Zlatko Kranjčar: Autor: Boris Šćitar/PIXSELLTri pobjede, protiv Walesa, Bugarske i Švicarske, i neriješena utakmica s Engleskom nogometne reprezentacije Crne Gore sigurno su najveće iznenađenje ovogodišnjih kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Sve to postignuto je pod vodstvom Zlatka Kranjčara (54), bivšeg izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, koji je nakon smjene 2006. trenirao nogometno nebitne klubove kao što su Croatia iz Sesveta, Al-Shaab iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Dunajská Streda iz Slovačke i Persepolis iz Irana. Kranjčar je postao izbornik Crne Gore u veljači ove godine jer je to tražio Dejan Savićević, bivši nogometaš Crvene zvezde i talijanskog Milana, koji je sada predsjednik crnogorskog nogometnog saveza.

Početak nije bio obećavajući, Crna Gora je izgubila tri prijateljske utakmice, redom od Makedonije, Albanije i Norveške, ali se sve promijenilo kada su započete službene utakmice. Iako osim Mirka Vučinića iz talijanske Rome za reprezentaciju ne igra ni jedan poznatiji nogometaš, Crna Gora je, osim Bjelorusije, jedina reprezentacija koja nije primila ni jedan gol u kvalifikacijama, pa čak ni od Engleske. Nakon te četiri utakmice postao je i u Hrvatskoj medijski slavljen te je ekspresno zaboravljeno kako su ga na svjetskom prvenstvu 2006. optuživali za neuspjeh te za nepotizam jer je njegov sin Niko igrao za reprezentaciju.

Nacional.hr: Nedavno je objavljeno kako je Dejan Savičević, predsjednik crnogorskoga nogometnog saveza, pitao hrvatske novinare je li Kranjčar doista tako dobar trener. Kako je došlo do kontakta između vas i crnogorskog saveza čiji ljudi, izgleda, nisu bili sigurni da su odabrali pravu osobu?
- Ja mislim da su bili sigurni, ali je Savičević kasnije još dodatno pitao novinare. Do kontakta između mene i Dejana Savičevića došlo je preko Zvonimira Bobana jer su Boban i Savičević jako dobri prijatelji. Bilo je to u trenutku kada sam ja bio slobodan, nakon mog povratka iz Irana. Bio sam iznenađen kad sam čuo da Savičević traži mene u odnosu na trenere koje je imao oko sebe, pretpostavljam da je među kandidatima bilo i dobrih trenera iz Srbije. Međutim, Savičević je kroz suradnju s Bobanom dobio potvrdu da sam ja bolji izbor jer sam ja već bio vodio reprezentaciju, znam kako se vodi reprezentacija i mislim da je to bilo presudno pri odluci da postanem izbornik Crne Gore.

Nacional.hr: A što je kod vas presudilo da prihvatite tu ponudu?
- Kad sam dobio ponudu od Dejana Savičevića, uzeo sam stanku od sedam dana kako bih pogledao snimke reprezentativnih utakmica Crne Gore, vidio kvalitetu te reprezentacije. Ako se nešto prihvaća, onda se mora prihvatiti s dozom odgovornosti i optimizma. Nakon što sam pogledao neke njihove utakmice, posebno njihovu utakmicu protiv Italije koju su izgubili 2:1 ali su pokazali kvalitetu, nisam imao više dvojbi. Dapače, smatrao sam da s tom reprezentacijom treba još nešto više učiniti jer ta momčad ima potencijala, samo joj treba dati samopouzdanja i neke organizacijske sustave u igri da bi bili takvi kakvi su sada.

Nacional.hr: Dejan Savičević nedavno je rekao da ste vi bili mnogo optimističniji od njega glede potencijala te reprezentacije.
- Savičević nije bio skeptičan prema meni, ali da, možemo reći da je bio skeptičan prema mogućnostima ove reprezentacije. Ja sam bio optimist od prvog dana. U trenutku kada je obavljeno izvlačenje kvalifikacijskih skupina za europsko prvenstvo, rekao sam da smo dobili tešku grupu, ali i grupu koja je motivirajuća, koja je za naše igrače dobra jer se oni žele pokazati i potvrditi. To se kasnije i dogodilo, potvrdilo se da crnogorski igrači vrijede.

Nacional.hr: S obzirom na to da je Crna Gora mala zemlja, postoji li politički utjecaj na reprezentaciju? Odnosno, je li se pitalo Milu Đukanovića može li se angažirati Zlatko Kranjčar za izbornika?
- Ne, Savičević je bio taj koji je odlučio, koji je želio zaobići sve druge trenere jer je želio mene kao kvalitetnog stručnjaka. Bio je čvrst u toj svojoj odluci i nikakva politika ni odnosi između Crne Gore i Hrvatske nisu utjecali na moj angažman.

Nacional.hr: Prije nego što ste postali izbornik Crne Gore, bili ste trener slovačke Dunajske Strede i iranskog Persepolisa, klubova koji nemaju osobitu reputaciju. Jeste li smatrali da, s obzirom na svoje kvalitete, zaslužujete nešto bolje? Jesu li sadašnji rezultati s Crnom Gorom satisfakcija za odlazak iz hrvatske reprezentacije prije četiri godine?
- Svi rezultati koje sam napravio u Hrvatskoj pokazali su da sam osoba koji zna svoj dio posla i da ima znanja, a ovo je potvrda više. Doma te nikada ne cijene onoliko koliko to rezultati pokazuju nego te uvijek pomalo osporavaju. Rezultat s Crnom Gorom potvrdio je moje trenerske vrijednosti. Postao sam i strateg, znam postaviti igru, znam prepoznati igrače. Sve to sam činio i prije, ali nisam bio toliko vrednovan kao sada.

Nacional.hr: Vlatko Marković je prošli tjedan, komentirajući vaš uspjeh s Crnom Gorom, izjavio: "Živci mu, nažalost, nisu dopustili da završi posao u hrvatskoj reprezentaciji."
- Ne znam na što je Marković mislio. Ja sam imao živaca, ali oni nisu održali riječ koju su dali prije svjetskog prvenstva u Njemačkoj, kada su mi rekli da ću ostati izbornik i nakon svjetskog prvenstva. Međutim, kako se na svjetskom prvenstvu nismo plasirali u drugi krug natjecanja, izgubio sam poziciju i oni su bili ti koji su odlučili da me smijene. Ja sam imao i strpljenja i živaca i želio sam biti i dalje izbornik hrvatske reprezentacije. Međutim, Vlatko Marković je sa svojim ljudima koji danas sjede u Izvršnom odboru HNS-a zaključio da je rezultat na SP-u bio neuspjeh. Neuspjeh je plasirati se i igrati na SP-u, pri čemu sam izgubio samo jednu utakmicu, i to onu protiv svjetskog prvaka Brazila.

Nacional.hr: Nakon tog svjetskog prvenstva izjavljivali ste kako ništa ne biste mijenjali u igri reprezentacije, što je ocijenjeno kao vaša tvrdoglavost zbog koje ste smijenjeni.
- Mi nismo napravili ni jednu pogrešku, nego su jedna stativa i jedan jedanaesterac odlučili, te hrvatska reprezentacija nije išla dalje. Sjetite se da je Srna promašio jedanaesterac protiv Japana a Niko Kranjčar je pogodio stativu. Da je bilo malo više sreće, da su ti udarci bili kvalitetniji, reprezentacija bi ostvarila rezultat. Ja sam tu reprezentaciju dobro vodio, dobro sam ih postavio, prošli smo kvalifikacije za SP bez poraza, onda je jasno da je to rezultat znanja i kvalitetno obavljenog posla.

Nacional.hr: Ako je rezultat s Crnom Gorom satisfakcija, jesu li igre vašeg sina Nike također satisfakcija za vas jer su vas prije četiri godine optuživali za nepotizam, tvrdeći da on igra za reprezentaciju samo zato jer je vaš sin.
- Rekao bih da su ti komentari bili očekivani, ali nakon što je moj sin odigrao 60 utakmica za reprezentaciju pri čemu mu otac nije bio izbornik, onda znači da je potvrđeno kako je Niko kvalitetan igrač. Sve to je potvrda njegova talenta, karaktera i kvalitete. Niko se ujedno jako dobro nosio sa svime time. S druge strane, svi treneri koji su ga kasnije vodili potvrdili su njegovu kvalitetu. Ja sam Niku 2004. pozvao u reprezentaciju i odmah su počele priče o nepotizmu, ali mislim da je taj nepotizam bio pozitivan, odnosno da je to bilo dobro za hrvatski nogomet. Dobro, mediji uvijek traže teme pomoću kojih mogu prodati novine, a to je prije četiri godine bio slučaj Nike i Cice.

Nacional.hr: Priču o satisfakcijama završit ćemo još jednim pitanjem. Novine su bile pune vaše izjave "Ja neću primiti devet golova protiv Capella", misleći pritom na poraze Bilićeve reprezentacije od Engleske. Je li to bila poruka Vlatku Markoviću, HNS-u ili hrvatskoj javnosti?
- Time sam želio poručiti da sam naučio na porazima hrvatske reprezentacije da se stvarno moram dobro pripremiti kako Crna Gora ne bi primila onoliko golova koliko je primila hrvatska reprezentacija. Te dvije utakmice hrvatske reprezentacije pomogle su mi u pripremanju igrača kako, ako bi izgubili od Engleske, ne bi izgubili visokim rezultatom. Nije to bila poruka upućena ni Slavenu Biliću ni Vlatku Markoviću ni HNS-u. To je bila moja želja da ne doživim ono što je doživjela hrvatska reprezentacija.

Nacional.hr: Je li vam u izbjegavanju poraza pomogla crnogorska hrabrost, nepoštivanje činjenice da engleska ima bolju reprezentaciju, pri čemu Radomir Đalović izjavljuje da je Davor Landeka, njegov suigrač iz Rijeke, bolji od Stevena Gerrarda?
- Oni su ponosan narod, što im za pravo daje i njihova povijest. S druge strane, to veliko samopouzdanje koje imaju doneseno je i s moje strane. Ja sam dosta utjecao na njih kako bi njihove vrijednosti i samopouzdanje bili potvrđeni kroz igre. Dobro je što sam im to uspio nametnuti jer oni kvalitetu imaju, imali su je i prije mene, ali je trebalo unijeti još nešto više, to samopouzdanje, kako bi shvatili da vrijede koliko i svi drugi. Kad smo dva i pol sata prije utakmice protiv Engleske shvatili da ćemo igrati bez najboljeg igrača Mirka Vučinića, uvjeravao sam igrače da, bez obzira na naše slabosti, ne trebamo izgubiti. Ja nisam razmišljao o porazu, nisam nikada rekao igračima "ako izgubimo s dva, tri gola razlike, dobro je", nego sam uvijek vjerovao u njih i uspjeh. To su oni jako dobro primili. Ja sam osoba koja se voli boriti i nadigravati, koja uvijek vjerje u sebe, pa i kada je teško. To sam prenio na igrače.

Nacional.hr: Je li vam engleski izbornik Fabio Capello rekao nešto nakon završetka utakmice?
- Čestitao mi je, ali nije bio zadovoljan. Međutim, on, ja i Savičević razgovarali smo prije utakmice, pri čemu je Capello bio prilično zabrinut. Rekao sam mu: "Zašto ste zabrinuti, pa nismo mi reprezentacija koja se bori za prvo mjesto u skupini", ali oni je odgovorio: "Ne, ne, vi želite biti prvi u skupini." Bilo je jasno da je bio zaokupljen nama, našom taktikom, našim rezultatima.

Nacional.hr: Već smo rekli kako su vas hrvatski mediji tretirali dok ste bili hrvatski izbornik. Kakav medijski tretman imate u Crnoj Gori?
- Imam dobar tretman od početka, bez obzira na to što smo u tri pripremne utakmice uoči početka kvalifikacija doživjeli tri poraza. Dnevni list Dan bio je kritički raspoložen prema meni, ali oni su takvi prema izbornicima u svim sportovima. Ja sam tu kritiku prihvatio, tek sam upoznavao momčad, morao sam se adaptirati na sredinu i igrače, igrači su se trebali naviknuti na mene. Te tri utakmice bile su pozitivne za moj daljnji rad. S druge strane, kritika je dio našeg posla i ja sam je prihvatio. Nogometna javnost u Crnoj Gori je pozitivna prema meni od prvog dana. Znaju me kao igrača, susrećem se s bivšim kolegama protiv kojih sam nekada igrao, od braće Miročević, Ante i Janka, nadalje. A jedna kritika jednog lista neće umanjiti pohvale drugih.

Nacional.hr: Kako to da s vama u Crnoj Gori nije i Tomislav Ivković s kojim ste najčešće surađivali? Pisalo se da ste se odrekli Ivkovića.
- Ja sam želio da Tomislav Ivković bude sa mnom, ali on se nije uspio dogovoriti s predsjednikom Savičevićem i ta je solucija otpala. Savičević se složio s dolaskom Ivkovića i ja sam sve učinio da on dođe, ali se Ivković nije dogovorio oko uvjeta. Doveo sam Ali Rezu Marzbana, svog opservatora iz Irana s kojim sam surađivao dok sam vodio Persepolis. On je naturalizirani Nijemac, školovao se u Kölnu, i crnogorski nogometni savez ga je prihvatio. Uz sebe imam i dva velika bivša crnogorska igrača Branka Brnovića i Dragoja Lekovića koji su bili članovi mlade reprezentacije Jugoslavije koja je bila svjetski omladinski prvak u Čileu 1987. godine.

Nacional.hr: Koga biste željeli vidjeti na čelu Hrvatskog nogometnog saveza, Vlatka Markovića ili Igora Štimca?
- Da sam na mjestu Vlatka Markovića, ja bih s ponosom i zadovoljstvom otišao s tog mjesta, ali želje Vlatka Markovića očito su drugačije. Ako bi netko trebao biti predsjednik HNS-a, to je onda Zvonimir Boban, ali on to ne želi postati. Igor Štimac, koji se kandidirao, velik je kao i Boban, igrao je u brončanoj generaciji, vodio je Udruženje nogometaša, i mislim da ima kvaliteta zbog kojih bi mogao postati predsjednik. Ne bih se želio svrstavati na nečiju stranu, želim samo da hrvatski nogomet ide prema naprijed i da uvijek budemo na svim svjetskim natjecanjima.

Nacional.hr: Koja je hrvatska reprezentacija jača, ona vaša iz 2006. ili sadašnja Bilićeva?
- Ne bih želio uvrijediti ovu generaciju, ali mislim da je moja bila jača. Moja je reprezentacija imala veliko iskustvo. Sada nema Nike i Roberta Kovača, Darija Šimića, Butine i Dade Prše, a u njima smo imali iskustvo. To je prednost zbog koje agitiram za moju reprezentaciju. U sadašnjoj reprezentaciji ima mnogo kvalitetnijih individualaca.

Nacional.hr: Znači li to da bi reprezentacija timski trebala bolje igrati s obzirom na to kakve ima individualce?
- Tako je, trebali bi biti bolji. I stručni stožer i momčad mora se nositi s činjenicom da su najbolji u svojoj kvalifikacijskoj grupi te da se mogu plasirati na europsko prvenstvo i tada napraviti rezultat koji im je pobjegao u Austriji prije dvije godine kada su izgubili do Turske. Oni imaju i kvalitetu i zrelost za to.

Nacional.hr: Nakon utakmice s Engleskom boravili ste u Londonu. Je li to zbog potencijalnog prelaska Nike Kranjčara u neki drugi klub?
- Moja kći Lana živi u Londonu, tu je i moja unučica, i normalno je da poželim biti s njima, da se družimo nakon psihološkog opterećenja zbog ovih utakmica te da se odmorimo. Što se tiče Nike, on mora biti strpljiv do siječnja jer je tada prijelazni rok. Mislim da će se njegova situacija u Tottenhamu poboljšati nakon igara za reprezentaciju a nemojmo zaboraviti i da je tri mjeseca bio ozlijeđen te da je trener Redknapp radio koncepciju bez njega. Niko je sada u drugom planu, ali ne treba biti nestrpljiv, dapače, mislim da će dobiti svoju poziciju u klubu.