NACIEMIR IMAMOVIĆ PIRKE kaže da je raspad BiH uvijek izvjestan koliko i nemoguć jer je BiH 'skrpljena i oživljena, pa balzamirana'ONAL: Kako komentirate Montgomeryjevu izjavu o raspadu BiH?

- BiH unutar svojih granica nije podijeljena olovkama u Daytonu 1995., nego srpskim topovima 1992. Sve poslije bilo je – izvinjavam se na izrazu - dojebavanje klinički mrtvog. Prije 15 godina u bazi Wright Patterson, Bosna i Hercegovina je skrpljena i oživljena, pa balzamirana. Zato je raspad uvijek izvjestan koliko i nemoguć. Naravno, ako ne govorimo o rješenjima čija će posljedica biti velika minutaža na CNN-u i head line “War in Bosnia”. Predlagati mirni raspad isto je što i kazati da podržavate svaki dogovor koji će postići predstavnici tri konstitutivna naroda. Dakle, da se oni mogu dogovoriti, problema ne bi bilo, kao što ne bi bilo ni Bosne da se mogla mirno raspasti. Aktualizirati priču o tome, a ne dijeliti puške kao Karadžićev SDS 1992. je, da budem blag, blesavo. Što, naravno, ne znači da je BiH funkcionalna država. Daleko od toga.

NACIONAL: Kako komentirate njegovu tvrdnju da Srbi i Hrvati ne osjećaju BiH kao svoju zemlju?

- Ne znam kako je zaključio da današnju BiH Bošnjaci doživljavaju kao svoju zemlju!? Voljeti siromašnu, na najmanje tri društva podijeljenu, loše obnovljenu, skupu BiH, odnosno osjećati je kao svoju, mogu samo osobe u košuljama s kopčanjem na leđima. Istina je, naravno, da značajan broj Srba i Hrvata BiH doživljava kao prijelazno rješenje k ujedinjenju s maticama. Bosna je kao država konstruirana tako da pruža lažnu nadu svakome tko bi joj pokazao leđa i guzicom zatvorio vrata kada izađe. No, nevažno je šta netko osjeća, važno je šta mu se nudi. BiH, ovakva kakva je, nikome ne nudi ništa. Domovina je tamo gdje je nekome dobro, a u Bosni je danas dobro samo najgorima od nas.

NACIONAL: Kakve su bile reakcije na tu izjavu u Sarajevu?

- Vazda iste. Većina intelektualne elite, pa samim tim i medija i građana, misli da je u mnogočemu centar svijeta. A nije. Kao što BiH nije caffe Nostalgija kod Dragana Kožovića, ćevapi kod obitelji Ferhatović i vino kod fra Mile Babića. Jebena je to zemlja, u kojoj je, kako kaže Andrić, u svakom trenutku sve moguće. Reakcije u Sarajevu stoga treba gledati tek kao dio mozaika jednog ludila sastavljenog od bezbroj ludila. Svako odbijanje da se zrelo promisli o onim dijelovima Montgomeryijeva intervjua u kojima on ima potpuno pravo – recimo, da su Bosanci Europljani drugog reda i da se EU zadovoljava mirom i nema načina da unaprijedi državne kapacitete BiH - uz podsjećanje na našu slavnu prošlost, davno umrle kraljeve i banove, znak je nespremnosti da se problem detektira, što je preduvjet za njegovo rješavanje. Da ne davim cijenjenu publiku: reakcije su očekivane. Mogu se sažeti u rečenicu: “Š’a će papak američki?!”. I nisu baš za shvatiti ozbiljno. Kao što ni pozivanja na bosansku državnost od prije milijardu godina nisu nimalo važna za projiciranje bilo kakve budućnosti i ne mogu biti razlog očuvanja današnje države Bosne i Hercegovine.

NACIONAL: Kako komentirate sve češće spominjanje eskalacije sukoba, koliko je to uopće realno?

- Ne mislim da su sukobi, ako nam je posljednji rat reper, realni. No, nije rat samo opsada Sarajeva, genocid u Srebrenici, rušenje Starog mosta, pokolj u Grabovici ili Križančevu Selu… Atmosfera je takva da ne čudi kad plane kuća nekom povratniku, ko god on bio. Takvi su zločini, bojim se, vrlo, vrlo izvjesni, jer je proizvodnja straha i mržnje jedina grana koju u Bosni nije pogodila recesija. Od velikog rata kojeg neće biti, međutim, nije puno bolja ratna psihoza koja raste i može potrajati godinama.

NACIONAL: Kako doživljavate ulogu međunarodne zajednice i kako se tu uklapa Montgomeryjev stav da bi se njezinim odlaskom iz BiH sve raspalo?

- Ja ne kontam šta ta međunarodna zajednica sada radi. Znam da Visoki predstavnik Valentin Inzko hoda okolo sa šalom navijačke skupine BH Fanaticos i zauzima stavove koji nikome nisu važni. Međunarodna zajednica, oličenje koje je prvenstveno visoki predstavnik i njegov Ured, kada ne koristi takozvane bonske ovlasti – te, u političkom smislu, skoro božanske prerogative – ništa ne može sastaviti, pa se samim njenim odsustvom ništa neće raspasti.

NACIONAL: Ako je, po Montgomeryju, jedna varijanta raspad, druga status quo koji je neodrživ, postoji li varijanta za koju se zalažu intelektualni krugovi BiH?

- Održiv je status quo - itekako. Samo što je u njemu BiH država koja postoji, ali je za život ugodna koliko i ova današnja. Nimalo. A šta o tome misle intelektualni krugovi ne znam, niti me zanima. Oni što se kite tom titulom, naime, vole pričati puno, reći malo i češati pažljivo podšišane brade. Pri tome su utjecajni kao i folklorno društvo iz Bileće. Većina pripadnika takozvanih intelektualnih krugova, zapravo, podgrijava maksimalističke ideologije i, kao da se boje da će ispasti glupi, bježe od priznavanja činjenice da je BiH takva kakva jeste i da može biti drugačija samo ako se kreira atmosfera u kojoj se neka stvar ne problematizira zato da se već postojeći problem ne mora rješavati, nego zato da se ono što ne valja – popravi.

NACIONAL: Kakva je, po vašem mišljenju, situacija u BiH i kamo ona vodi?

- Nikakva. I vodi nigdje. “Spasa nam nema, propast nećemo”, što reče davno Nikola Pašić.