Objavljeno u Nacionalu br. 778, 2010-10-12

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Suvišno čudo

Čemu služi in vitro postupak za stvaranje novih ljudskih bića u svijetu u kojemu je čovjek višak? Čim se multinacionalne kompanije nađu uproblemima i stave na papir svoje prihode i rashode, svoj plus i minus, kao spasonosno rješenje uvijek ispliva otpuštanje viška zaposlenih

Zoran FerićZoran FerićNobela za medicinu ove godine dobio je Robert G. Edwards, otac umjetne oplodnje. Radi se neosporno o veličanstvenom otkriću, o čudu. Ali što će nam zapravo? Čemu služi in vitro postupak za stvaranje novih ljudskih bića u svijetu u kojemu je čovjek, zapravo, višak? U Kini ili Indiji on je vrlo konkurentna radna snaga, u Europi i razvijenim zemljama s jakim socijalnim programima pak ljudsko biće je nepotreban višak, izvor problema i sukoba. Promatramo li danas Europu sa svim njenim stanovnicima i socijalna previranja koja tresu europske gradove nije nam teško uvidjeti da spomenute probleme stvara upravo višak ljudi.


ČIM SE multinacionalne kompanije nađu u problemima i stave na papir svoje prihode i rashode, svoj plus i minus, kao spasonosno rješenje uvijek ispliva otpuštanje viška zaposlenih. Ne radi se samo o multinacionalkama, radi se o većini poduzeća koja nešto rade i nastoje biti konkurentna. Kad Fiat ili Renault zaglibe, promijene upravu, otpuste 2000 ljudi, nekako se konsolidiraju pa dalje izbacuju nove modele automobila koje kupuju oni koji još uvijek imaju posao. To što i njima prijeti da postanu višak samo malo smanjuje prodaju. Trend je svjetski, ali se osjeća i kod nas. Ina, recimo, ima 1500 ljudi viška, zagrebački Holding 2000, u brodogradilištima su pak svi višak itd. Ljudi koji su višak masovno gube posao, a s njim često i nadu da će ga ikada više i dobiti. Jer viškovi su posvuda. U državnoj administraciji, u općinama, u gradskim poduzećima, višak ljudi gleda nas sa šaltera i iz izloga prodavaonica, nikada ne znamo kad ujutro u bolnici predajemo sestri zdravstvenu iskaznicu i uputnicu jesmo li je predali ljudskom biću koje će uskoro postati višak, kao što će višak postati možda i sama bolnica. Opaka je to matematika. Da se smanji manjak, neki ljudi moraju postati višak; novac i čovjek su u privrednim kretanjima obrnuto proporcionalni, kao što su, nažalost, obrnuto proporcionalni i u obiteljima.

AKO JE U OBITELJI višak djece, sigurno će se javiti manjak novca ako se ne radi o obitelji šeika ili ruskog oligarha. I pri takvim društvenim kretanjima, iz opće pozicije društva, čemu onda služi umjetna oplodnja? Čemu takav čudesan postupak i veličanstvena ljudska pobjeda nad hirovitostima jajašca i spermatozoida, kad je svako buduće biće već sada vrlo izgledni višak? A kako to lijepo izgleda kad se konačno rodi dugo željeno djetešce. Zamislimo samo razdraganu majku s dojenčetom na prsima okruženu rodbinom i prijateljicama koje govore da je mali pljunuti otac, da ima oči na oca, a nos na mamu, bradu na djeda, glavicu na baku, a prstiće na drugu baku i tako redom, da se nitko na naljuti. Zamislimo oca koji sja od sreće, razdrljenog, s olabavljenom kravatom koja visi kao otkinuta omča vješala, zamislimo ga kako s pet metaka u zrak iz tetejca koji je naslijedio od svoga oca iskazuje zahvalnost nebesima zbog krštenja svog prvog djeteta. No, misli li taj razdragani otac kad puca u nebo da je njegov novorođeni i tek kršteni sin zapravo višak? Misli li majka kad ga drži na svojoj sisi da hrani budući višak, budućeg nezaposlenog iz škvera, buduću tekstilnu radnicu koja će morati štrajkati glađu da bi dobila zarađenu plaću? Naravno da ne misli. Sreća je što se uz novi život možemo još veseliti budućnosti i dati oduška optimizmu za koji, ruku na srce, i nema previše razloga.

JER, AKO se nadamo da će, kad kriza prođe, a nadamo se da će proći brzo, uvjeravaju nas to i članovi naše vlade, kriza samo što nije prošla, ako se, dakle, nadamo da tada ljudi neće biti višak, grdno se varamo. Živimo, naime, u svijetu koji rapidno radi upravo na tome da novorođeno ljudsko biće postane višak. Radnike zamjenjujemo robotima, čuvare kamerama, blagajnice automatima za plaćanje, sve više razgovaramo s mašinama koje kažu dobar dan i hvala, kao da svijet trenira za trenutak kad će ljudi potpuno nestati sa zemaljske površine. A nestat će ih upravo zato što su višak. Paradoks je to, figura koja nam kroz prividnu nelogičnost kazuje neku višu ili dublju istinu. Čovjek od samoga početka, od kamene sjekire mozga i trudi se da radi što manje, a napravi više, izmišlja strojeve i aparate, gradi brodove i avione, buši planine i morsko dno, a čitav taj trud, čitava ta civilizacijska avantura svest će se na to da će i sam jednoga dana postati višak.

INDIJI I KINI, zemljama koje se tradicionalno bore s viškom ljudi, taj višak danas donosi prosperitet, a nama u Europi samo jad. Zato, uče nas, što smo privilegirani i bahati, zato što smo mi ovdje još od prosvjetiteljstva stvorili jednu drugačiju sliku o čovjeku, nego što je momentalno imaju oni tamo. O ljudskim slobodama i pravima imamo posve drugačije mišljenje nego središnja Azija i na to se oslanja i naša pravna regulativa. U globaliziranom sustavu gdje pare upravljaju baš svime i regulator su baš svega, u sustavu koji se pobrinuo da oslobodi novac, a ne ljude, relativno slobodan, samosvjestan i zakonom zaštićen pojedinac, koji odbija crnčiti 12 sati na dan za dva dolara mjesečno i živi u kolikotoliko ljudskim uvjetima, jednostavno mora postati višak. To je naša budućnost: čovjek kao višak. Nobelova nagrada Robertu G Edvardsu dobit će svoju veličanstvenu potvrdu tek za neko vrijeme, kad prvi put čovjek začet u epruveti i sam postane nobelovac. Ili papa. To će značiti da se školovao, radio i napredovao. I da nije bio višak.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika