Renato BaretićNema u Hrvatskoj, barem se nadam, poštena i razumna sredovječna čeljadeta koje se ne naježi od užasa kad u medijima, svako malo, spazi rezultate istraživanja o tome kakva su nam zapravo djeca. Kad vidi koliko i što piju. Kad vidi čime se sve drogiraju (ili bi se samo mogli drogirati – već i to je dovoljno za jezu), kad vidi kakve neupotrebljive i nebitne papazjanije trebaju učiti u školi i kad se pokaže koliko su malo, pogotovu od onoga ipak bitnog, popamtili. Kad vidi u kojem su postotku neinformirani o stvarnom životu oko sebe i nezainteresirani za njega dok čmrlje nad kompjuterskom tastaturom sa slušalicama na ušima. Kad vidi koliko im je lako ubiti vršnjaka ili ugroziti vlastiti život ni za što. Kad vidi koliko su im mozgovi isprani irelevantnom površnošću i konzumerističkim banalnostima. Kad vidi...

NO DOBRO, ne trebam više nabrajati da bih vam dočarao užas koji me prožme od glave do pete pri svakom pogledu na te obeshrabrujuće statistike o današnjim starijim maloljetnicima i mlađim punoljetnicima. Otac sam, naime, dvoje još debelo maloljetne djece, a žestoko slutim da stvari oko nas ne idu nimalo nabolje, dapače. Ali opet, silno – gotovo mazohistički – već godinama priželjkujem neko istraživanje koje bi bilo fokusirano na roditeljske i odgajateljske aspekte moje generacije, one koja danas ima između 40 i 50 godina. One, dakle, kojoj koautorski potpis stoji upravo ispod svih postojećih poraznih statistika o našem potomstvu, nad kojima se svi pravednički zgražamo. Jer, budimo realni, djeca nad kojom se toliko snebivamo prvi su potomci naše generacije, nas koji danas imamo između 40 i 50 godina. Oni nisu pali s neba, iz neke druge prostorno-vremenske dimenzije: mi smo ih rodili i odgajali, njihove tete u vrtićima većinom su također naš naraštaj, baš kao i učitelji i profesori u školama. Možda ne većinom, ali svakako visokim postotkom, zastupljeni smo među najistaknutijim novinarima, redateljima, glumcima, piscima, sportskim dužnosnicima, televizijskim urednicima i voditeljima, sve više i među političarima, a nezaposlene i neredovito plaćane da ni ne spominjem.

U SREĐENIJIM društvima svakih se četvrt ili pola stoljeća pojavi generacija koju zbog nečega nazovu “izgubljenom”. U nas se pak takvim epitetom, iz ovog ili onog razloga, može podičiti ama baš svaka. Nema na ovim prostorima nijednoga naraštaja koji nije živio i umirao pod geslom “samo da još ovo prođe, pa će bit bolje”, ovdje svaku generaciju nešto novo zadesi, pa čekamo da i to prođe. Uzmimo ovaj naš gorespomenuti naraštaj: šopali su nas bratstvom i jedinstvom, radničkim samoupravljanjem i revolucijom koja teče pod budnim okom mudroga vodstva koje ni samo nije vjerovalo u vlastite kumire; na nama je isprobavana dramatična reforma školstva, zvana “usmjereno obrazovanje”, po domaću “šuvarica”; mi smo bili prvi koji su morali na odsluženje vojnog roka odmah nakon mature – bio je to totalni idiotluk koji se kasnije ipak pokazao korisnim: zahvaljujući sjećanjima na tu uludo potrošenu godinu naša je generacija znala rukovati oružjem i na svojim plećima iznijeti glavninu obrane i oslobođenja Hrvatske; najviše poginulih i osakaćenih u ratu rođen je otprilike kad i mi; u znak zahvalnosti pripala nam je čast da prvi iskusimo čari divljega kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala, čari umotane u celofan od jeftine kleronacionalističke demagogije mudroga vodstva s figom u džepu; nama su davani prvi lihvarski krediti i prvi (drugi, treći, četvrti...) otkazi; mi smo bili ponosni vlasnici prvih kompjutera, mobitela, revolving kartica, auta u lizingu, lažiranih braniteljskih biografija i još lažnijih potvrda o invalidnosti iz rata; mi ćemo najviše uplatiti u obavezni drugi mirovinski “stup” prije no što u nekoj budućoj reformi bude ukinut a lovu popapi maca; mi smo prvi dobili priliku pohrliti po dionice i u sportske kladionice; kreatori medijskih sadržaja i marketinških vabilica mahom su iz naših redova; među nama je i najviše (ne) kažnjenih kriminalaca, alkoholičara, obiteljskih nasilnika... Nije da nas opravdavam, ni u ludilu, ali svatko će priseban priznati da nam nije lako pod svim tim teretom još i odgajati i podučavati vlastitu djecu.

ZAKLJUČAK SE nameće sam od sebe: a zašto bismo ih onda nešto posebno i odgajali, kad se već unaprijed zna da će i oni biti tek još jedna u nizu izgubljenih generacija, baš kao i njihova djeca, unuci i praunuci, ako takvih uopće i bude? Okej, ali ako je zbilja tako – nemojmo onda, pored svega, biti još i licemjerni pa se sad nešto užasno zgražati nad poraznim rezultatima istraživanja o svjetonazoru, prioritetima, ukusu, znanju i stanju svijesti svojih neposrednih potomaka. Njihovi rezultati, ma kakvi bili, nisu ništa drugo nego recipročan odraz našega uloženoga truda, našega i naših vršnjaka u vrtićima, školama, uredništvima udžbenika i medijima. Poklopimo se stoga ušima i kusajmo u tišini tu svoju dioničarsku dividendu, ne pravimo se pametnijima, poštenijima, marljivijima i boljima nego što egzaktno pokazuju rezultati proučavanja našeg roditeljskog, obrazovnog i odgojnog rada.