi?
- Ne sjećam se, nemam pojma, možda Pero...
- Koji Pero? - upita istražitelj zainteresirano i maši se za olovku.
- Koji ti ga stero!!! Uahahahahaha...
Istražitelj zažmiri, pogne glavu i, masirajući si sljepoočice, krene brojati do deset, dvadeset, trideset... Ovo je već drugi put danas da ga je osumnjičenik navukao na tu debilnu foru. Pribran, nastavi:
- A INA?
- Bože dragi, otkud ste sad nju izvukli? Ina i ja smo hodali u trećem srednje... Ili u četvrtom, čekajte... Ne, ne sjećam se više...
- Podravka?
- Ne, Dalmatinka je bila, po mami, iz Sinja. Ili ipak Zagrepčanka... Eh, ne može čovjek baš sve u životu zapamtiti, recite i sami.
- Gledajte, zaštićeni svjedok tvrdi da...
- Zaštićenog svjedoka imate? Opa! A da to nije onaj moj Febo?
- Koji Fe... - zausti istražitelj pitanje, ali se zaustavi u zadnji tren, taman u časku kad se osumnjičenikovim licem krenuo razlijevati slavodobitnički osmijeh. Iskustvo s Perom ipak je bilo odveć svježe.
- Što ste radili 27. lipnja 2006. u Veroni? - zapita, kad mu se disanje opet normaliziralo.
- Krao sam orahe!
- Ej, nemojte me zezat, to je fora iz "Alana Forda"!
- Ah, skužili ste me... Naravno, naravno, pa opće je poznato da ja nikad nisam krao orahe.
- Heh, kako to da se toga sjećate?
- Čega to?
- Pa toga da nik... Khm! Čekajte, ali jeste li vi uopće svjesni da vam prijeti do dvanaest godina robije? Za sve što ste napravili, ja vam ne bih dao manje od četrdeset, ali zakon je takav.
- Znam, pa ja sam taj zakon i smislio i predložio i usvojio. Ali ništa meni ne prijeti, znam ja sve vaše planove, javio mi je Ottavio.
- Koji Ottavio?
- Koji ti ga stavio, buahahah-buahahahahaha...
Istražitelju naglo utrne lijeva ruka i stegne ga u prsima. Ispruži kažiprst prema osumnjičeniku, zjenice mu pobjegnu uvis, pod kapke. Prije no što se stropoštao sa stolca uspio je samo prošaptati: - Ču... Čuvajte me se, gospodine No... Spodine No...
- Norris - dovrši osumnjičenik hladnim glasom zadnju istražiteljevu riječ. - Chuck Norris. Za prijatelje Chucky.
Ponovno protrlja bradu, istegne vrat, pa zavikne prema vratima: - Sljedeći!

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika