David Grossman; Foto: WikipediaProces pisanja za Davida Grossmana ne prestaje nikad. U autobusu, zrakoplovu ili u kafiću. Ideje uvijek naviru i to ne samo za pisaćim stolom. "Pisanje romana je najdublje iskustvo koje poznajem. I to iskustvo obično traje pune tri ili četiri godine. Ovaj proces mi omogućava zavirivanje u mnoge kutke, u meni samom ali i u drugima, mjesta do kojih vjerojatno nikad ne bih mogao doći. Kada pišem imam osjećaj da to pišem za sebe, imam osjećaj do to nitko nikada neće pročitati. To je jedan vrlo intiman čin", opisuje Grossman proces stvaranja svojih romana.

Sudbonosni roman

Izraelski književnik David Grossman dobitnik je ovogodišnje Mirovne nagrade Njemačke udruge knjižara. Ovo priznanje tradicionalno se dodjeljuje posljednjeg dana najvećeg sajma knjiga na svijetu, onog u Frankfurtu. Grossman se u svojim romanima zalaže za vječitu bliskoistočnu temu, pomirenje između Palestinaca i Židova, temu koja i u književnikovom životu igra veliku ulogu.

David Grossman, sin vozača autobusa nakon završenog studija filozofije i scenske umjetnosti započeo je na Izraelskom državnom radiju karijeru novinara. Tamo je prije svega radio na dječjem programu a po svojim dječjim knjigama je postao poznat i izvan svoje domovine. Svojim djelom "Smiješak jaganjca" Grossman je krajem osamdesetih postao poznat i u Njemačkoj, zemlji koja u svakom židovu budi čudnu mješavinu osjećaja.

"Godinama sam odbijao putovati u Njemačku. Zbog shoae (holokausta op. p.) mi je teško padalo i čuti njemački jezik a kamo li biti u Njemačkoj. Na počecima svog književnog stvaralaštva sam sam sebi rekao da ću ići u Njemačku tek kada se tamo pojavi neka moja knjiga s mojim imenom na koricama. Jer jedna od najgorih stvari tijekom genocida u Drugom svjetskom ratu je bila ta da su ljudi tada ubijani anonimno, bez imena. To mi je bilo nepodnošljivo. I stoga sam u Njemačku otišao tek kada se tamo pojavila moja prva knjiga".

Izrael bez glave

2003. Grossman je započeo s pisanjem romana koji je na neki način i tragičan svjedok sudbine njegove obitelji. U romanu "Jedna žena bježi od jedne vijesti" Grossman je opisao osjećaje izraelskih roditelja čija djeca odlaze u vojsku i strahuju da se nikada neće vratiti. Ova sudbina Grossmana je zatekla 2006., uoči završavanja njegovog najpoznatijeg romana i nekoliko sati prije nego što će biti okončan Libanonski rat. Njegov mlađi sin Uri poginuo je od Hesbolahove granate i to u trenutku dok je iz zapaljenog tenka pokušao izvući kolege. Grossman nakon toga nije bio siguran hoće li biti u stanju dovršiti svoj sudbonosni roman. Kada je to povjerio svom prijatelju, također književniku, Amosu Ozu ovaj mu je odgovorio: "Ova knjiga će te spasiti, Davide".

U studenom 2006. Grossman je stajao ispred prosvjednika koji su u Tel Avivu tražili odgovore na mnoga otvorena pitanja vezana uz Libanonski rat. "Jedna od najgorih stvari koju je ovaj rat istjerao na vidjelo je činjenica da Izrael nema kralja. Red u kojem bi trebale stajati osobe koje vojno i politički vode Izrael je prazan." Unatoč neopisivom gubitku Grossman ne osjeća mržnju. "Ne želim biti bijesan jer u tim trenucima moj sin Uri nije uz mene", zaključio je Grossman.