LAKIĆ U BERLINU ISPRED poznatih Brandeburških vrata na Pariškom trgu; porijeklom Dubrovčanin, trenutačno igra za njemački klub KaiserslauternNakon što je u prvih deset utakmica njemačkog prvenstva postigao šest golova za Kaiserslautern, izbornik Slaven Bilić pozvao je u reprezentaciju 27-godišnjeg Dubrovčanina Srđana Lakića. Bile su potrebne godine dokazivanja kako bi Lakić, koji u Hrvatskoj nikada nije igrao za neki jači klub, bio napokon pozvan u reprezentaciju.

Međutim, njegova seljakanja od kluba do kluba, i česte ozljede, pokazuju s koliko je upornosti ustrajao u nastojanjima da pokaže kako može igrati nogomet i u jednoj od najjačih liga na svijetu. Kao i većina djece iz Dubrovnika, najprije se bavio vaterpolom. “Imao sam dosta problema sa zdravljem jer smo igrali na otvorenom bazenu. Budući da sam često bio bolestan, majka mi je, kad sam imao osam godina, zabranila da idem na vaterpolo”, početak je priče koju nam je tijekom vikenda ispričao Lakić. Budući da mu je otac nekoć bio nogometaš, i Lakić je počeo igrati nogomet na ulici i na popularnom malonogometnom igralištu “Čokolino”.

“MOJ OTAC HELENKO bavio se nogometom do 18. godine, igrao je kao centarhalf za tadašnji GOŠK Jug. Ali kad je trebao potpisati prvi profesionalni ugovor, čak su ga zvali iz Sarajeva, njegov otac mu je zabranio nogomet te se morao zaposliti“, kaže Lakić. S deset godina upisao se u nogometnu školu, a s 15 odskakao od svog uzrasta te je otišao na probu u Hajduk. Budući da je ondje zadovoljio, ostao je u Splitu, upisao srednju školu i počeo trenirati s kadetima Hajduka. “Nisam tada potpisao nikakav ugovor, nego mi se to činilo odličnom prilikom za napredovanje, a stanovao sam u đačkom domu u Splitu”, prisjeća se Lakić i priznaje da nikad nije pripadao skupini igrača na koju je Hajduk ozbiljnije računao. “Ne bih rekao da su drugi bili bolji od mene niti da sam ja bio bolji od drugih, ali mislim da sam trebao dobiti veću priliku u Hajduku”, rekao je Lakić. Nakon što nije previše igrao ni u juniorima Hajduka - samo šest utakmica u juniorskoj ligi, pri čemu je postigao četiri gola - Lakić se odlučio vratiti u Dubrovnik jer je nogometni klub GOŠK ušao u 2. ligu, a i sam kaže kako je vidio da u Hajduku nema perspektivu. Tada nije mogao vjerovati da će postati profesionalni nogometaš, stoga se upisao na Ekonomski fakultet u Dubrovniku, završio prvu godinu, a budući da su nogometna primanja u GOŠK-u bila mala, ljeti je dodatno zarađivao sezonskim poslovima. I onda - iznenadna promjena, Lakić je objašnjava time što je sazrio i tjelesno ojačao te je 2003. u polusezoni postigao 14 golova za GOŠK, koji je već bio na rubu ispadanja u treću ligu. “Tada sam vidio da mogu nogometno napredovati”, rekao je Lakić koji je tada susreo osobu koja će mu promijeniti karijeru, a to je bio pokojni Stjepan Spajić, tadašnji predsjednik Hrvatskog dragovoljca. On mu je odmah rekao “ja te dogodine dovodim u Hrvatski dragovoljac i s tobom ulazimo u 1. ligu”. Lakić je 2004. potpisao za Hrvatski dragovoljac. Svejedno, Lakić je s 24 gola bio te sezone najbolji strijelac 2. lige i kaže kako bi, da nije bilo Spajića, danas možda još uvijek bio u Dubrovniku. Za njega su se kao najboljeg igrača 2. lige zainteresirali prvoligaški klubovi. “Vlado Zec, tadašnji predsjednik Kamen Ingrada, preusmjerio me u svoj klub”, tvrdi Lakić.

I U KAMEN INGRADU Lakić je igrao odlično pa je bio pozvan u mladu reprezentaciju Hrvatske za koju su tada igrali Modrić, Ćorluka, Eduardo, Vukojević i drugi koji su sada u reprezentaciji. “Sve je bilo idealno u Velikoj, Vlado Zec me tretirao kao sina, ali klub je upao u probleme”, prisjeća se Lakić 2006. kad su bile objavljene optužnice protiv Vlade Zeca. Odmah su stigle ponude iz inozemstva, Lakića je htio kupiti Club Brugges, a zatim i njemački Duisburg. Zec ih je sve odbio, tvrdeći Lakiću da će stići i bolje ponude. “Nisam ni sanjao da ću završiti u berlinskoj Herthi jer se na kraju sezone kao najozbiljnija opcija pojavio odlazak u Dinamo iz Moskve. Sjećam se da mi je Zec rekao da ću, ako ne odem u inozemstvo, biti prodan Hajduku jer je tako već dogovoreno”, kaže Lakić.

KAO NAPADAČ PRVOLIGAŠA Kaiserslauterna 27-godišnji Lakić u prvih je deset utakmica Bundeslige postigao šest golovaA ONDA SE IZNENADA pojavila ponuda berlinske Herthe i nakon kratkog pokusnog roka Hertha je isplatila Kamen Ingradu pola milijuna eura za Lakićev prelazak. Hertha je tada imala vrlo jaku momčad, za nju su igrali Joe Šimunić, srpski reprezentativac Marko Pantelić, njemački reprezentativac Arne Friedrich, brazilski reprezentativac Gilberto, drugi Brazilac Marcelinho. “Na prvim treninzima vidio sam da mogu igrati na njihovoj razini. Međutim, nisam imao bazu koja se dobiva u mlađim generacijama i nakon dva mjeseca u Herthi, gdje sam igrao za prvu momčad, bio pun adrenalina te sam išao iznad svojih mogućnosti, upao sam u rupu. Pojavile su se ozljede, tjelesno nisam bio dovoljno spreman, nisam mogao pratiti taj ritam. Iz te rupe nisam brzo izišao, a i Hertha nije bila momčad za koju bih ja igrao radi ulaganja u budućnost”, priznaje Lakić. U travnju 2007. smijenjen je trener Herthe Falko Götz koji je doveo Lakića u klub, a novi trener doveo je svojih pet igrača te je bilo jasno da za Lakića više nema mjesta. Zato je otišao na posudbu u nizozemski Heracles.

“TO JE KLUB KOJI JE SAMO ŽELIO preživjeti u prvoj nizozemskoj ligi”, tvrdi Lakić koji pola sezone, ponovo zbog ozljeda, nije igrao za Heracles. “Bio sam mrtav igrač”, kaže Lakić koji priznaje da mu je to bilo najteže razdoblje u životu. Međutim, u drugoj polovini sezone postiže osam golova i klub, za koji su svi bili uvjereni da će ispasti, ostaje u 1. ligi. U ljeto 2008. vratio se u Herthu, iako je znao da neće ostati u klubu. Isprva su ga trebali prodati u nizozemsku Rodu Kerkrade, ali to je propalo pa je prodan u Kaiserslautern, klub koji je bio na dnu druge lige, gdje je potpisao ugovor na tri godine. Kaiserslautern ga je platio samo 400.000 eura. “U Kaiserslauternu sam se vratio u život, u prvoj polovini sezone zabio devet golova“, kaže Lakić koji se u siječnju 2009. ponovo teško ozlijedio te sedam mjeseci nije igrao. Bez Lakića, Kaiserslautern 2009. nije uspio ući u 1. ligu, a on kaže: “Da se nisam ozlijedio, uvjeren sam da bismo već tada ušli u 1. ligu.” Novi trener Kaiserslauterna Marco Kurz napravio je nešto neobično, odredio da će klub imati dva kapetana, Srđana Lakića i Martina Amedicka, a Kaiserslautern je u ljeto 2010. ušao u 1. ligu.

S OCEM HELENKOM, koji je igrao centarhalfa u dubrovačkom GOŠK Jugu i trebao je postati profesionalni nogometaš, ali mu je otac zabranio igrati nogomet i morao se zaposlitiLAKIĆ KAŽE KAKO JE bio svjestan da neće biti pozvan u hrvatsku reprezentaciju ne bude li imao kontinuitet nastupa za klub, što zbog ozljeda nije ni imao. “Na mene se, što je i normalno, zaboravilo. Ali znao sam da će doći moje vrijeme. Došavši u Herthu, znao sam da moram razviti svoje kvalitete. Zbog ozljeda, sve to se dogodilo godinu-dvije kasnije nego što sam očekivao”, smatra Lakić, za kojeg su hrvatski mediji napisali da je sada pozvan u reprezentaciju jer su Ivica Olić i Nikica Jelavić ozlijeđeni. “Krivo mi je što se Olić ozlijedio jer ga cijenim kao igrača, kao i Jelavića, kojega poznajem. Nikad nisam želio da mi nečija ozljeda otvori vrata reprezentacije, nego da budem pozvan zato što zabijam puno golova. I bez njihovih ozljeda dobio bih priliku, prije ili poslije”, smatra Lakić. Ne samo da je pozvan u reprezentaciju, nego internetska stranica Transfermarkt navodi da sada vrijedi 2,5 milijuna eura. Na to Lakić kaže: “Kaiserslautern me u polusezoni neće prodati ni za mnogo veći novac.” Međutim, na ljeto će mu isteći ugovor, bit će slobodan igrač i moći će otići u bilo koji klub bez odštete. No Lakić ističe nešto drugo: “Moj najveći uspjeh u životu su moja supruga Antonija i moj sin Rafael, a ne golovi. U braku smo dvije godine, sin ima 15 mjeseci i oni su mi velika podrška. Sami smo u inozemstvu treću godinu, mnogo toga smo proživjeli, a sada uživamo i to je ono što me ispunjava srećom.”