Objavljeno u Nacionalu br. 781, 2010-11-02

Autor: Robert Bajruši

Interview

Tomislav Jakić: svjedočanstva insajdera iza kulisa novinarstva i politike

Televizijski novinar poznat 70-ih i 80-ih i savjetnik bivšeg predsjednika Stjepana Mesića govori o biografskoj knjizi 'Nisam zavijao s vukovima ' i bogatoj karijeri

Jakić je snimljen
u svom stanu u Hebrangovoj
ulici i cijeli život mu je vezan uz središte Zagreba jer je odrastao u Varšavskoj ulici a na Trgu maršala Tita je
završio Pravni fakultetJakić je snimljen u svom stanu u Hebrangovoj ulici i cijeli život mu je vezan uz središte Zagreba jer je odrastao u Varšavskoj ulici a na Trgu maršala Tita je završio Pravni fakultet“Ne bih se mogao opredijeliti je li bolje biti novinar ili savjetnik. Kao novinar sam u većoj mjeri mogao biti ja, dok sam kao savjetnik predsjednika Mesića zapravo bio njegov servis. To ne znači da nisam podastirao svoje ideje i prijedloge, koje je predsjednik često prihvaćao, međutim, to su dvije potpuno različite uloge. S obzirom na vanjsku politiku kao moju specijalnost u novinarstvu, to su bile dvije strane jedne medalje, ali kao novinar bio sam promatrač i analitičar, a kao predsjednikov savjetnik bio sam suprotagonist političkih događaja”, priča Tomislav Jakić nekoliko dana prije predstavljanja biografije “Nisam zavijao s vukovima”.

Puna dva desetljeća Jakić je bio jedan od najpoznatijih novinara na Radio-televiziji Zagreb, gdje je od 1966. radio u redakciji vanjske politike. Spada u prvu generaciju televizijskih novinara i u nešto više od 25 godina napravio je stotine reportaža, izvještavao s Bliskog istoka, iz Amerike, Njemačke, Austrije, sa skupa Nesvrstanih u glavnom gradu Zimbabvea Harareu, a u 70-ima i 80-ima intervjuirao je brojne poznate političare i državnike. Godine 1990. promijenjena je vlast i dvije godine poslije odlučio je dati otkaz na Hrvatskoj televiziji. “Spadam u one Hrvate koji misle svojom glavom i kažu što misle”, pojasnio je dok smo pričali u njegovu stanu u Hebrangovoj ulici u Zagrebu.


Posao kod Stipe Mesića

Uostalom gotovo cijeli Jakićev život vezan je za strogi centar Zagreba. Odrastao je i dugo vremena živio u Varšavskoj, završio Pravni fakultet na Trgu maršala Tita, TV Zagreb je u počecima također emitirala program iz gradskog središta, a sada stanuje u Hebrangovoj, dvije-tri minute hoda od mjesta gdje je proveo mladost. Između 1992. i 2000. promijenio je nekoliko poslova, i naposljetku završio na birou za nezaposlene. To ga je navelo da 2000. zatraži posao od predsjednika Stipe Mesića, koji ga je ubrzo imenovao svojim vanjskopolitičkim savjetnikom. Uskoro su postali bliski suradnici i Jakić je nesumnjivo imao veliki utjecaj na Mesićevu suzdržanost prema Americi, ali i nepopustljivost kada je u pitanju obrana antifašizma i kritika hrvatskog nacionalizma. Jakić i Mesić, sada kao umirovljenici, i dalje često kontaktiraju i odlaze u inozemstvo. Iako u knjizi opisuje svoj život od najranijeg djetinjstva do današnjih dana, najveću pozornost Tomislav Jakić će izazvati opisima kako je funkcionirao predsjednički ured i što se zbivalo u okruženju njegova šefa Stipe Mesića.

NACIONAL: Prije dolaska u predsjednički ured bili ste bez posla, tako da se može kazati kako vas je situacija prisilila da zatražite posao kod Stipe Mesića?

U BIOGRAFSKOJ
knjizi 'Nisam zavijao s
vukovima' Jakić
opisuje svoje odrastanje u
Varšavskoj ulici u
Zagrebu, rad na Televiziji Zagreb
i HTV-u te što se događalo na PantovčakuU BIOGRAFSKOJ knjizi 'Nisam zavijao s vukovima' Jakić opisuje svoje odrastanje u Varšavskoj ulici u Zagrebu, rad na Televiziji Zagreb i HTV-u te što se događalo na Pantovčaku- Na početku 2000., prvi put nakon odlaska s HTV-a, ostao sam bez ikakvog zaposlenja i zamolio sam predsjednika Mesića da me primi, jer sam mislio kako mu mogu biti od koristi. S druge strane, on je bio čovjek s kojim sam, prema mojim procjenama, mogao raditi mirne savjesti. Primio me i ja sam mu tom prilikom, da tako kažem, ponudio svoje usluge.

NACIONAL: Posrednik je bio diplomat Stanko Nick?

- Ne. Stanka Nicka, koji je u to vrijeme bio savjetnik za vanjsku politiku, poznavao sam - doduše - godinama, ali on nije imao nikakvu ulogu prilikom mojeg prvog sastanka s predsjednikom Mesićem. Dapače, ja sam u tome trenutku u prvom redu imao na umu mogući posao u Odjelu za informiranje. Napokon, bio sam novinar više od tri desetljeća. No on mi je odmah rekao: "Dobro, vidjet ćemo, ili informiranje ili vanjska politika." Dakle predsjednik Mesić je stavio vanjsku politiku kao nešto što je bila moja moguća perspektiva, dodajući da Nick krajem iste godine odlazi na položaj ambasadora.
pisanje govora

NACIONAL: Kako biste, nakon što ste 7,5 godina bili njegov bliski suradnik, opisali Stipu Mesića?

- On je kompleksna ličnost s vrlo izraženom notom ljudskosti u svemu što radi, čak i onda kada radi nešto s čime se ne slažete. Mesić brzo misli i u stanju je brzo donositi zaključke, a u većini slučajeva s pravom se pouzdaje u svoj politički instinkt. Uz to posjeduje i golemo političko iskustvo. Kada sve to spojite u jednu osobu, dobivate čovjeka koji je, kao šef države, od 2000. do 2010. bio doista pravi čovjek na pravome mjestu.

NACIONAL: Ipak je između vas dvojice bilo i razilaženja, uostalom 2003. podnijeli ste ostavku i napustili Ured predsjednika Republike.

- Zamolio sam ga da me razriješi dužnosti u trenutku kada sam ocijenio da više ne uživam njegovo povjerenje, a smatrao sam kako je predsjednikovo povjerenje nužan uvjet da mogu raditi svoj posao. On je tada to prihvatio, izbjegao je razgovor o toj temi, ali nije trebalo dugo pa da ponovo uspostavimo neformalne kontakte za vrijeme tog mojeg penzionerskog međurazdoblja. Kada je nastupio drugi predsjednički mandat, Mesić me pozvao da mu se opet pridružim i ja sam to rado prihvatio.

NACIONAL: Jeste li doista bili protivnik američke politike, kao što se to često govorilo? Uostalom i u svojoj knjizi kritizirate politiku administracije Georgea W. Busha.

U STUDIJU NA TELEVIZIJI ZAGREB
s pjevačicom Gabi Novak i novinarkom
Ivanom Prohić u emisiji 'Dobar dan'
sredinom 80-ihU STUDIJU NA TELEVIZIJI ZAGREB s pjevačicom Gabi Novak i novinarkom Ivanom Prohić u emisiji 'Dobar dan' sredinom 80-ih- Kao prvo, u svemu što sam predlagao predsjedniku Mesiću, baš kao i u svemu što je on radio, nije bilo ni trunke antiamerikanizma, iako je istina kako je postojao otpor u odnosu na određene aspekte politike koju je vodila administracija predsjednika Georgea W. Busha. S druge strane, nismo imali nikakav otklon prema politici sadašnjeg predsjednika Baracka Obame. Mislim da ta kritičnost nije bila otežavajući element u poslu koji sam radio, iako je činjenica da su se moji dobri odnosi s američkim diplomatima vidno pokvarili nakon što je Hrvatska, u prvome redu zahvaljujući odlučnome stajalištu predsjednika Mesića, odbila sudjelovati u ratu u Iraku. Naravno da su kontakti i dalje postojali, baš kao i sve ostalo što je trebalo, kako bih mogao normalno raditi svoj posao.

NACIONAL: Amerikance je posebno naljutio govor koji ste napisali za Mesića kada je 2002. otvoreno novo veleposlanstvo SAD-a, a gdje ste eksplicitno kritizirali intervenciju u Iraku. O vama se pričalo kao o sivoj eminenciji na Pantovčaku.

- Da, oni se jesu naljutili, jer su prepoznali što im je Mesić tada poručio, a to im se nije sviđalo i bilo je njihovo pravo da se ljute, baš kao što je bilo pravo predsjednika Hrvatske da kaže ono za što je smatrao da je u interesu njegove zemlje. Što se tiče pisanja govora i moje uloge u tome, bit ću jasan. Onoga trenutka kada bi predsjednik prihvatio koncept nekoga govora, tada bi to postajao njegov govor, bez obzira na to tko ga je napisao. Što se mene tiče, imao sam sreću raditi za čovjeka s kojim sam u osnovi mislio na istoj valnoj dužini, tako da mi nije bilo teško prepoznati osnovne pravce njegovih razmišljanja, a niti je on imao problema s time da to prihvati. To ne znači da sam bio nekakva siva eminencija, jer se zna da pisanje govora spada u savjetnički posao. Kategorija "speech writera" je sasvim normalna, na koncu, to zna svatko tko je gledao američku seriju "Zapadno krilo", u kojoj se mogao vidjeti proces nastajanja predsjedničkih govora. Dakle, nisam bio siva eminencija, nego savjetnik koji je radio svoj posao.

'Cvijeće za predsjednika'

NACIONAL: Iako odbijate optužbe o antiamerikanizmu, zašto je onda predsjednik Mesić, i vi uz njega, pokušao izbjeći susret s Bushom prilikom njegova dolaska u Zagreb?

- To je jedna od stvari koje spominjem u knjizi svojih sjećanja, a koje su javnosti do sada bile nepoznate. No naglašavam da nisam uvrstio ništa što je klasificirano kao povjerljivo ili državna tajna. Figurativno govoreći, predsjednik Mesić se tada pekao na dvostrukoj vatri. S jedne strane nalazio se pod žestokim pritiskom tadašnjeg premijera Sanadera koji je Bushov dolazak želio pretvoriti u vlastiti show, i na sve je načine nastojao predsjednika Republike gurnuti u drugi plan, a s druge strane, Mesić je ispravno procijenio da, koliko god je posjet američkog predsjednika važna stvar, toliko je činjenica i to da u posjet Hrvatskoj dolazi predsjednik koji je na kraju mandata, koji je maksimalno nepopularan u vlastitoj zemlji i omražen u dobrom dijelu svijeta. Mesić je pokušao pronaći formulu kako da odgodi posjet američkog predsjednika. To nije realizirano, ali uspjelo se u velikoj mjeri amortizirati Sanaderove pritiske, pa je u protokolarnom smislu posjet izgledao kao što je trebao izgledati. Ima tu još niz pojedinosti koje vam sada neću iznositi, jer - koga će onda još zanimati knjiga?

NACIONAL: Veliki dio javnosti sjeća vas se kao novinara zbog reportaže "88 ruža za druga Tita". Kako iz današnje perspektive gledate na tu reportažu?

Na Sinaju u prosincu 1973. s generalom egipatske vojskeNa Sinaju u prosincu 1973. s generalom egipatske vojske- Moram vas ispraviti. Emisija se zvala "Cvijeće za predsjednika". Smatrao sam i smatram da je to jedna od mojih najboljih emisija, prvo, zato što u njoj ništa nije namješteno, kao uostalom ni u jednoj emisiji koju sam radio, drugo, zato što je naišla na iznimno dobar prijem kod gledateljstva, i treće, što i danas pri susretima s nepoznatim ljudima vidim da se te emisije još uvijek sjećaju, iako su prošla puna tri desetljeća otkako je emitirana. Novinar koji bi se odrekao takve emisije ne bi zavređivao da se zove novinar. Sve je počelo početkom 1980., kada je u ljubljansku bolnicu u kojoj je ležao Tito iz Engleske stiglo nepotpisano pismo s priložene dvije funte, a pisalo je "Vi ste još za vrijeme rata bili moj idol. Divila sam se vašoj hrabrosti i molim za vaše ozdravljenje, i kako nemam više novca, šaljem ove dvije funte i molim bolničko osoblje da kupi cvijeće i stavi ga u vašu sobu". Zaintrigiralo me zašto se ta žena nije potpisala, tko je ona, i upustio sam se u nemoguću misiju, a to je traženje jedne anonimne žene u Velikoj Britaniji. Stjecajem okolnosti i s mnogo sreće u tome smo uspjeli. Pronašli smo tu ženu, upoznali smo je, i da bismo zaokružili priču, doveli smo je na Titov grob u Beogradu, gdje je položila cvijeće koje mu je željela poslati.

NACIONAL: Kako to da ste poštovatelj Josipa Broza Tita, čak titoist, a nikada niste pristali postati član Saveza komunista Jugoslavije?

- Niti sam bio član SK, niti komunist po uvjerenju. Kada je riječ o političkim uvjerenjima, najbliža mi je skandinavska socijaldemokracija, i to onakva kakvu je zagovarao nekadašnji švedski premijer Olof Palme. Ne bih se složio s kvalifikacijom da sam titoist. Ja sam jednostavno u tadašnjem vremenu i u realnostima toga vremena procjenjivao Titovu ulogu i vrijednosti njegove politike. Na temelju toga sam ga cijenio, a cijenim ga i danas.
na turneji s tuđmanom

NACIONAL: Jeste li ga poznavali?

- Teško bih mogao reći da sam ga poznavao. Pratio sam ga, i to stjecajem okolnosti, na samo dva putovanja, jer tadašnji televizijski šefovi nisu smatrali kako Tita može pratiti čovjek koji ne želi ući u Komunističku partiju. Pratio sam ga prilikom posjeta Austriji, i to kao drugi član ekipe, jer novinar koji je izvještavao nije govorio njemački, a pratio sam ga i prilikom posjeta Nizozemskoj, i to zato što smo u vanjskopolitičkoj redakciji tada radili samo nas trojica, a dvoje kolega već su imali unaprijed određene zadatke.

NACIONAL: Kao novinar pratili ste 1990. i Tuđmanovu turneju u Americi. Kakav je dojam ostavio na vas?

- Teško je to reći na osnovi jednog praćenja. Moj je dojam da je Tuđman bio tašt i tvrdoglav čovjek, zarobljenik političkih koncepata 19. i početka 20. stoljeća. Svakako, znao je prepoznati trenutak u kojemu se mogla izboriti hrvatska samostalnost, pri čemu ostavljam otvorenim pitanje je li se morala izboriti upravo na takav način. I, napokon, Tuđman definitivno nije znao na demokratski način voditi samostalnu Hrvatsku.

NACIONAL: Ipak ste u Americi postali njegov neformalni modni savjetnik?

U BANSKIM DVORIMA s Fitzroyem MacLeanom, vođom britanske
vojne misije u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu i Titovim prijateljemU BANSKIM DVORIMA s Fitzroyem MacLeanom, vođom britanske vojne misije u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu i Titovim prijateljem- Moglo bi se to i tako reći. U jednom momentu upozorio sam ga da zakopča vanjsko dugme na dvorednom sakou, jer se tri dana nitko iz njegove pratnje to nije usuđivao učiniti. Dok smo ga snimali, primijetio sam, naime, da mu je vanjsko dugme u većini slučajeva otkopčano, što je - naravno - moralo loše izgledati na snimci. Presreo sam ga, dakle, i upozorio, i to na njegovo prilično zaprepaštenje. Ali očito je dobro zapamtio, pa je i onda, kada sam ga zadnji put vidio na televiziji, na Medvedgradu, imao zakopčan sako.

NACIONAL: Bili ste s njime i u Washingtonu, kada je dosta polemika izazvala njegova tvrdnja kako se susreo s tadašnjim predsjednikom Georgeom Bushom. Jesu li se Bush i Tuđman doista susreli?

- Taj se susret sigurno dogodio, ali onako kako ga američki predsjednici prakticiraju kada nekoga hoće vidjeti, a ne žele ga direktno primiti. Tuđman se u Bijeloj kući sastao sa savjetnikom za nacionalnu sigurnost Brentom Scowcroftom, i najvjerojatnije je Bush ušao u prostoriju te kratko porazgovarao s Tuđmanom. Činjenica je da Bijela kuća nikada nije htjela objaviti fotografiju tog susreta, premda oni dokumentiraju svaki stisak ruke svojega predsjednika. No, ponavljam, ne sumnjam da je do susreta došlo.

NACIONAL: Dojam je da ste nezadovoljni današnjim medijima. Po čemu je nekadašnji televizijski program bio bolji nego današnji?

- Na kraju knjige kažem kako pripadam među ljude koji su nadživjeli svoje vrijeme. Možda su današnji mediji primjereni ovome vremenu u kojemu živimo, premda ne mislim da je novo vrijeme uvijek nužno i bolje vrijeme, pa tako ne mislim ni da su današnji mediji nužno bolji od onih u kakvima sam radio. Današnji novinari uživaju veću slobodu nego što je uživala moja generacija, ali ni oni nisu slobodni. Mi smo bili ovisni o politici, dok su oni ovisni o interesima vlasnika, a preko njih o interesima oglašivača. Relativno najslobodniji su novinari koji su pobjegli na portale gdje još uvijek, tako mi se barem čini, mogu pisati po svojoj savjesti i ono što žele. Što se tiče Televizije, ondašnja je bila ozbiljnija, iako smo možda bili manje atraktivni, ali smatram da je pogreška HTV-a to što pokušava kopirati komercijalne televizije. HTV je javna televizija i kao takav nužno mora imati i sadržaje koji nisu komercijalno isplativi, ali su društveno korisni. Mene su učili da televizija treba informirati, zabaviti i obrazovati, a današnja televizija, u atmosferi opće amerikanizacije medija, u prvom redu zabavlja, pa i onda kada to predstavlja kao informiranje. Mislim da to nije dobro.
HTV početkom 90-ih

NACIONAL: Početkom devedesetih svjedočili ste otpuštanjima ljudi s HTV-a zbog njihove nacionalnosti ili političkih stavova. Kako je sve to izgledalo iznutra?

BIVŠI PREDSJEDNIK MESIĆ Jakića je 2010. odlikovao na Pantovčaku
kao jednog od najbližih suradnika tijekom njegova dvogodišnjeg mandataBIVŠI PREDSJEDNIK MESIĆ Jakića je 2010. odlikovao na Pantovčaku kao jednog od najbližih suradnika tijekom njegova dvogodišnjeg mandata- Bilo je to čudno i neugodno vrijeme o kojemu se najvjerojatnije puna istina nikada neće moći rekonstruirati. Ostat će fragmenti sjećanja poput onih iznijetih u mojoj knjizi. Dakle: sjećanja pojedinaca. Na HTV-u su se početkom 90-ih počeli pojavljivati neki novi ljudi, u televizijsko izvještavanje su se uvodili novi tonovi, a zatim je počela selekcija, prvo na nacionalnoj osnovi, zatim i političkoj, i na kraju na osnovi toga jeste li prihvaćali da bespogovorno slušate ili niste. To je značilo da ste danas mogli raditi, a kad biste sutra došli na posao, portir bi vam rekao da ne možete ući unutra. Ili vam se moglo dogoditi kao što se dogodilo meni, da vas nazovu i kažu: "Nisi dobro napravio svoj prilog u Dnevniku i šef ti poručuje da do daljnjega ne dolaziš na posao." Nije bilo obrazloženja ili pisanih odluka, i zato kažem da će se puna istina teško ikada rekonstruirati. Svojom knjigom volio bih mnoge koji još šute, a imaju što reći, potaknuti na to da iznesu svoja sjećanja, jer smo u posljednja dva desetljeća izloženi baražnoj vatri svjedočenja i sjećanja samo jedne strane i svjesnog plasiranja neistina i poluistina.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada ste 1995. napustili Zagreb i otišli raditi na Radio Slobodnu Europu u Pragu?

- Devedesete su bile desetljeće u kojem sam gotovo svaku godinu mijenjao zaposlenje. U prvi trenutak nisam prihvatio poziv na Slobodnu Europu, a kada sam ipak pristao, jer mi je otvarao mogućnost da radim kao novinar i budem pristojno plaćen, otputovao sam s vrlo čvrstom idejom da odlazim na određeno vrijeme. Znao sam da ću se vratiti i nije mi padalo na pamet da postanem dijelom nekakve emigracije ili izbjeglištva iz Hrvatske. Jednostavno sam tvrdoglav i nikome nisam želio dopustiti da me otjera iz moje domovine. Poslije godinu i pol vratio sam se u Zagreb.

Vezane vijesti

Tuđman kao karikatura Tita

Tuđman kao karikatura Tita

Tomislav Jakić je u Beogradu promovirao svoju knjigu 'Nisam zavijao s vukovima'. U knjizi je opisao vrijeme i situacije za vrijeme dok je radio kao… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika