Saborske rasprave o Sanaderu nisam, na čuđenje kolega i znanaca, uopće pratio, i uopće ne dijelim uzbuđenje onih koji skaču na svaku rečenicu poslanika. Meni je, naime, svaki interes za Sabor ubio jedan Krležin stih iz Balada Petrice Kerempuha: U Saboru lajati o narodnoj časti, a u tajnosti lagati, petljati i krasti. Sedamdeset i kusur godina nisu ništa oduzeli aktualnosti te rečenice (kao i nekih drugih Krležinih o rodoljubnim nulama koje nas zastupaju u parlamentu), a sjetio sam ih se neki dan dok sam gledao glumca Adama Končića kako sjajno predstavlja Balade na pozornici Histriona.

Morao sam se i gorko osmijehnuti dok sam slušao remek-djelo Lamentacija o štibri, u kojoj se beskrajno nabrajaju davanja kojima kmet mora uzdržavati divovsku infrastrukturu nad sobom. "Pa ni tu se nije ništa promijenilo", pomislio sam ja dok su mi pred očima prolazili PDV, prirez, harač, parking, cestarine, registracije, voda, plin, struja, sneće, pristojbe, minusi, pripisi kamata, članarine, komunalije, čišćenje haustora, mobilizacije, minusi, prijeboji, konfiskacije, nacionalizacije, eksproprijacije i, na koncu, aretacije...

No Adam Končić me definitivno oborio kada je, na samom kraju svoje izvedbe, počeo virtuozno govoriti jednu manje poznatu baladu, o liječniku koji ukrade trup mrtve žene i na tavanu ga secira u nadi da će otkriti tajne i prirode i Boga. U tom makabričnom ozračju liječnik u svjetlu svijeće prekapa crijevima, zglobovima i hrskavicama, ali, očekivano, ne nalazi nikakve znakove duha. Krleža je, tako, ne samo prokazao našu kriminalnu političku nadgradnju, te pljačku na kojoj je utemeljena, nego se narugao i strukturalizmu koji je obilježio misao 20. stoljeća. Crijeva, zglobovi, hrskavice, kosti - dakle struktura tijela - mogu se analizirati, ali život je nešto drugo. Duša ne podliježe znanosti.