Pomalo je nepristojan, ali blizak istini zaključak kako odluka o tome tko će između Vlatka Markovića i Igora Štimca postati novi predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, djeluje nalik na izbor između kuge i kolere. Jer, i uz najbolju volju, kada se radi o Markoviću i Štimcu, i svemu što predstavljaju u hrvatskoj javnosti, što su radili i za kakve društvene vrijednosti su se zalagali, mnogo je, mnogo više negativnosti i prljavština, nego pozitivnih podataka.

Sadašnji predsjednik HNS-a je deklarirani homofob, NDH-nostalgičar i prodavač magle koji već cijelo desetljeće poput balkanskog baruna Münchausena prodaje laži o izgradnji nogometnog kampa, ili da će Hrvatska i Mađarska sigurno organizirati Europsko prvenstvo ili da mu Michel Platini nosi torbe po međunarodnim aerodromima. S druge strane, Štimčevi intimusi su Reno Sinovčić i Siniša Šošo (bio na robiji zbog ubojstva), u nekoliko navrata sudjelovao je u tučnjavama, a prije 7-8 godina, objektivno, zagovarao iste ideje kao i nasilni desničarski pučisti koji su namjeravali srušiti tadašnju koalicijsku vladu Ivice Račana.

I civilizacijski i kvalitativno, ali i ljudski, Marković i Štimac nemaju kvalitete potrebne za, u širem društvenom smislu, bitnu poziciju kao što je predsjednik HNS-a. Ipak, u trenutačnim okolnostima, kada nema trećeg kandidata, odluka je teška, ali jasna: Igor Štimac je po mnogočemu prihvatljiviji i bolji kandidat. Postoji sijaset razloga za ovakvu ocjenu, počevši od biološkog, koji bi 73-godišnjeg Markovića trebao navesti da donese korektnu odluku i napokon svoj položaj prepusti nekome tko se rodio nakon Križnog puta.

Photomontage: CheesOsim toga, Štimac je u posljednjih nekoliko godina značajno promijenio nekadašnje ponašanje i način razmišljanja, i transformirao se iz bahatog i nasilnog nogometaša u (barem verbalno) zagovornika osnovnih standarda i normi u demokratskim društvima. Priznao je kako je desničarenje bilo pogreška, izuzetno je distanciran od nasilne navijačke subkulture, zbog čega ga podjednako mrze i Torcida i BBB, u Nacionalu je još 2004. izjavio kako podržava mogućnost da nogometaš iz Srbije zaigra za Hajduk (što mnogi u Splitu ni dan-danas ne prihvaćaju), a ovih dana je kritizirao i diskriminacijske izjave o homoseksualcima. Kada bi bila nepoznata Štimčeva prošlost, na temelju svega za što se zalaže u posljednje vrijeme, može se pomisliti kako se radi o zagovorniku liberalne demokracije, tolerancije i prava na različitost. Ovako i njega i njegovu nesumnjivu metamorfozu treba uzeti sa zrnom soli.

Baš kao i obećanja o ligi s 16 klubova, koja se pokazala kao potpuna besmislica, ili izgradnji pet nogometnih kampova, makar do sada nisu osigurana sredstva ni za jedan. Igor Štimac voli politiku i očito je naučio što treba govoriti, a o čemu šutjeti pa daje i nemoguća obećanja, ali za razliku od Markovića, bar mu ne pada na pamet balansirati po tankoj niti koja dijeli primitivizam i šovinizam. U svakom slučaju, smjena Vlatka Markovića više nije nogometni, nego etički imperativ. U kojoj mjeri vidjet će se kada napusti sadašnju funkciju – za pola godine nitko ga se više neće sjetiti.