GRUPA OTKVAČENJAKA bori se za restoran "Soul Kitchen" u filmu Fatiha AkinaFatih Akin (37) jedan je od najboljih ne samo europskih nego i svjetskih redatelja. Pobijedio je 2004. na berlinskom festivalu filmom „Glavom kroz zid“, za sljedeći film „Na rubu raja“ nagrađen je za najbolji scenarij na festivalu u Cannesu, a njegov posljednji film „Soul Kitchen“ osvojio je posebnu nagradu žirija na prošlogodišnjem festivalu u Veneciji. Upravo se „Soul Kitchen“ prikazuje u hrvatskim kinima i tim smo povodom razgovarali s ovim turskim redateljem iz Hamburga.

NACIONAL: Kako to da ste nakon nekoliko filmova s vrlo ozbljinim socijalnim temama sada snimili komediju?

- Nisam se osjećao sigurno dok sam snimao ovaj film. Sa suradnicima sam nadugo i naširoko raspravljao o tome što je humor, jesam li ja duhovit, mogu li snimiti duhovit film? Dok sam bio student, snimao sam kratke filmove i svi su bili vrlo duhoviti. Međutim, poslije sam postao uspješan s ozbljnim temama i nekako sam zaboravio kako se rade komedije. Onda sam na komadu papira napisao koje redatelje i koje filmove smatram zabavnima. Nakon toga prionuo sam sempliranju, ja to zovem hip-hopom, semplirao sam razne vrste humora iz raznih razdoblja filmske povijesti i iz različitih kultura. Nisam ih oponašao nego sam sabrao najbolje redatelje kao što su Jim Jarmusch, braća Coen, Ernst Lubitsch, Billy Wilder, Buster Keaton, Woody Allen, pomiješao ih i izvukao ono najbolje.

NACIONAL: Jeste li se pribojavali kako će pubika reagirati na komediju, jer je navikla gledati vaše filmove s posve drukčijom tematikom?

- Puno sam razmišljao o tome. Osjećao sam pritisak jer se od mene stalno očekuju filmovi o ozbiljnim temama. Ja sam uspješan redatelj, ali pojavio se pritisak u stilu „što će publika reći, što će kritičari reći kad vide da sam napravio komediju“. Morao sam se osloboditi tog pritiska kako bih radio ono što želim. Morao sam naučiti kako biti slobodan, jer sam imao strah od slobode. Osim toga, kudikamo je teže napisati i režirati komediju nego neki drugi žanr. Znate, kad snimite film o majci koja ubija svoju kćer, to je bol koju će osjetiti i gledatelj u Africi, i u Europi, i u Aziji, i u Americi. Ali nasmijati ljude koji žive u različitim kulturama, to je neusporedivo teže. Zato sam, režirajući „Soul Kitchen“, učio kako se rade komedije.

NACIONAL: Svi su vaši filmovi vrlo intimni. Koju poruku svojih filmova želite podijeliti s gledateljima?

- Život nije uvijek lijep. Film mora biti odraz života, to je moja definicija filma. Bavim se filmom iz više razloga, a jedan od njih je pokušaj da shvatim život. Želim interakciju s publikom, kad završim film, želim da on živi s gledateljima. Ne volim filmove koji će na završetku riješiti svaki problem. Neka gledatelji po izlasku iz kina sami traže odgovore. To je poput dobre knjige koju ste pročitali, ali je nakon toga nećete ostaviti po strani i u sekundi zaboraviti na sve što ste pročitali u njoj. Tako je i s filmom koji, ako je dobar, nećete zaboraviti barem sljedećih deset godina. Na pamet mi padaju remekdjela poput „Taksista“ Martina Scorsesea ili filma „Underground“ Emira Kusturice. Želim stvarati takve filmove

NACIONAL: Vi ste i inače blizak prijatelj s Emirom Kusturicom.

- Da, Emir Kusturica je moj učitelj i moj zapovjednik.