Zoran FerićProšlog tjedna u svijesti su mi se povezale dvije stvari za koje nikada nisam ni slutio da je moguće povezati: majčino pismo koje je došlo do mene poslije 35 godina i jedan komentar Damira Polančeca, koji je stigao u Nedjeljnjem Jutarnjem. Pismo je donijela majka moga prijatelja u četvrtak, a Jutarnji je uobičajenim putem došao u nedjelju ujutro. U opširnom članku o Damiru Polančecu tamo možemo pročitati i kako danas njegovi sunarodnjaci iz Koprivnice okreću glavu kad im kimne na pozdrav, a donedavno su ga tražili usluge. „Zanimljivo, komentira, kako se identično kao i prije ponašaju ljudi koji nisu tražili usluge niti im je on nešto napravio. Sada ga odbacuju samo oni kojima je pomogao.“

I STVARNO bi se moglo pomisliti da je to jedna čudna ljudska anomalija jer bi valjda bilo logično očekivati da će te oni kojima si pomogao, kad ti jednom upadneš u probleme, tretirati bolje i humanije od onih koje nisi zadužio nikako. Međutim, ljudsko je biće komplicirano i sebično i obično svojim ponašanjem iznenadi i sebe sama, a kamoli neće Damira Polančeca. Ljudsko biće ide ulicom, recimo da je to Generalićeva, i već izdaleka uoči Damira Polančeca i osjeti nelagodu koja se i inače osjeća prema onima koje je dotaknuo baksuz. Sličnu bi nelagodu osjetilo ljudsko biće i da vidi susjeda kojemu je nedavno poginula kći, ili sugrađana kojemu su prošlog tjedna izgorjeli roditelji. I u svemu tome ljudsko biće kojemu je, da stvar bude gora, Polančec prije dvije godina napravio izvjesne dosta važne usluge, odluči da će ga pozdraviti: „Ma k vragu i sve, ipak je i on čovjek.“ A onda primijeti da Polančeca sada više ne pozdravlja nitko. Polančec uzalud maše glavom, kima i klima kao da ga je uhvatio neki parcijalni Parkinson, ali to mahanje na okolinu ne proizvodi nikakav učinak. Kao da umjesto bivšeg predsjednika vlade ulicom prolazi odrpani luđak koji razgovara sam sa sobom. Tako u jednom trenutku izgleda da Polančec samome sebi i otpozdravlja. I odjednom, kad ljudsko biće vidi da stvarno nitko ne odvraća pozdrav, da je Polančec toliko izašao iz mode da im je žao i najmanjega pokreta glave, onda se u ljudskom biću ona odluka da će „ipak pozdraviti“ nekako topi i u njemu se javlja logično pitanje koje se javlja u svim manjim gradovima na svijetu: „A što će reći ljudi?“ To se pita, ali ljudsko biće zapravo zna. Reći će: “Isti si kao Polančec.“

To će reći, i baš u tom momentu se nekako mimoilazi s bivšim potpredsjednikom vlade koji kimne glavom, a ljudsko biće se pravi kao da ga strašno zanimaju vršci vlastitih cipela pa spuštena pogleda prođe pokraj ex dobrotvora. Nema veze, misli, pozdravit ću ga idući put. Sada je ionako prekasno da se vratim. Postidi se na trenutak ljudsko biće sebe sama, ali onda se u njemu javi i neki prkos. Zašto bih ja njega pozdravljao, misli ljudsko biće, kaj je on, neki bog? Na televiziji su rekli da je lopov? I onda se odnekud u ljudskom biću javi i prezir prema bivšem potpredsjedniku vlade i sugrađaninu. Ipak je on osramotio njegov kraj, njegov grad i sve ljude u tom gradu, pa i samo ljudsko biće. I tu ljudsko biće zaključi da Polančeca neće pozdraviti više nikada, a ta usluga, to što mu je Polančec učinio, to je sitnica, to je niš! Uostalom, nije to učinio zato što je dobar, nego zato da ispadne dobar, da zaduži, da zarobi i podčini, kao što usluge radi mafija. Možda mu je tu uslugu učinio i zato da samome sebi, moćnome potpredsjedniku, pokaže koliko je zapravo dobar i kako se stupivši na visoku funkciju nije nimalo promijenio. Još uvijek pomaže svojim ljudima i pomagat će dok god može. I sada se ljudsko biće već ozbiljno ljuti na Damira Polančeca, i to ne ljuti se samo zato što je osramotio grad i ljude pa svi Podravci sada ispadaju lopovi, nego se ljudsko biće sada sasvim ozbiljno ljuti na Polančeca i što mu je učinio tu uslugu, što se na njegovoj grbači pravio dobar.

I NAJRADIJE bi mu tu uslugu pljunuo u sebično lice samo kad bi to bilo moguće. I razmišljajući tako, ljudsko biće odjednom shvaća koliko je pozdravljanje, ono svakidašnje kimanje glavom, zapravo složen psihološki proces. Onoga kojega su sa smiješkom i naklonom pozdravljali svi, sada ne pozdravlja nitko. I ti nitkovi koji ne pozdravljaju osuđenoga zbog lopovluka konstanta su naših gradova. A sve je to zato što ljudsko biće ne voli dugove i posebno se iracionalno ponaša u slučaju složenih moralnih dugovanja koja se ne mogu izraziti brojkama, niti se o njima pišu dugi ugovori s precizno formuliranim paragrafima. Bankovni krediti opterećuju džepove, a moralni dušu. Moralni je dug najčešće i doživotni kredit i njegovih se anuiteta nerijetko sjetimo i u smrtnom času, kad pomislimo tko nam je sve pomagao u životu. Ako je to kakva satisfakcija Damiru Polančecu kojega je osudilo pravosuđe, ali i sugrađani koje je nekako zadužio, većina njih sjetit će ga se kad budu primali posljednju pomast.

A KAD SMO već kod Boga, Polančec kaže da ga je u zatvoru spasila vjera. Nije jedini. Samo, izgleda da se mnogi vjere i Boga sjete tek u Remetincu, a ne kad se voze u crnim Audijima. I to bi trebala biti ključna informacija za biskupe na Kaptolu. Po zemlji se masovno grade crkve, a izgleda nam da su za vjeru i pobožnost u Hrvata puno više učinili zatvori. Naime, u zatvoru se čovjek lakše sjeti vlastitih moralnih dugova, a to nas, bili mi vjernici ili ne, nekako približava Bogu. I tako, dok mislim o Polančecu, moralnim dugovima ljudi prema njemu, ali i o moralnim dugovima samoga Damira Polančeca prema zajednici, majčino pismo podsjeća me i na vlastite moralne dugove. Nosi datum 11. VIII. 1975. i napisano je u Vinogradskoj bolnici. Pet mjeseci kasnije je umrla. Otkako se u četvrtak pojavilo na mom kuhinjskom stolu podsjetilo me na značajan moralni dug, jedan od ozbiljnijih koje imam, a koji ću jednom možda biti u prilici i vratiti. Kad se malo prisjetim vlastite prošlosti, a to je izgleda nužno kad poslije 35 godina izviri odnekud majčino pismo, mogu potvrditi samo da su ljudi meni činili puno više dobra nego zla, i kudikamo više dobra nego što sam se ja trudio činiti njima, pa stvarno ne znam što me je učinilo tako skeptičnim prema ljudskome rodu. Možda i samopromatranje, okrutna činjenica da kao što ne možemo pobjeći od vlastitih moralnih dugova, ne možemo pobjeći niti od uvida u vlastitu svijest i savjest. Kako bih inače tako dobro znao što se točno događa u ljudskom biću kad poželi pozdraviti pa ipak to ne učini.