Janusz BugajskiPodijeljena država Bosna i Hercegovina vrtoglavo se približava važnom raskrižju. Građani BiH i ostali moraju znati kojim opcijama zemlja raspolaže i kakve će biti posljedice odluka koje se budu donosile nakon izbora. Vlasti ne mogu pustiti situacije da se same riješe. U nekom trenutku države dođu do kritičnih račvanja na svom putu i moraju odlučiti u kojem će smjeru. Sarajevo može sada poći u tri smjera: u smjeru izolacije, sukoba ili modernizacije.

Prva opcija pretpostavlja scenarij crne rupe u kojoj bi se politički status quo nastavio i ne bi bilo promjena u strukturi države i relacijama višestrukih vlada. Iako bi teoretski takav ishod bio poželjniji od sukoba, u praksi će ojačati etničke podjele i ekonomsko slabljenje s nepredvidljivim socijalnim posljedicama. Zemlja će samu sebe gurnuti u izolaciju dok će šira regija Balkana postepeno stjecati prava pristupa NATO-u i EU. Ekonomska situacija u BiH će se prema projekcijama 2011. drastično pogoršati. Do idućeg ljeta će i RS i Federacija biti na rubu bankrota. Dok bi za Federaciju bankrot bio manje štetan, jer taj entitet zarađuje od turizma, značajne međunarodne prisutnosti u Sarajevu i novca koji građani primaju od dijaspore, RS je precentraliziran i mora srezati javnu potrošnju za trećinu kani li ostati solventan. Oba entiteta moraju se posvetiti fiskalnoj reformi i financijskoj disciplini jer će financijske i međunarodne institucije iz EU oklijevati odobriti značajne ili dugotrajne kredite za spašavanje proračuna nastave li bosanske vlade preveliku potrošnju.

Štoviše, neki analitičari preporučaju da se financijska kriza iskoristi kao prilika za reformu prevelikog i rasipnog državnog aparata, kao i za borbu protiv korupcije. Drugi scenarij bavi se eskalacijom sukoba – prijetnjom koja se nad Bosnom nadvija godinama, ali se nije ostvarila zbog vanjskih ograničenja i straha od prelaska preko ruba. Takav ishod mogao bi pokrenuti neuspjeh u formiranje svebosanske vladine koalicije, zaoštravanje političkih sukoba i porast nacionalizma. Takav scenarij, usred ekonomskog opadanja i pada vladinih prihoda, mogao bi pokrenuti Bosnu na opasnom putu ka podjeli, sukobu, čak i izravnom nasilju. Militantna politika zavladala bi u oba entiteta, a međunarodni faktori ne bi mogli zaustaviti plimu. Teritorijalna podjela bila bi neuredna i konfliktna, s velikim otporom formiranju dviju mini-država koje su u svojoj osnovi nastale na etničkom pokolju i protjerivanjima.

Podjela Bosne bi imala i duboke regionalne implikacije. Iznad svega, proizvela bi pauperiziranu i frustriranu bošnjačku državu, podložnu radikalizmu i iredentizmu protiv susjede, Republike Srpske. U širem kontekstu Balkana, podjela BiH bi potakla niz zahtjeva za secesijom, nezavisnošću i spajanjem sa susjednim državama. Konflikti za koje se mislilo da su riješeni mogli bi se iznenada razbuktati i premašiti mogućnosti međunarodne zajednice za posredovanje i sprečavanje kriza. Nemogućnost SAD-a ili NATO saveza da preduhitri sukobe ili raspad države mogla bi razotkriti slabosti koje bi se drugdje mogle zloupotrijebiti.Treća, jedina progresivna, opcija za BiH je ekonomski razvoj gdje bi vlasti i društvo mogli privući dotok kapitala i investicija kako bi osigurali uključenost u međunarodne institucije. Taj scenarij zahtjevao bi dubinsko pojednostavljenje države i institucionalne reforme, kako bi država mogla zadovoljiti uvjete za članstvo u EU I dostići susjede. SADAŠNJa međunarodna misija za preobražaj BiH u funkcionalnu državu na putu euroatlantskih integracija očito propada. Nisu uspjele ni intervencionističke mjere ni pokušaji da se politika prepusti lokalnim vlastima jer bosanski političari konzistentno blokiraju kreaciju unitarne države. Međunarodni faktori i dalje se muče s pitanjem, kako uputiti Bosnu i Hercegovinu na konstruktivnu putanju. Washington i Bruxelles sigurno će opet pozvati vlasti na ustavne reforme i smanjenje ovlasti za veto kojima raspolažu administracija entiteta.

To bi uključivalo i smanjenje moći Milorada Dodika i drugih političara koji pozivaju na separaciju. Uključeni bi bili i intenzivni napori da se sklopi funkcionalna vladina koalicija jer dugotrajna odgađanja u formiranju vlade promiču separatizam. Poduzeli bi se i napori da se izmijeni ravnoteža između države i entiteta. Nastavit će se i nesuglasice oko budućnosti Ureda visokog predstavnika (OHR). Protivnici će tvrditi da je njegovo zatvaranje nužno kako bi Bosanci preuzeli kontrolu nad svojom sudbinom. Međunarodno uplEtanje u politilčki proces promiče ovisnost i podriva načelo samoodređenja. Umjesto da gradi demokraciju, potiče kvazi-kolonijalni status koji građane čini nemoćnima i demoraliziranima. Pobornici ovog stajališta pretpostavljaju da lokalni vođe stavljaju uspjeh zemlje ispred načela vlastitog interesa. Pobornici OHR-a tvrdit će da će se zemlja ubrzano raspasti bez održivog nasljednika OHR-a. Samo moćna misija Europske Unije bila bi uvjerljiva alternativa koja bi osigurala provođenje Daytona. Takav mandat EU trebao bi kombinirati nadgledničku funkciju s poticajima za bosanske vođe da se posvete predpristupnim reformama ustava i javne administracije kakve promiču fiskalno učinkovit i funkcionalan odnos između države i entiteta.

Razmirice oko upravljanja Bosnom bjesnit će i dalje dok će se uvjeti u zemlji pogoršavati. U toj pat poziciji, možda bi gordijski čvor mogla prerezati bosanska verzija šok terapije, u kojoj bi se dopustila eskalacija sukoba. Iako bi takva situacija bila veoma rizična, čak i u granicama koje bi postavila međunarodna zajednica, rastuća avet podjele i obnove oružanog sukoba mogla bi traumatizirati lidere i javnost do mjere da bi ozbiljno potražili dugotrajna rješenja za stabilnost i održivost države. Štoviše, opasnost eskalacije sukoba mogla bi potaknuti i učinkovitiju ulogu EU, koja bi mogla vezati reformu države uz pristupanje Uniji. Ništa ne fokusira pažnju svijeta bolje nego miris rata i opasnost podjele Bosna koja bi mogla potaknuti širi balkanski sukob. Možda je treća opcija dostižna jedino uz stvarnu prijetnju opcije broj dva.