Zoran FerićU intervjuu povodom romana „Nekoliko dana kolovoza“ Mirjana Dugandžija kaže da je željela pisati, a ne biti pisac. Htjeti biti pisac znači udovoljavati taštini, a izbaciti iz sebe pisanjem muku koja nikako da izađe na drugi način i još pri tome napisati odličan roman – znači stvarno i postati pisac.

Neki se trude čitav život i ne uspiju, a netko, eto, to postane i mimo vlastite želje. Mirjana Dugandžija postala je spisateljica tek ovim nedavno objavljenim romanom, iako se pisanjem u novinama profesionalno bavi već dvadesetak godina.

Nagrađivani i vrlo čitani prvi romani naših poznatih novinara, Borisa Dežulovića i Renata Baretića, “Christkind” i “Osmi povjerenik”, pretvorili su ih u nezaobilazne prozne pisce i to nije ništa čudno, iako se u okviru hrvatske književnosti svojevremeno spominjalo kao fenomen. Sasvim je logično da ljudi koji se desetak ili dvadesetak godina bave slaganjem rečenica, komponiranjem priče i sastavljanjem teksta mogu napisati i izvrstan roman. Isto se dogodilo i s Mirjanom Dugandžijom: “Nekoliko dana kolovoza“ stvarno je izvrstan roman. Andrea Zlatar i Miljenko Jergović već su spomenuli da on ima više priča i više glasova: intimni, društveni, obiteljski i povijesni.

Međutim, čini se da su sve ove priče tu da na neki način podrže i bolje objasne jednu jedinu koja je u centru romana: onu intimnu. Svojevrsnu osobnu kalvariju glavnoga lika, Ksenije, i njenu neprestanu borbu s vlastitim demonima. Ta me borba podsjetila na konzula Goefferyja Firmina i njegovo svakodnevno sukobljavanje s njegovim demonima tako divno opisano u romanu Malcoma Lowryja „Pod vulkanom“. To je roman o ovisnosti, ljubavi i ljubomori koje se neprestano isprepleću, a pripovjedačica “Nekoliko dana kolovoza” popratila ga je ironičnim komentarom u poglavlju pod naslovom „O štetnosti knjiga za život“: „Kod Lowryja se uvjeri u vulkansku snagu broja tri.“ Za razliku od Goefferyja Firmina, Ksenija se, umjesto s magičnom privlačnošću alkohola, bori s tabletama, kupovanjem odjeće i najpogubnijom mogućom ovisnošću, ovisnošću o jednom jedinom čovjeku koja se još naziva i ljubav. A vulkanska snaga broja tri u ovom se tekstu pretvara u dva. Pa čak i kad postaje četiri, ili pet, nikada ni u kojem trenutku ne prestaje biti dva.

Između ostaloga, to je i roman o snažnoj monogamnoj ljubavi, o poligamnom seksu, o strahu od te ljubavi i strasti koja ju kompenzira, o rijetkim nježnostima i dijaboličnim nevjerama. Muškarci s kojima ponekad završava Ksenija su surogati, osveta i očaj. „ …jer kad nema onoga što hoćeš, evo onoga što nećeš“, kaže ona cinično. Osim glavnih likova, Ksenije i Borisa, maestralno je izveden i lik Ksenijina oca. Naime, Ksenija i njezin otac pripadaju različitim svjetovima. On je čovjek koji još uvijek živi svoju socijalnu utopiju, a ona predstavnik generacije kojoj je kupovanje zamijenilo društvenu pravdu, to između njih na neki je način i sukob općeg i intimnog, velikih ideja i malih radosti, sukob socijalizma i Rifli u kojemu su pobijedile Rifle, a povijesna crvena boja proleterske zastave ovdje se pretvorila u crvene štikle.

Međutim, taj sukob između Ksenije i oca ne stoji u romanu samo da bi pokazao društveni kontekst i da bi nas pomalo nostalgično upozorio na to kako smo mislili nekada i kako je dubok taj ponor između nekad i sad, nego prvenstveno zato da pruži određene informacije o Kseniji i pokuša objasniti genezu njenog sukoba sa svijetom. On upozorava na tragičnu činjenicu kako i u odgoju vrijedi poslovica da su dobre namjere put u pakao i kako možemo pogriješiti upravo onda kad mislimo najbolje. Ksenija osjeća otpor protiv svih velikih ideja, ona se strašno protivi velikom općem iz svog malog privatnog i intimnog, neovisno o tome pojavljuje li se to veliko opće kao utopija socijalne pravde, kao ultimatum visoke umjetnosti ili kao nacionalna histerija devedesetih.

A literarni put u taj intimni svijet često je odjeća. Mirjana Dugandžija nije ovdje pisala ljubavni roman s elementima chicklita, nego implicitni esej o odnosu odjeće i identiteta. Ksenija pamti događaje, ljude ili emociju upravo uz pomoć odjeće, ona točno zna što je imala na sebi kad su se događale ključne stvari za njen život. To je zacijelo povezano i s onim kako sami sebe gledamo u sjećanjima, kao da se gledamo izvana. Život joj curi kroz prste, a ona pamti kaput koji stvara sasvim osebujan odnos sadašnjega ja prema onom prošlom. Taj element povezuje se i s promjenom lica i s time gleda li Ksenija iz sebe ili gleda sebe iz perspektive treće osobe. Pri tome se upravo odjeća ovdje prikazuje kao vrlo efikasan bijeg. U jednoj sceni iz romana, u priči koja pripada novinarskom miljeu, glavni urednik govori o problemima teksta i o velikom kontekstu, a Ksenija misli na odjeću koja je na njoj. Dosad nisam pročitao roman koji odjeću i odijevanje tretira ozbiljnije od ovoga.

Svakom onom tko smatra da je prizivanje odjeće u tekst jeftin element mora biti jasno da je komunizam propao zbog traperica i da su traperice, ili štikle, ili kožne jakne ili kaputi nalik na onaj što ga nosi Corto Maltese trajno upisani u povijest našeg identiteta. U posljednjih dvadesetak godina svjedoci samo da je i nacionalizam propao zbog štikli i bilo je već konačno vrijeme da netko u romanesknoj formi odjeći da snagu koju u našoj kulturi ona inače ima. Još otkako sam pročitao “Šumski duh” Gorana Samardžića nije me neki roman uhvatio na taj način: da ga čitam polako i uživam u svakom pojedinom fragmentu i da želim u njemu što duže ostati. Snaga romana danas, u odnosu na film, elektroničke medije ili priče jest mogućnost da se u njemu određeno vrijeme živi. Romani su naši alternativni životi i u njima se prebiva po tjedan, dva ili čak mjesec, dok nas filmovi odvlače na dva sata i u principu brzo puštaju jer odmah dolaze drugi. U romanu „Nekoliko dana kolovoza“ nije ugodno živjeti, ali će mu se čitatelj svejedno vraćati. Iako je pun autobiografskih elemenata i životne faktografije, on je kao san u koji se sanjač želi vratiti. Ne zato što je lijep, nego zato što zna da je san. A pri tome je tako istinit.