Majstorica stakla Gordana Drinković (na snimci u svom ateljeu) kaže da je Antonu Vrliću prošle godine u Veneciji ispričala sve o svojim 'Staklenim gradovima'Prije desetak dana nazvala me prijateljica i ljutito me upitala zašto ju nisam obavijestila da radim izložbu ‘Staklenih gradova’. Bila sam zaprepaštena i objasnila joj da ne izlažem u Zagrebu, nego na Market Weeku u New Yorku, a ona je tek tada okrenula naslovnicu pozivnice i pročitala mi ime autora – Anton Vrlić. Kolega Vrlić i ja bili smo prijatelji i zato me taj njegov postupak jako povrijedio, više kao čovjeka nego kao umjetnicu."

Tako govori Gordana Drinković, zagrebačka dizajnerica stakla, najpoznatija po zbirci profinjenih šampanjskih čaša Touch, Tango i Salsa, zatim po protestnoj kolekciji čaša “OPA – Made in Croatia”, te vazama “Autoportreti”. Bila je šokirana kad je doznala da je Anton Vrlić, slikar i profesor stakla na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, svoju izložbu nazvao "Stakleni gradovi". To ju je strašno pogodilo zato što ona već godinama radi "Staklene gradove", koji se mogu smatrati njezinim životnim projektom, jer je u njega uložila puno ljubavi, truda i energije. Taj se projekt sastoji od 20 zbirki svijećnjaka, koji svojim oblikom i načinom povezivanja, kaže, stvaraju arhitekturu zamišljenih gradova. Ljepotu njezinih "Staklenih gradova" prepoznali su menadžeri čuvene luksuzne američke kuće Nieman Marcus, koji su kupili kolekciju. Kad smo ju pitali je li posjetila Vrlićevu izložbu u Gliptoteci i uvjerila se da je posrijedi krađa njezine ideje, odgovorila je da nije - niti namjerava - “jer mi je dovoljno što poznajem njen naziv i sadržaj, a oblici tog sadržaja me ne zanimaju.”

“JA IMAM ZAŠTIĆENO ime ‘Staklenih gradova’”, tvrdi dizajnerica. “Čim je moja kolekcija proizvedena u Steklarni u Rogaškoj Slatini u Sloveniji pod tim nazivom, naziv joj je automatski zaštićen. Taj naziv može biti banalan, kako mi je rekao kolega Vrlić kad sam ga nazvala, no ja se s tim ne slažem. Kad američki dizajner James Brown, koji nikad nije čuo za mene, svoju kolekciju nazove ‘Stakleni gradovi’, to se možda može nazvati banalnim, ali ako u Hrvatskoj neki dizajner tako nazove svoju zbirku, a u dizajnerskim krugovima se zna da ja godinama radim ‘Staklene gradove’, to nije banalno i nemamo o čemu razgovarati.”

GORDANA DRINKOVIĆ rano se počela baviti dizajnom nakita, namještaja i drugih predmeta, a zatim je zajedno sa suprugom, akademskim kiparom i bivšim dekanom Akademije likovnih umjetnosti Slavomirom Drinkovićem, uređivala interijere. I danas često surađuju, primjerice, nedavno su dobili prvu nagradu za kip splitskog nadbisukupa i teologa Markantuna de Dominisa. No staklo je oduvijek njezina najveća ljubav, kaže, “materijal moje duše". “Kolekciju ‘Stakleni gradovi’ počela sam dizajnirati još prije 12 godina, no prvi su gradovi - Manhattan, Babylon i Atlantida - realizirani tek prošle godine u suradnji sa slovenskim partnerom, Steklarnom iz Rogaške”, kaže i dodaje da je odmah po završetku skica razgovarala o izradi svijećnjaka s “Kristalom” iz Samobora. Dogovarala se i izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, ali je projekt stao jer je ta ugledna tvornica stakla otišla u stečaj. Veli da će uskoro biti realizirane i ostale kolekcije “Staklenih gradova”. “prije godinu dana, na Venecijanskom biennalu, razgovarala sam s Vrlićem o njegovu i mom radu”, nastavila je Gordana Drinković. “Pričao mi je o svojim planovima za izložbu stakla u Zadru, a ja sam mu ponudila pomoć u njenoj realizaciji. Ni jednom jedinom riječju nije spominjao ništa što bi imalo ikakve veze sa sada izloženim. A ja sam mu pričala o svojim ‘Staklenim gradovima’ i poteškoćama koje imam pri realizaciji."

NA PITANJE JE LI TAKVIH iskustava imala i prije odgovorila je da se to katkad događa u dizajnu, ali još joj se nikad nije dogodilo u Hrvatskoj. “Pošaljete crtež nekom proizvođaču da saznate cijenu proizvodnje, ali onda vam netko javi da je vidio vašu stvar u Beču i još vam čestita, a vi o tome nemate pojma. Događa se da dvoje dizajnera, koji žive tisućama kilometara daleko, naprave isti ili sličan projekt, jer kao pripadnici istog kolektivnog mišljenja na sličan način reagiraju na događaje što se zbivaju oko nas. Ali zbog velike udaljenosti između njih mala je mogućnost da je netko od njih ukrao ideju onom drugome.” Međutim, Anton Vrlić tvrdi da je njezina optužba besmislena i da mu nije nikad palo na pamet da plagira bilo kojeg drugog umjetnika. “Nitko nema pravo na zaštitu pojma, a kako se kod nas radi o sasvim različitim umjetničkim izrazima, – Gordana Drinković radi produkt dizajn, a ja u slobodnoj formi umjetnički interpretiram temu grada, nipošto se ne može govoriti o krađi ideje”, objasnio je Vrlić.

Anton Vrlić , u Gliptoteci na otvaranju svoje izložbe 'Stakleni gradovi'“NIKAD NISAM BIO kod nje u ateljeu i ne znam kako izgledaju njezini ‘Stakleni gradovi’, no siguran sam da nisu nimalo slični mojima”, nastavio je Vrlić. “Kad smo razgovarali u Veneciji, spomenuo sam joj da radim novi ciklus gradova, a zna se da se 15 godina bavim interpretacijom teme grada u raznim formama, od drva do metala. To sam pokazao na izložbama, a može se vidjeti i u mojoj monografiji. Zar sam nakon tog razgovora trebao odustati od svog novog ciklusa, iako radimo dvije posve različite stvari? Mislim da je riječ o velikom nesporazumu i zaista mi je žao što je do njega došlo. Da sam znao kako će ju naziv moje izložbe ‘Stakleni gradovi’ toliko povrijediti, stavio bih neki drugi, recimo, ‘Staklene strukture’, jer meni naziv nije toliko bitan. Važnija mi je interprtacija.” “Sjetimo se samo koliko u povijesti umjetnosti ima slika nazvanih ‘Akt’, no unatoč tomu one su različite, jer su njihovi autori imali različite izraze i drukčiju interpretaciju teme pa ih nitko nije nazvao plagijatom”, objasnio je Vrlić. “Malnar i Bebek napisali su knjigu ‘U potrazi za Staklenim gradom’, grupa ‘Boa’ iz 80-ih ima pjesmu ‘Stakleni grad’, u centru Sarajevu niknula je nova četvrt Stakleni grad, a mnogi slikari bave se temom gradova. Diplomirao sam kod profesora Raula Goldonija, koji je bio slikar, ali je 40 godina bio zaokupljen oblikovanjem stakla i mnogi ga najviše pamte po opusu staklenih vaza, čaša, pladnjeva i tanjura. Znači li to da se nitko više nakon Goldonija više ne bi smio baviti oblikovanjem stakla?”