Zoran FerićVeći dio građana ove zemlje vjeruje onome što Polančec tvrdi o Sanaderu i kompaniji. Međutim, negdje na marginama općeg interesa za sve pokradeno i oteto, nazire se polako i još jedan teški jad s kojim će se morati suočiti ova zemlja - bojim se, iznenadit će nas i razmjeri kemijskog i radioaktivnog zagađenja kojemu smo izloženi a da ni ne znamo.

Tu i tamo, kroz sporadične incidente polagano se naziru konture i toga jada. Naravno, i to je jedna od posljedica korupcije na visokim razinama, ali za konkretnoga čovjeka to je možda i najopasnija posljedica korupcije. Opće osiromašenje i moralni kolaps snažno nagriza naše društveno biće, zagađenost opasnim otrovima i radioaktivnim tvarima nagriza direktno naše fizičko biće. Primijećeno je već da se u Hrvatskoj i Bosni smrtnost od malignih bolesti nakon rata znatno povećala.

Obično se ta činjenica tumači stresom i činjenicom da maligne bolesti i nastaju kad stres uništi imunitet. Međutim, ima li na tu činjenicu utjecaja i nešto drugo, nešto o čemu se baš i ne govori puno, postat će, slutim, nakon velike priče o korupciji sljedeće pitanje koje će nas zaokupiti ma gdje da se nalazimo. Nestabilne zemlje, zemlje u kojima se vode ratne operacije, zemlje koje imaju korumpirane vlade izuzetno su rizične kad je u pitanju nezakonito odlaganje otrovnih otpada. U nedavnom se ratu švercalo oružje i narkotike, ubijalo se djecu, silovalo, palilo žive ljude i njihove kuće, a neprijateljski su vođe trgovali benzinom. Teško je vjerovati da ratnu situaciju nitko nije iskoristio za skladištenje otrovnih materija, kao što se može pretpostaviti da su bojni otrovi, iako zabranjeni, nabavljeni kako bi ih se upotrijebilo u krajnjoj nuždi.

Gdje se oni sada nalaze? Priča je, dakako, još uvijek u domeni teorije zavjere, ali bojim se da će ubrzo izaći iz sjene. Jasno je da je Zapad prljavu i otrovnu tehnologiju i otad izmjestio u treći svijet gdje nema nikakve kontrole, jasno je da mafija šverca nuklearni otpad u korumpirane zemlje, jasno je da oni koji zarađuju na dječjim leševima ne prežu ni od toga ni da truju vlastiti narod. Sve je to jasno, svijet tako funkcionira. Ono što nikako nije i ne može biti jasno jest činjenica da jedna još uvijek legalna vlada pokušava napraviti skladište radioaktivnog otpada usred milijunskog grada. Ideja da se radioaktivni otpad niske i srednje radioaktivnosti što ga proizvode bolnice i istraživački instituti skladišti u Institutu Ruđer Bošković u centru Zagreba sasvim je suluda. Onda uskoro možemo očekivati i skladište plina ispod HNK ili reciklažno dvorište u botaničkom vrtu. Samo ako je to potrebno za zatvaranje poglavlja o energetici kako bi još ova vlada, kojoj se sa svih strana opasno drma, uvela Hrvatsku u Europsku uniju.

Opasno ju je uzdrmalo ono što je napisao Polančec, kako li će je uzdrmati ono što će tek reći Barišić? Ili Sanader? Zato u Banskim dvorima stoje na stanovištu da s tim vražjim skladištem treba požuriti. Nema sada više vremena da se gradi skladište u nenaseljenom mjestu i tamo gdje ne prijeti potres, kako stoji u propisima Međunarodne agencije za atomsku energiju. I zato treba nuklearni otpad iz cijele zemlje staviti u centar Zagreba jer tamo nekakvo skladište već postoji. To što spomenuti prostor nije namijenjen velikim količinama takvoga otpada i što ne udovoljava propisima Međunarodne agencije za atomsku energiju ne brine nikoga. Vladu izgleda brine samo da se sva ta poglavlja što prije zatvore pa da konačno imaju za izbore i nekakav suvisao argument, kao što je ulazak u Uniju. Odluku da se glavno skladište nuklearnog otpada za Hrvatsku smjesti u Institutu Ruđer Bošković donijela je Vlada još 30. prosinca 2009. i u javnosti se o tome nije uopće govorilo, a ne bi ni sada da se ravnateljica Instituta dr. Danica Ramljak mirno složila s tom opasnom odlukom. Ovako, kad je Državni zavod za zaštitu od zračenja počeo pritiskati Ruđer Bošković i ravnateljicu koja nikako ne želi potpisati takvu odluku, vijesti su procurile. One su, naravno, skandalozne u istoj mjeru u kojoj je to i Polančecovo pismo i samo svjedoče o kaosu koji postoji u ovoj Vladi. Svjedoči o neradu i nesposobnosti, svjedoči o tome da se sve radi na brzinu i kozmetički pa se tako i kozmetički izabire već postojeće skladište, iako je ono potpuno neprimjereno.

Oni koji o zračenju i njegovim posljedicama znaju najviše, dakle sami znanstvenici iz Instituta, protive se odluci. Ovakvo skladište, ako nešto pođe po zlu, lako bi se moglo pretvoriti u najteži zločin ove Vlade i nešto najneprimjerenije što je u ovoj zemlji dosad viđeno. To što mafija, recimo, može skladištiti odbačene bojne otrove i za to koristi korumpirane službenike ne može se ni u kom slučaju usporediti s legitimnom vladom jedne zemlje koja zbog vlastite koristi zanemaruje osnovne međunarodne sigurnosne propise. To što se nešto tako evidentno nedozvoljeno silom pretvara u legalno puno je teži zločin. Zato bi ovaj pokušaj Vlade trebalo spriječiti na svaki način. Ako pak od Ruđera Boškovića ipak naprave glavno skladište nuklearnog otpada, tih pedesetak tisuća ljudi koji stanuju u bližem i daljem susjedstvu Instituta trebali bi tužiti Republiku Hrvatsku i članove Vlade pojedinačno jer su nedozvoljenim postupkom ugrozili njihovo zdravlje i znatno umanjili vrijednost njihovih nekretnina. Vidjet ćemo hoće li se takvoj kolektivnoj tužbi odazvati i istaknuti članovi vladajuće stranke, Luka Bebić, dr. Andrija Hebrang i Gordan Jandroković koji su nedavno kupili velike i lijepe stanove na Ružičnjaku i u Babunićevoj ulici, ni 400 metara zračne linije od Instituta?