Objavljeno u Nacionalu br. 777, 2010-10-05

Autor: Zrinka Pavlić

Hrvatski Top model: Guzice i sise

Pregolemi modni stručnjaci pred grupom curica se preseravaju i iživljavaju ko da ih pripremaju za napad na Afganistan ili eksperimente s elementarnim česticama u CERN-u, a usput im zumiraju međunožja

Zrinka PavlićZrinka PavlićPremda međusobno imaju veze ko balet i pčelarstvo, ovog su mi tjedna pažnju privukle dvije emisije, jedna s komercijalne, a druga, da prostite, s javne TV kuće. Rekoh već, dibidus su različite, ali u istom ih (kon)tekstu spominjem zato što su izvrsna ilustracija načina na koji TV kuće s kojih potječu misle da će najbolje privući gledatelje. komentarom na prvu – „Misiju zajedno“ Roberta Zubera i Sanje Mikleušević Pavić - zacijelo ću navući srdžbu onih koji vole pomagati (i još više gledati kako netko drugi pomaže) bližnjem pa se odmah ograđujem: ni meni karitativne ideje nisu strane i čak ću se u ime solidarnosti suzdržati od kolutanja očima nad frazama o „senzibiliziranju javnosti“.

Priznat ću i to da nisam uopće ravnodušna prema Zuberovim misionarskim pričama još iz doba štikleca u „Hrvatskoj uživo“, ali samo zato što se u sklopu nekog projekta čine dobra djela te svi zajedno plačemo razmjenjujući krvne grupe i brojeve žiro-računa, ne znači da iz tog projekta nužno nastaje super emisija za udarni termin. Jer iako je riječ o krasnoj ideji, uvijek valja imati na umu da smo pred TV ekranom i da se dirljive priče koje gledamo biraju i prema televizičnosti, a ne samo prema potrebitosti. Pa ako je tako i ako na TV-u zbog prirode medija prednost imaju oni čija je priča zanimljivija u obliku reportaže, sapunice ili recitacije – onda i gledatelji uz plemenitu ideju imaju pravo očekivati i kvalitetnu izvedbu. A gledatelji je, nažalost, nisu dobili.


Prvo – znam da u emisiji poput „Misije zajedno“ furanje glamura i dizajnerskih kerefeka nije primjereno, ali nisam sigurna ni zašto im studio mora izgledati kao salon rashodovanog namještaja iz 1978. i zašto se voditelji furaju na stajling Brijunskog plenuma CK SKJ + Zuberova Egzistencijalna Tjeskoba s Bradom. Nije mi jasno ni kako se u sve to uklapa dirigirani pljesak publike u studiju, pa ni to da im gosti sjede u sumanutoj varijanti „green-rooma“ za pozornicom, ko da su na „Dori“. A od svega je najgore to što su voditelji toliko „spontani“ da djeluju kao da se za emisiju uopće nisu pripremili ili kao da se ne mogu naviknuti da im emisija sada traje sat i pol. Pa šest do osam puta postavljaju ista pitanja, poput: „Osuđuješ li svoju majku što te ostavila?“ i onda ne znaju što bi dalje kad im momak iz Istre odgovori isto što i prvi put: „Ne. Ne uopće.“

No bitno je da publika odmah zaplješće i da se u popratnim prilozima nižu prizori grljenja, plakanja i melodramatskih susreta po perivojima ko da smo u najmanju ruku upali na pola epizode „Divlje ruže/srca/horde“ ili kakve druge latinskoameričke naricaljke. I opet ponavljam – drago mi je što su tata i sin iz Slavonije dobili kuću, momak iz Istre našao mamu, dečko s Hvara naočale i bakica iz Splita jogu, ali hvalevrijedna humanitarna priča iz „Hrvatske uživo“ u svojoj je prime-time verziji razvodnjena i podmazana s previše sapuna da bi se moglo govoriti o senzibiliziranju javnosti bilo kakvim profesionalnim pristupom. Više je riječ o pop-psihološkoj igri na temu „ako si milosrdan i moralan, ovo ti mora bit super, a ako počneš inzistirati na tricama kao što je kvalitetno novinarstvo, dobra emisija i pripremljeni voditelji, mora da si bezosjećajno đubre“. No dok javna televizija igra na takve sentimente, koji maltene zabranjuju da mimo plemenite ideje procjenjujemo izvedbu na ekranu, komercijalci, naravno, rade upravo suprotno.

Igraju nemilosrdno i bezosjećajno te nam uz pregršt mladih guzica i sisa u „Hrvatskom top modelu by Vanja Rupena“ brzom izmjenom kadrova i pričama o superprofesionalnoj selekciji modnih stručnjaka pokušavaju stvoriti filing da gledamo nešto dramatično, ozbiljno i važno. Nisam moralist, ali nakon svih sisa prilikom pin-up fotografiranja, zumiranja na međunožja i dupad prilikom vježbanja striptiza te nakon oblačenja adolescentica u prozirne trikoe, pitam se što tek donose sljedeće epizode? Krupne planove brazilske depilacije? Uvježbavanje sado-mazo scenarija i stajlinga jer „jednog bi dana to neki kreator mogao tražiti od tebe“? Ginekološki pregled uživo? Pretjerujem zbog ilustracije, ali kada se nekolicina pregolemih modnih stručnjaka iz zemlje koja ima manje stanovnika nego jedan svjetski tjedan mode dnevnih posjetitelja počne pred grupom curica preseravati i iživljavati ko da ih pripremaju za napad na Afganistan ili eksperimente s elementarnim česticama u CERN-u, čovjek ne zna bi li umro od smijeha ili nekome od tih stručnjaka zviznuo šamarčinu.

Jest, i kandidatska djevojčad pridonosi cirkusijadi cviljenjem zbog teških udaraca tipa „moram se ošišati“ ili „fali mi pas“, ali od njih čovjek ništa bolje i ne očekuje. Od profesionalaca ipak očekuje mrvu pameti ili barem originalnosti, a ne petsto puta prožvakane fore o „teškom poslu u paklu mode“. No kad već igra na niske strasti, glupe konflikte i brutalno gaženje mladenačkih snova kao gledateljski afrodizijak, RTL je možda mogao i kao voditeljicu angažirati nekoga sposobnijeg od Vanje Rupene. Osim što je zgodna i osim što ima manekenskog iskustva, od drugih je voditeljskih kvaliteta krasi i katastrofalna ukočenost te elokvencija na razini telefonske sekretarice iz osamdesetih. Bori se s riječima kao da ih čita s post-it listića razlijepljenih na suprotnim krajevima studija, a i sa smislom je na Vi, kao u slučaju kada curi s piercingom nakon dvadesetog upozorenja da ga mora skinuti govori: „Ovo ti je PRVI i zadnji put da te ja vidim s tim piercingom“.

Saša Joka nije dostojna zamjena Borutu iz prve sezone, ali nije ni loš kao rezidencijalno oživotvorenje klimakterija, a Tihana Harapin zasad se jedina drži samo posla i ne igra po RTL-ovim naputcima za draženje gledatelja, ali bojim se da to tako neće ostati do kraja. Za razliku od HTV-a, koji nas je naumio prikovati uz ekrane tako da nas rasplače dirljivim pričama, RTL je to odlučio učiniti prizorima plakanja u grupici od petnaestak djevojaka iz dobne skupine od 18 do 25. Drugim riječima – više ni pred televizor ne moš sjest a da to ne završi u suzama.

Vezane vijesti

Ni Oskara ni prosvjeda

Ni Oskara ni prosvjeda

BREJKING NOUZ Dnevnik, HTV1, subota, 19.30 Blago nama što imamo televizije s nacionalnim koncesijama i informativnim programima pa sve doznajemo U… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika