TRAGIČAN KRAJ ZA PETROKEMIJSKOG STRUČNJAKA Zdenko Belošević godinama je blisko surađivao s vlasnikom Diokija Robertom JežićemPredstavnici Državnog odvjetništva sumnjaju da je Zdenko Belošević, donedavni predsjednik Uprave Diokija, prošli tjedan izvršio samoubojstvo zato što se nije mogao nositi s pritiskom Uskoka koji želi rasvijetliti pozadinu nekoliko, po njima, spornih poslovnih situacija koje su išle na ruku tvrtki Dioki, ispričali su Nacionalu visoki pravosudni izvori. Moguće je da se od Beloševića u Uskoku očekivalo da objasni tko je i zašto iz vrha HDZ-a tražio od HEPa i Janafa da na, po njihovu mišljenju, upitan način izlazi u susret i pomaže Diokiju u poslovanju. Belošević je s većinskim vlasnikom Diokija, poduzetnikom Robertom Ježićem, godinama blisko surađivao i najvjerojatnije je znao pozadinu svih poslovnih transakcija u kojima je Dioki sudjelovao, pa tako i onih koje su se događale u vrijeme kada se Dioki pokušavao izvući iz recesijskih problema.

Zdenko Belošević prošli je tjedan pronađen mrtav na parkiralištu nedaleko od Doma zdravlja na Turkovu u Rijeci u službenom automobilu dnevnih novina Novi list, gdje je posljednjih nekoliko mjeseci radio kao pomoćnik direktorice tih novina. Toga dana nije bio dostupan na mobitel ni članovima svoje obitelji, ali to nije bila jedina takva situacija u posljednje vrijeme. Njemu bliske osobe ispričale su Nacionalu da je Belošević i nekoliko dana prije samoubojstva na nekoliko sati nestao i nije bio dostupan na mobitel. To je zabrinulo i članove njegove obitelji, koji su počeli nazivati njegove suradnike kako bi doznali što se s njime događa. Belošević je naknadno ispričao suradnicima da je zaboravio ponijeti mobitel, ali nije im djelovao uvjerljivo.

NJEMU BLISKE OSOBE tvrde da je Belošević katkad znao gotovo biti na rubu paranoje - sumnjao je da mu se prisluškuju telefonski razgovori, u Diokiju je jako vodio računa o sigurnosnim protokolima i mjerama kontrole koje su se provodile kada je netko dolazio u posjet Upravi, a u zadnjih desetak godina sa sobom je u poslovnoj torbi uvijek nosio pištolj. Njegovi suradnici ispričali su Nacionalu da je bio izvrstan menadžer, ali da je bio vrlo osjetljiv u situacijama kada je smatrao da se Diokiju nanosi poslovna nepravda, pa je znao burno reagirati, što je kasnije štetilo i njemu i Diokiju. Zdenko Belošević u Zagrebu je diplomirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, a potom se zaposlio u riječkoj tvrtki Torpedo. Nedugo potom prešao je u tvrtku Dina- Petrokemija, gdje je prvo radio na tehničkim, a zatim na komercijalnim poslovima. Od 1994. bio je direktor sektora u Ina-Commerceu, a od ožujka 1997. postao je direktor Ina Polimera, tvrtke prethodnice današnjeg Diokija. Belošević je u Upravi Diokija bio od srpnja 2000., a na čelo te tvrtke dospio je 2004., nakon što ju je tijekom privatizacije većinski preuzeo poduzetnik Robert Ježić. Belošević je s Ježićem godinama dobro surađivao, ali se to iznenada promijenilo u svibnju ove godine, nakon što je Belošević dao zanimljiv intervju Večernjem listu. U njemu je praktički izjavio da Ina ucjenjuje Dioki zbog neplaćenih računa za plin, koji su u tom trenutku iznosili nešto manje od 120 milijuna kuna. Belošević je tada izjavio: “Postignut je kratkoročni sporazum o isporuci plina do 1. srpnja. Nadam se da ćemo u tom vremenu uspjeti postići i konačni dogovor oko cijene te potpisati novi, dugoročni ugovor o isporuci plina. Naravno, takav dogovor nemoguće je postići ucjenama i jedini je pravi put ozbiljan razgovor dvaju ravnopravnih partnera... Mi stranim kompanijama dopuštamo da iskorištavaju monopolistički položaj i ucjenjuju naše proizvođače dok potiču svoje kompanije koje su nam konkurenti na međunarodnom tržištu.”

BELOŠEVIĆ JE TADA PRIZNAO da Diokiju prijeti stečaj i ironično priznao da bi to odgovaralo onima koji bi na toj lokaciji htjeli izgraditi neki novi trgovački centar Avenue Mall. Izjavio je da Dioki Ini polako plaća dug za plin, da postoje imovina i jamstva, kojima se jamči plaćanje duga, te da Dioki nema namjeru uskratiti plaćanje duga.

“SVI PROIZVOĐAČI, a ne samo Dioki, moraju znati kolike će dugoročno biti cijene energenata kako bi mogli planirati svoje poslovanje i investicije. Ne možemo u jednom poluvremenu igrati košarku, a u drugom vaterpolo, te mijenjati pravila preko noći”, izjavio je tada Belošević. Doslovce preko noći Belošević je nakon tog intervjua dao ostavku, a njegovu funkciju privremeno je morao preuzeti većinski vlasnik Diokija Robert Ježić. Javnosti je ta odluka predstavljena kao da je Belošević razriješen dužnosti na vlastiti zahtjev. Sve se to dogodilo nekoliko dana nakon što je Ina pokrenula postupak prisilne naplate dugovanja Diokija prema Ini za isporučeni etan i prirodni plin, najavila obustavu isporuke etana i plina Diokiju, što je moglo dovesti do stečaja Diokija. Njegovi suradnici tvrde da je Belošević tada bio uvjeren da Dioki neopravdano snosi posljedice nepravedne i nekonzistentne državne politike što se tiče cijene strateških energenata. Slično se ponio i nešto ranije, kada su zagrebačke gradske vlasti pokušale Diokiju naglo povisiti cijenu odvodnje vode, što bi Diokiju znatno poskupilo proizvodnju, pa je Belošević odlučio zakupiti jednu stranicu u Večernjem listu na kojoj je napisao da se radi o nepravdi prema Diokiju. Dioki se tada pokušavao boriti protiv poslovnih problema prouzročenih recesijom. Neka zbivanja oko Diokija počela su tada privlačiti pozornost Uskoka.

Belošević je pronađen pronađen u vozilu Novog lista na Turkovu u RijeciUSKOK JE SUMNJIČIO bivšeg šefa HEP-a Ivana Mravka da je od listopada 2008. do rujna 2009. dvjema tvrtkama iz Dioki grupe isporučivao struju po privilegiranim cijenama, te da su te dvije tvrtke na račun HEP-a zaradile 6,3 milijuna kuna. Robert Ježić je i javno priznao da su njegovi ljudi bili na razgovoru u policiji, ali se oko toga nije previše uzbuđivao. Ježićev Novi list tada je objavio da su takvi popusti na cijenu isporuke uobičajeni i opravdani, “jer se pri dogovaranju popusta uzima u obzir i to da je Dioki veliki potrošač električne energije, te da zbog povremenih prekida isporuke trpi znatan gubitak u proizvodnji”. Takvi su se popusti Diokiju odobravali i ranijih godina, objašnjavali su tada iz Diokija. Policija posjeduje opsežnu dokumentaciju koja pokazuje da se o popustima na cijenu struje dugo pregovaralo, te da je u te pregovore bilo uključeno više ljudi. Izvori bliski Diokiju Nacionalu su ispričali da Dioki i danas ima popust na cijenu električne energije, ali da je on dosta manji od onoga koji uživaju neki drugi hrvatski poslovni subjekti, također u privatnom vlasništvu. Bivšem šefu HEP-a Mravku Uskok je stavljao na teret još nešto što se povezivalo s Diokijem. Teretilo ga se da je tvrtkama u vlasništvu Diokija u proljeće 2009. nezakonito dao 15 milijuna kuna kredita. Radilo se o kreditu koji se trebao vratiti za 60 dana s kamatom od 10,5 posto. Navodno je taj kredit zapravo bio avans za kupovinu jedne poslovne zgrade Diokija na Žitnjaku. Tvrdi se da su u to vrijeme Dioki i HEP pregovarali o tome da HEP kupi od Diokija jednu njihovu poslovnu zgradu na Žitnjaku, te da se kredit trebao vratiti nakon te transakcije. To se na kraju nije dogodilo, pa je Dioki kasnio s plaćanjem kredita sve do početka rujna, kada je kredit vraćen s kamatama. Međutim, Uskok je sumnjao da se radilo o nezakonitom pomaganju Diokiju. Budući da je Mravak odlučio o svemu progovoriti pa je pušten iz pritvora i pod policijskom zaštitom vraćen na posao u HEP-u, očekuju se i daljnje akcije Uskoka kako bi se dodatno rasvijetlile te, po njima, sporne aktivnosti. Ako je Mravak Uskoku ispričao da je netko iz vrha HDZ-a od njega tražio da nezakonito pomaže Diokiju, moglo se očekivati i da bi Uskok pokušao od Beloševića doznati nešto više o vezama Roberta Ježića i HDZ-a. Možda je to za Beloševića bio pritisak s kojim se nije mogao nositi, sumnjaju u Državnom odvjetništvu.

OTPRILIKE U ISTO VRIJEME kada je Mravak pomagao Diokiju doznalo se da su nepoznate osobe iz državnog vrha radile pritiske na tvrtku Janaf da višestruko preplati Diokiju skladišne prostore koji su Janafu potrebni, a koje Dioki posjeduje na Žitnjaku u Zagrebu. Navodno se od šefa Janafa Ante Markova tražilo da za ta skladišta plati ni manje ni više nego 30 milijuna eura. Ti su pritisci na Markova navodno dolazili iz vrha HDZa, trajali su nekoliko tjedana, ali on je odbijao to napraviti. Lobistima te transakcije i dobronamjernim savjetnicima pravdao se tvrdeći da takvu odluku može donijeti jedino Nadzorni odbor Janafa. Janaf je od Diokija na kraju kupio dio nekretnina na Žitnjaku, jer se Janaf obvezao da će osigurati spremnike za skladištenje obveznih zaliha sirove nafte za državne potrebe ukupnog kapaciteta 640 tisuća kubnih metara. Istoga dana država je dokapitalizirala Janaf s gotovo 100 milijuna eura, tako da je temeljni kapital tvrtke porastao s 2 na 2,7 milijardi kuna.

ROBERT JEŽIĆ Vlasnik Diokija i Novog lista, spretan poslovni čovjek za kojeg se tvrdilo da je bio povezan i s SDP-om i s HDZ-omJEŽIĆ JE TADA ODBIO OTKRITI Nacionalu za koliko je Dioki prodao skladišni prostor. Navodno su u to vrijeme pritisci na Markova dolazili iz vrha HDZ-a, koji je bio iznimno zainteresiran da se transakcija provede u tišini, što je ranije moguće. Roberta Ježića se u poslovnim krugovima već dulje vrijeme smatra vrlo bliskim donedavnom premijeru Ivi Sanaderu, koga u nekim bankarskim krugovima čak doživljavaju kao tajnog Ježićeva ortaka u većini njegovih poslovnih projekata. Međutim, treba svakako napomenuti da je Ježić vrlo spretan poslovni čovjek, koji je godinama blizak i s vrhom SDP-a, osobito sa Slavkom Linićem i ostatkom riječkih kadrova te stranke. Slučajevi s kojima se povezuje Ivan Mravak pokazuju da je Mravak slušao nečije naredbe, jer zasad nema nikakvih pokazatelja da je zbog sumnjivog pomaganja Diokiju imao nekakvu osobnu korist, niti ga se smatra bliskim Ježiću. U takvim okolnostima, većina slučajeva u kojima se Mravka teretilo da je kao predsjednik Uprave HEP-a donosio odluke kojima je nekome pogodovao mogla bi se lakše razumjeti ako je Mravak priznao da je sve radio po diktatu tada najmoćnijeg čovjeka u državi, Ive Sanadera. Pritisci Uskoka na Mravka i njegovo puštanje iz pritvora nakon što je o svemu progovorio dogodili su se u vrijeme kada je Belošević radio u Upravi Novog lista, na poslovima vezanim uz unaprjeđenje tiskarske djelatnosti, koji ga vjerojatno nisu nimalo zanimali, iako je imao solidne uvjete, pristojnu menadžersku plaću i više slobodnog vremena nego ikad prije. Njemu bliske osobe tvrde da je on godinama radio najmanje 12 sati dnevno u Diokiju, te da je rad u Diokiju zapravo bio njegov život. Bio je vrlo socijalno osjetljiv, često se družio s radnicima, znao za sve njihove privatne probleme, te je često i osobno pomagao obiteljima nekih radnika kada bi upali u teškoće. Praktički je život poistovjetio sa sudbinom Diokija pa je moguće da mu je teško palo odvajanje od Diokija, makar mu je to otvorilo i neko novo slobodno vrijeme. U Rijeci je živio vrlo povučeno i diskretno i rijetko ga se moglo vidjeti na zbivanjima iz društvenog života. Moguće je da je teško proživljavao i to što se Dioki i bez njega nakon relativno duljeg negativnog poslovnog razdoblja nedavno počeo naglo oporavljati.

IZVORI BLISKI VLASNICIMA tvrde da tvrtka danas ponovo pozitivno posluje, te da već neko vrijeme ima prihod od gotovo 22 milijuna eura mjesečno i planira nove poslovne iskorake u regiji. Možda se Belošević počeo privikavati na svoje nove životne okolnosti, pa ga je nedavno uznemirilo to što je Mravak možda odlučio progovoriti o svim okolnostima suradnje HEP-a i Diokija, bez obzira na to što Mravak možda o toj suradnji nije govorio negativno. Kakva god bila pozadina Beloševićeva samoubojstva, ona je nepovratno i teško pogodila i njegovu obitelj i suradnike, pa zato o tome nitko od njih za Nacional nije htio javno govoriti.