Foto: IlustracijaNakon vožnje vatrogasnim kamionom po središtu garda, hodočašća na Oltar domovine i obilaska ruševnog "Badela", Montažstroj je provokativnom i radikalnom predstavom "Vatrotehna 2.0." obilježio 20. godišnjicu postojanja. Predstava je premijerno izvedena u nedjelju u Zagrebačkom kazalištu mladih i imat će još samo dvije ekskluzivne izvedbe 11. i 18. listopada, a u njoj su Borut Šeparović i druga generacija Montažstroja, poznata iz odlične predstave "Generacija 1991. - 1994.", na žestok način interpretirali društvene promjene u neovisnoj Hrvatskoj.

Slika današnje Hrvatske, koju su pokazali, više je nego stravična, osobito zato što ju je bez imalo sentimenta oslikala generacija mladića rođena nakon 1991. godine, kako kažu, u postsocijalističkoj, posttuđmanovskoj eri neoliberalnog kapitalizma. Temelj obljetničke predstave je prva "Vatrotehna" iz 1990. godine, koja je kroz priču o Prometeju i mehanizmima vlasti još 1990. godine najavila raspad komunizma, višestranačke izbore, tranziciju, pa čak i rat, te zbog tog proročkog duha postala kultnom među mlađim gledateljima.

Iako su u novoj "Vatrotehni 2.0." zadržali motive iz Eshilove drame "Okovani Prometej", naglasak je bio "na pretvorbi djece real-socijalizma u djecu real-kapitalizma", zatim na analizi sumorne hrvatske realnosti u kojoj dominira sveopća komercijalizacija te na svemu onome što je propalo, pokradeno i nestalo. Naime, svi materijalni aspekti prve "Vatrotehne" su propali, kao i privatni VHS snimak, pa je u toj novoj izvedbi zapravo napravljena umjetnička inventura svega onoga što se dogodilo tokom 20 godina u Hrvatskoj, ali kroz priču o Montažstroju.

Tako se spominju nestala poduzeća kao što su Vatrotehna, Badel i Kamensko, "poznate kuće europske mode", najezda kineske robe, kopanje siromaha po smeću, slučaj Varšavska, nestanak prometejske volje za promjenom i "atleta srca iz prve generacije Montažstroja", činjenica da više nema heroja, novac kao osnovni kriterij i cilj života. Da bi to dočarali, Montažstroj je na platnu u pozadini projicirao dio originalnog snimka "Vatrotehne", a nova generacija izvođača – Matiija Čigir, Filip Jurković, Svebor Kamenski Bačun, Aldin Kasunović, Andrej Kopčok i Nikola Nedić, radila je gotovo istovjetne pokrete tako da se činilo kao da su se prošlost i sadašnjost slili u jedno.

Bila je prikazana i scena eksplicitne muške ljubavi za vrijeme čijeg emitiranja su svi mlađi od 18 godina izbačeni iz dvorane. Kao rezultat svega toga pred gledateljima je izrastala poražavajuća i prilično gorka vizija života "mladeži rođene u posttuđmanovskoj eri" te moralnog i vrijednosnog sustava u Hrvatskoj.

Tako se čulo "Naša su tijela mlohava, jer vrijeme provodimo surfajući na Internetu", zatim "Mislimo da je drkanje na pornografiju seks"te "Gay je OK", a li i "Gay nije OK". To nikoga nije ostavilo indiferentnim. No u predstavi se nije stalo na definicijama stanja poput "Mislimo da imamo Hrvatsku, a imamo k...", nego se otišlo korak dalje i svima u gledalištu, a zapravo cijeloj Hrvatskoj, postavilo pitanje zašto je sve to dopušteno, a zatim im je upućen i poziv na otpor.

Dvoranom su frcale replike tipa da "kazalište više ne preuzima odgovornost, morat ćete je preuzeti vi", a za to vrijeme neki su u gledalištu uživali, dok je drugima bilo neugodno. Predstava "Vatrotehna 2.0." Montažstroja i Boruta Šeparovića odjeknula je poput kazališne bombe ulivši gledateljima nadu u mogućnost promjene.