Mnoge su se grozne i prijeteće vijesti mogle čuti i pročitati prošlog vikenda (kao i svakog drugog, uostalom) ali meni je nekako najzlogukije zazvučala ona o izjavi njemačke kancelarke Angele Merkel: "Njemački multikulturalni koncept nije uspio". Plus, naravno, sve što se na tu izjavu nadovezalo, čak i u nas. Ta je izjava toliko šokantno netipična za (službene i ine javne) Nijemce da me ostavila zblenutoga na dva dana! Hej, pa tu se nešto vrlo opasno iza brda valja!

Dosad su Nijemci (službeni i ini javni) zagovarali multi-kulti spiku žešće nego mir u svijetu, očuvanje okoliša, ljudska prava i zaštitu kitova zajedno! (Usput je većina, naravno, flagelantski okajavala grijehe nacizma i Holokausta, baš kao da i oni sami imaju išta s tim megazločinima svojih predaka – tako je, naime, lakše prodrijeti u javnost i biti proglašen neviđenim humanistom, jer figu u džepu nitko ne vidi.)

A sad, odjednom, ne samo da više od dvije trećine Nijemaca otvoreno smatra kako bi emigrante u slučaju porasta nezaposlenosti trebalo "poslati nazad odakle su i došli", nego se i sama kancelarka pridružuje tom valu light-ksenofobije. Što se to dogodilo, skoro pa preko noći? Ništa posebno, kamoli novo. Kao prvo, ekonomske krize najsavršeniji su dosad poznati humus za nicanje šovinizma i ksenofobije. (Nije li, uostalom, upravo Njemačka ponajbolji povijesni dokaz za to?) "Drugačiji" je uvijek kriv za naše nedaće u takva doba, premda ih ni on nije htio, ma ni priželjkivao, dapače! Ima o tome i knjiga i filmova, ali očito – ne pomaže. S druge strane, tu je i fascinantna tvrdokornost useljenika koji ni pod razno ne žele prihvatiti onu staru "a Roma alla romana", pa uporno ustraju u tome da tisućama kilometara daleko, u sasvim drugačijem društvu, nastave živjeti onako kako su živjeli prije emigriranja, tamo doma, tisućama kilometara daleko i u sasvim drugačijem društvu. Ima, ponovimo, i o tome i knjiga i filmova, ali očito – ne pomaže.

Photomontage: CheesNa periferiji Leipziga, pričali su mi tamo domaći, postoji nekoliko golemih hangara u kojima živi i radi par tisuća Vijetnamaca – to je najveća veletržnica dalekoistočnih začina i inih tamošnjih potrepština u Njemačkoj, odasvud se ovamo dolazi trgovati za sitnu paru. Danju Vijetnamci prodaju, uvečer se pod štand zavuku cijele familije, pa odspavaju do novog radnog dana, sve u istom hangaru, u istih par kvadrata. Ogromna većina njih nije nikad nosom promolila u centar grada, da vidi orgulje na kojima je svirao Bach ili podrum u kojemu je Goethe skicirao Fausta. Njima je, jadnima, dovoljno to da su stalno na suhom i da nešto sitno zarađuju. Poželio sam napraviti reportažu otamo, iz tih hangara, ali nitko se od mojih domaćina (sve umjetnici i ljepodusi, jasno, samo se s takvima i družim) nije usudio biti mi vodič.

"Trebalo bi prvo naći nekoga tko je dobar s Rusima", govorili su mi svi redom. Zašto s Rusima?! Pa eto, vele, zato što vijetnamsku veletržnicu u srcu Saske vode – ruski mafijaši. Oni (Vijetnamci i Rusi) nikome ne smetaju, njih se ne vidi i nikoga nije briga znaju li njemački jezik i sva svoja prava te obaveze. Ali oni Turci, ej, ti su zajebani. To se javno pokazuje, to otvara dućane i restorane, to bi gradilo džamije, to uzima naša radna mjesta a ne zna ni beknut... Njemačka imigracijska benevolentnost, iznikla na poslijeratnom osjećaju krivnje za najveći globalni zločin (plus ekonomski interes, naravno), pola stoljeća nakon uzleta dolazi na naplatu. Ono što je Njemačka nekad htjela, to sad i dobiva.

Htjela je mišiće koji će raditi i graditi i ništa ne pitati. Dobila je izgrađenu i uhodanu gospodarsku mašineriju, opet gotovo najmoćniju na svijetu, ali i nekoliko milijuna ljudi (koliko se zna!) koji ništa ne pitaju, nego tjeraju po svome, ljudi koje ni najmanje ne zanima što je Heidegger zapravo mislio, pa ni Ataturk, ljudi koji nikad ne bi dolazili ovamo da im je doma barem upola suho, toplo i sito, ljudi koje je zapravo baš briga i za Njemačku i za njihovu izvornu domovinu.

Cinik bi rekao: obitelj, tradicija i vjera jedino su o čemu brinu, baš kao i Nijemci. Angela Merkel je, vjerojatno s razloga "političke korektnosti", godinama drvila po istoj njemačkoj multi-kulti špranci, ali sad je, sa zabrinjavajućim rezultatima ankete zaklade "Friedrich Ebert", maca došla i njoj na vratanca. I izgovorila je onu uvodnu konstataciju (točnu koliko i zastrašujuću!) ni manje ni više nego na skupštini mladeži svoje Demokršćanske unije. Je li ta konstatacija već dugo živjela u njoj, ali nije bilo prilično izgovoriti je, ili joj je tek sad pala na pamet? Prije odluke o odgovoru, imajmo na umu i to da je gđa Merkel svoje ključno formativno doba u životu provela u zabranu DDR-a, gdje su gastarbajteri bili jedino ruski vojnici i diplomati iz zemalja Varšavskog pakta.

A sad je tu i taj nesretni Keru... khm! pardon... taj nesretni Sarrazin, koji bi mogao osnovati stranku i odvući za sobom lijep postotak najdesnijih CDU-ovih glasača. Je li možda ipak samo zbog te prijetnje zdesna Merkelica zaoštrila svoju retoriku i približila se ksenofobima iz Švedske i Nizozemske (plus Francuzi i Talijani, ali pričekajmo njihove parlamentarne izbore)?

Kako god bilo, bojim se - nebu dobro...